Kada pomislim na snove, kao i mnogi od vas, zamislim ovu sliku. Imao sam osam godina kada sam gledao Nila Armstronga kako izlazi iz lunarnog modula na površinu Meseca. Nikada ranije nisam video tako nešto, niti sam video tako nešto nakon toga. Stigli smo na Mesec zbog jednog jednostavnog razloga - Džon Kenedi nas je obavezao na postavljeni rok. Bez tog roka, još bismo samo maštali o tome. Lenard Bernstin je rekao da su dve stvari nužne za veliki uspeh, plan i ne baš dovoljno vremena. (Smeh) Rokovi i obaveze su sjajne lekcije Apola koje blede. To je ono što daje značenje izrazu „poleteti na mesec“. Našem svetu su očajnički bile potrebne političke vođe sa spremnošću da postave smele rokove za ponovno ostvarenje smelih snova razmera projekta Apolo. Kada pomislim na snove, pomislim na drag kvinsice iz Los Anđelesa i Stounvola i milione drugih ljudi koji rizikuju sve da bi istupili u trenutku kada je to bilo veoma opasno, kao i na ovu sliku Bele kuće osvetljene duginim bojama, da - (Aplauz) radi proslave prava na venčanje gej i lezbejskih građana Amerike. To je slika koju nisam mogao da zamislim ni u svojim najluđim snovima kada sam imao 18 godina, shvatio da sam gej i osetio se otuđen od svoje zemlje i svojih snova zbog toga. Zamišljam ovu sliku svoje porodice koju nisam mogao ni da zamislim da ću imati - (Aplauz) i sliku naše dece sa ovim naslovom u rukama o odluci Vrhovnog suda, za koji nikada nisam ni sanjao da će biti odštampan. Treba nam više hrabrosti drag kvinsica i astronauta. (Smeh) (Aplauz) No, želim da govorim o potrebi da maštamo u više od jedne dimenzije, jer postoji nešto u vezi sa Apolom što nisam znao kada sam imao 8 godina i nešto u vezi sa organizovanjem gde se boje duge završavaju. Od 30 astronauta u prvobitnim programima Merkur, Gemini i Apolo, samo sedam brakova je opstalo. Te upečatljive slike astronauta koji skakuću po Mesecu prikrivaju alkoholizam i depresiju na Zemlji. Tomas Merton, trapistički monah, kada su ga upitali u vreme Apola: „Šta možemo da postignemo putovanjem na Mesec ako nismo u stanju da pređemo ponor koji nas razdvaja od nas samih?“ Šta možemo dobiti pravom na brak ako nismo u stanju da pređemo preko ogorčenosti i emocionalne udaljenosti koja nas tako često deli od naše ljubavi? To nije slučaj samo u braku. Video sam najbolnije, najdestruktivnije, najtragičnije unutrašnje sukobe u oblasti borbe za LGBT, obolele od side i raka dojke i u neprofitnom aktivizmu, sve to u ime ljubavi. Tomas Merton je takođe pisao o ratovima između svetaca i o tome da „postoji rašireni oblik savremenog nasilja kome idealista najlakše podleže - aktivizam i preterani rad. Grozničavost našeg aktivizma neutrališe naš rad na miru. Uništava naš unutrašnji kapacitet za mir.“ Naši snovi prečesto postanu pregrađene fiksacije na neku budućnost koje uništavaju našu sposobnost da budemo prisutni u našem životu sada. Naši snovi o boljem životu za neko buduće čovečanstvo ili neko drugo čovečanstvo u drugoj zemlji udaljava nas od prelepog ljudskog bića koje sedi pored nas upravo u ovom trenutku. Pa, to je prosto cena napretka, kažemo. Možete da odete na Mesec ili možete imati stabilnost u porodičnom životu. Ne možemo da pojmimo snove istovremeno u dve dimenzije. Ne postavljamo ciljeve mnogo iznad stabilnosti kada se radi o našem emocionalnom životu. Zbog toga se naša tehnologija za međusobne razgovore uzdigla visoko, a naša sposobnost da slušamo i razumemo se međusobno se nije pomerila sa mesta. Naš pristup informacijama vinuo se u visine, a naš pristup radosti stoji na zemlji. Međutim, ta ideja da se naša sadašnjost i naša budućnost međusobno isključuju, da se, kako bismo ostvarili svoj potencijal za rad, moramo odreći našeg dubokog potencijala za bivstvovanje, da se broj tranzistora u kolu može više puta udvostručiti, ali je naš kapacitet za saosećanje, čovečnost, spokojstvo i ljubav nekako ograničen, predstavlja