Kada pomislim na snove,
kao i mnogi od vas,
zamislim ovu sliku.
Imao sam osam godina
kada sam gledao Nila Armstronga
kako izlazi iz lunarnog modula
na površinu Meseca.
Nikada ranije nisam video tako nešto,
niti sam video tako nešto nakon toga.
Stigli smo na Mesec
zbog jednog jednostavnog razloga -
Džon Kenedi nas je obavezao
na postavljeni rok.
Bez tog roka,
još bismo samo maštali o tome.
Lenard Bernstin je rekao
da su dve stvari nužne za veliki uspeh,
plan i ne baš dovoljno vremena.
(Smeh)
Rokovi i obaveze
su sjajne lekcije Apola koje blede.
To je ono što daje značenje
izrazu „poleteti na mesec“.
Našem svetu su očajnički bile potrebne
političke vođe sa spremnošću
da postave smele rokove
za ponovno ostvarenje smelih snova
razmera projekta Apolo.
Kada pomislim na snove,
pomislim na drag kvinsice
iz Los Anđelesa i Stounvola
i milione drugih ljudi koji rizikuju sve
da bi istupili u trenutku
kada je to bilo veoma opasno,
kao i na ovu sliku Bele kuće
osvetljene duginim bojama,
da -
(Aplauz)
radi proslave prava na venčanje
gej i lezbejskih građana Amerike.
To je slika koju nisam mogao da zamislim
ni u svojim najluđim snovima
kada sam imao 18 godina,
shvatio da sam gej
i osetio se otuđen od svoje zemlje
i svojih snova zbog toga.
Zamišljam ovu sliku svoje porodice
koju nisam mogao
ni da zamislim da ću imati -
(Aplauz)
i sliku naše dece
sa ovim naslovom u rukama
o odluci Vrhovnog suda, za koji nikada
nisam ni sanjao da će biti odštampan.
Treba nam više hrabrosti
drag kvinsica i astronauta.
(Smeh)
(Aplauz)
No, želim da govorim o potrebi da maštamo
u više od jedne dimenzije,
jer postoji nešto u vezi sa Apolom
što nisam znao kada sam imao 8 godina
i nešto u vezi sa organizovanjem
gde se boje duge završavaju.
Od 30 astronauta u prvobitnim programima
Merkur, Gemini i Apolo,
samo sedam brakova je opstalo.
Te upečatljive slike astronauta
koji skakuću po Mesecu
prikrivaju alkoholizam
i depresiju na Zemlji.
Tomas Merton, trapistički monah,
kada su ga upitali u vreme Apola:
„Šta možemo da postignemo
putovanjem na Mesec
ako nismo u stanju da pređemo ponor
koji nas razdvaja od nas samih?“
Šta možemo dobiti pravom na brak
ako nismo u stanju da pređemo
preko ogorčenosti
i emocionalne udaljenosti
koja nas tako često deli od naše ljubavi?
To nije slučaj samo u braku.
Video sam najbolnije, najdestruktivnije,
najtragičnije unutrašnje sukobe
u oblasti borbe za LGBT,
obolele od side i raka dojke
i u neprofitnom aktivizmu,
sve to u ime ljubavi.
Tomas Merton je takođe pisao
o ratovima između svetaca
i o tome da „postoji rašireni oblik
savremenog nasilja
kome idealista najlakše podleže -
aktivizam i preterani rad.
Grozničavost našeg aktivizma
neutrališe naš rad na miru.
Uništava naš unutrašnji kapacitet za mir.“
Naši snovi prečesto postanu
pregrađene fiksacije
na neku budućnost
koje uništavaju našu sposobnost
da budemo prisutni u našem životu sada.
Naši snovi o boljem životu
za neko buduće čovečanstvo
ili neko drugo čovečanstvo u drugoj zemlji
udaljava nas od prelepog ljudskog bića
koje sedi pored nas
upravo u ovom trenutku.
Pa, to je prosto cena napretka, kažemo.
Možete da odete na Mesec
ili možete imati stabilnost
u porodičnom životu.
Ne možemo da pojmimo snove
istovremeno u dve dimenzije.
Ne postavljamo ciljeve
mnogo iznad stabilnosti
kada se radi o našem emocionalnom životu.
Zbog toga se naša tehnologija
za međusobne razgovore
uzdigla visoko,
a naša sposobnost da slušamo
i razumemo se međusobno
se nije pomerila sa mesta.
Naš pristup informacijama
vinuo se u visine,
a naš pristup radosti stoji na zemlji.
Međutim, ta ideja da se naša sadašnjost
i naša budućnost međusobno isključuju,
da se, kako bismo ostvarili
svoj potencijal za rad, moramo odreći
našeg dubokog potencijala za bivstvovanje,
da se broj tranzistora u kolu
može više puta udvostručiti,
ali je naš kapacitet za saosećanje,
čovečnost, spokojstvo i ljubav
nekako ograničen,
predstavlja pogrešan izbor koji guši.