pogrešan izbor koji guši. Ne predlažem prosto nezanimljivu ideju više ravnoteže između rada i života. Šta imam od toga da provedem više vremena sa decom kod kuće ako sam u glavi uvek negde drugde za to vreme? Ne govorim čak ni o usredsređenosti uma. Usredsređenost uma odjednom postaje sredstvo za poboljšanje produktivnosti. (Smeh) Zar ne? Govorim o sanjarenju podjednako smelom u pogledu našeg bivstvovanja kao što sanjamo kada se radi o industriji i tehnologiji. Govorim o odvažnoj autentičnosti koja nam dozvoljava da plačemo jedni sa drugima, o herojskoj poniznosti koja nam dozvoljava da skinemo naše maske i budemo iskreni. Naša nesposobnost da budemo jedni sa dugima, naš strah od plakanja sa drugima, jeste ono što dovodi do toliko problema koje inače toliko pomahnitalo pokušavamo da rešimo, od zastoja u Kongresu do ekonomske nehumanosti. (Aplauz) Govorim o onome što je Džonas Solk nazivao „Epohom B“, novom epohom u kojoj postajemo pojednako uzbuđeni, radoznali i naučno orijentisani prema razvoju našeg čovečanstva kao i kada je u pitanju razvoj naše tehnologije. Ne treba da zaziremo od ove mogućnosti samo zato što je baš i ne razumemo. Postojao je period u kom nismo razumeli svemir. Ili, zato što smo naviknutiji na tehnologiju i aktivizam. To je prava definicija zaglavljenosti u zoni komfora. Sada se osećamo vrlo ugodno dok zamišljamo nezamisliva tehnološka dostignuća. U 2016. godini, sama dimenzija našeg bića vapi za svojim udelom u našoj mašti. Svi smo ovde da bismo sanjali, ali moguće je, ako ćemo iskreno, da svako od nas juri za sopstvenim snom. Znate, razmatranje imena tako da vidim ko može da mi pomogne oko mog sna, ponekad dok gledamo mimo čovečnosti druge osobe. Ne mogu sad da se zamajavam sa tobom. Imam ideju o spasavanju sveta. Zar ne? (Smeh) Pre mnogo godina, nekada davno, imao sam divnu kompaniju koja je organizovala duga putovanja radi herojskog građanskog angažovanja. Imali smo sledeću mantru: „Čovek. Dobar. Budi oba.“ Podsticali smo ljude da neobuzdano eksperimentišu sa dobrotom. Na primer: „Pomozite svima da postave šatore.“ A bilo je mnogo šatora. (Smeh) „Idite da svima kupite sladoled.“ „Pomozite ljudima da poprave probušenu gumu čak i ako znate da će vam biti duži red za večeru.“ Ovo se stvarno primilo kod ljudi, toliko da, kad bi vam se probušila guma na događaju „Vožnja protiv side“, imali biste problema da je popravite jer bi vas toliko ljudi pitalo da li vam treba pomoć. Na nekoliko dana smo za desetine hiljada ljudi stvorili te svetove za koje su svi govorili da su bili takvi kako bi oni voleli da svet uvek bude. Šta ako bismo sproveli eksperiment stvaranja takvog sveta narednih nekoliko dana? Umesto da priđete nekome i upitate ga: „Čime se bavite?“, upitajte ga „Koji su vaši snovi?“ ili „Koji su vaši neostvareni snovi?“ Znate, „TED“. Starati se o snovima jedni drugima. (Aplauz) Možda je u pitanju „Hoću da ostanem trezan“ ili „Hoću da napravim kućicu na drvetu sa svojim detetom.“ Znate, umesto da priđete osobi koju svako želi da upozna, priđite osobi koja je sasvim sama i pitajte je da li bi htela na kafu. Mislim da se najviše bojimo toga da će nam biti uskraćena prilika da ostvarimo svoj puni potencijal, da smo rođeni da bismo maštali i da bismo mogli umreti, a da nikada ne dobijemo šansu. Zamislite život u svetu gde jednostavno prepoznajemo taj duboki egzistencijalni strah jedni u drugima i hrabro volimo jedni druge jer znamo da biti čovek znači živeti sa tim strahom. Vreme je da maštamo istovremeno u više dimenzija, a na nekom mestu koje prevazilazi sve te čudesne stvari koje možemo, hoćemo i moramo da ostvarimo, nalazi se područje svih neverovatnih stvari koje možemo biti. Vreme je da zakoračimo u tu dimenziju i da priznamo činjenicu da i tamo imamo snove. Kada bi Mesec mogao da sanja, mislim da bi to bio njegov san za nas. Čast je biti ovde sa vama. Hvala vam mnogo. (Aplauz)