Ne predlažem prosto nezanimljivu ideju
više ravnoteže između rada i života.
Šta imam od toga da provedem
više vremena sa decom kod kuće
ako sam u glavi
uvek negde drugde za to vreme?
Ne govorim čak ni o usredsređenosti uma.
Usredsređenost uma odjednom postaje
sredstvo za poboljšanje produktivnosti.
(Smeh)
Zar ne?
Govorim o sanjarenju
podjednako smelom
u pogledu našeg bivstvovanja
kao što sanjamo kada se radi
o industriji i tehnologiji.
Govorim o odvažnoj autentičnosti
koja nam dozvoljava
da plačemo jedni sa drugima,
o herojskoj poniznosti koja nam dozvoljava
da skinemo naše maske i budemo iskreni.
Naša nesposobnost
da budemo jedni sa dugima,
naš strah od plakanja sa drugima,
jeste ono što dovodi do toliko problema
koje inače toliko pomahnitalo
pokušavamo da rešimo,
od zastoja u Kongresu
do ekonomske nehumanosti.
(Aplauz)
Govorim o onome što je Džonas Solk
nazivao „Epohom B“,
novom epohom u kojoj postajemo
pojednako uzbuđeni, radoznali
i naučno orijentisani
prema razvoju našeg čovečanstva
kao i kada je u pitanju
razvoj naše tehnologije.
Ne treba da zaziremo od ove mogućnosti
samo zato što je baš i ne razumemo.
Postojao je period
u kom nismo razumeli svemir.
Ili, zato što smo naviknutiji
na tehnologiju i aktivizam.
To je prava definicija
zaglavljenosti u zoni komfora.
Sada se osećamo vrlo ugodno dok zamišljamo
nezamisliva tehnološka dostignuća.
U 2016. godini, sama dimenzija našeg bića
vapi za svojim udelom u našoj mašti.
Svi smo ovde da bismo sanjali,
ali moguće je, ako ćemo iskreno,
da svako od nas juri za sopstvenim snom.
Znate, razmatranje imena tako da vidim
ko može da mi pomogne oko mog sna,
ponekad dok gledamo
mimo čovečnosti druge osobe.
Ne mogu sad da se zamajavam sa tobom.
Imam ideju o spasavanju sveta.
Zar ne?
(Smeh)
Pre mnogo godina, nekada davno,
imao sam divnu kompaniju
koja je organizovala duga putovanja
radi herojskog građanskog angažovanja.
Imali smo sledeću mantru:
„Čovek. Dobar. Budi oba.“
Podsticali smo ljude
da neobuzdano eksperimentišu sa dobrotom.
Na primer: „Pomozite svima
da postave šatore.“
A bilo je mnogo šatora.
(Smeh)
„Idite da svima kupite sladoled.“
„Pomozite ljudima
da poprave probušenu gumu
čak i ako znate da će vam
biti duži red za večeru.“
Ovo se stvarno primilo kod ljudi,
toliko da, kad bi vam se probušila guma
na događaju „Vožnja protiv side“,
imali biste problema da je popravite
jer bi vas toliko ljudi pitalo
da li vam treba pomoć.
Na nekoliko dana smo
za desetine hiljada ljudi
stvorili te svetove
za koje su svi govorili
da su bili takvi kako bi oni voleli
da svet uvek bude.
Šta ako bismo sproveli eksperiment
stvaranja takvog sveta
narednih nekoliko dana?
Umesto da priđete nekome
i upitate ga: „Čime se bavite?“,
upitajte ga „Koji su vaši snovi?“
ili „Koji su vaši neostvareni snovi?“
Znate, „TED“. Starati se
o snovima jedni drugima.
(Aplauz)
Možda je u pitanju
„Hoću da ostanem trezan“
ili „Hoću da napravim
kućicu na drvetu sa svojim detetom.“
Znate, umesto da priđete osobi
koju svako želi da upozna,
priđite osobi koja je sasvim sama
i pitajte je da li bi htela na kafu.
Mislim da se najviše bojimo
toga da će nam biti uskraćena prilika
da ostvarimo svoj puni potencijal,
da smo rođeni da bismo maštali
i da bismo mogli umreti,
a da nikada ne dobijemo šansu.
Zamislite život u svetu
gde jednostavno prepoznajemo
taj duboki egzistencijalni strah
jedni u drugima
i hrabro volimo jedni druge jer znamo
da biti čovek znači živeti sa tim strahom.
Vreme je da maštamo
istovremeno u više dimenzija,
a na nekom mestu koje prevazilazi
sve te čudesne stvari
koje možemo, hoćemo i moramo da ostvarimo,
nalazi se područje
svih neverovatnih stvari koje možemo biti.
Vreme je da zakoračimo u tu dimenziju
i da priznamo činjenicu
da i tamo imamo snove.
Kada bi Mesec mogao da sanja,
mislim da bi to bio njegov san za nas.
Čast je biti ovde sa vama.
Hvala vam mnogo.
(Aplauz)