Zamisao ljudskih prava je da svakom od nas, bez obzira na to ko smo ili gde smo rođeni, pripadaju ista osnovna prava i slobode. Ljudska prava nisu privilegija i ona ne mogu da budu dodeljena ili ukinuta. Ona su neotuđiva i univerzalna. To možda zvuči dovoljno konkretno, ali zna da bude neverovatno složeno čim bilo ko pokuša da isproba ovu zamisao u praksi. Šta su tačno osnovna ljudska prava? Ko ih bira? Ko ih sprovodi i kako? Istorija iza koncepta ljudskih prava je duga. Kroz vekove i širom društava, religija i kultura mučili smo se da definišemo pojmove pravednosti, pravde i prava. Ali jedna od najmodernijih potvrda univerzalnih ljudskih prava izronila je iz ruševina Drugog svetskog rata osnivanjem Ujedinjenih nacija. Sporazum kojim su osnovane UN nam daje jednu od njenih svrha da učvrsti veru u temeljna ljudska prava. I u istom duhu, Generalna skupština UN-a je 1948. usvojila Univerzalnu deklaraciju ljudskih prava. Ovaj dokument, koji je sastavio međunarodni komitet na čelu sa Elenor Ruzvelt, postavio je temelj savremenom međunarodnom pravu ljudskih sloboda. Deklaracija je zasnovana na principu da su sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka prema dostojanstvu i pravima. Ona ima 30 članova koji prepoznaju, između ostalog princip nediskriminacije i pravo na život i slobodu. Odnosi se i na negativne slobode, poput slobode od mučenja ili ropstva, kao i na pozitivne slobode, poput slobode kretanja i prebivališta. Ona obuhvata osnovna građanska i politička prava, poput slobode izražavanja, religije, ili mirnog okupljanja, kao i društvena, ekonomska, kulturna prava, poput prava na obrazovanje i prava na slobodan izbor zanimanja i pravo na nadoknadu i pravedno postupanje. Deklaracija ne određuje koja su prava važnija, insistirajući na njihovoj univerzalnosti, neotuđivosti i međuzavisnosti. A proteklih decenija, međunarodni zakoni o ljudskim pravima su narasli, produbljujući i proširujući naše razumevanje ljudskih prava i kako da ih bolje štitimo. Pa, ako su ovi principi tako dobro razvijeni, zašto se onda ljudska prava konstantno zloupotrebljavaju i ignorišu širom sveta? Problem je uopšteno što nije tako jednostavno univerzalno učvrstiti ova prava ili kazniti prestupnike. UDLJP sama, uprkos tome što je veoma merodavna i poštovana, je deklaracija, ne čvrsti zakon. Pa kada je pojedinačne države prekrše, mehanizmi bavljenja ovim prekršajima su slabi. Na primer, glavna tela pri UN koja su nadležna za zaštitu ljudskih prava uglavnom nadgledaju i istražuju prekršaje, no ne mogu da primoraju države da, recimo, menjaju zakone ili da obeštete žrtvu. Zato neki kritičari smatraju da je naivno smatrati ljudska prava datim u svetu u kome državni interesi imaju toliko moći. Kritičari takođe dovode u pitanje univerzalnost ljudskih prava i naglašavaju da je njihov razvoj bio prilično vođen malim brojem, većinom Zapadnih nacija na štetu sveobuhvatnosti. Rezultati? Opšta pristrasnost u korist građanskih političkih sloboda, iznad društveno-političkih prava i lična prava iznad kolektivnih ili grupnih prava. Drugi brane univerzalne zakone o ljudskim pravima i ističu pozitivnu ulogu koju su imali u postavljanju međunarodnih standarda i pomoći aktivistima i njihovim kampanjama. Takođe ističu da nisu svi instrumenti međunarodnih ljudskih prava nemoćni. Na primer, Evropska konvencija o ljudskim pravima je osnovala sud gde 47 zemalja članica i njihovi građani mogu da iznesu svoj slučaj. Sud donosi obavezujuće odluke kojima se svaka zemlja članica mora povinovati. Zakon o ljudskim pravima se stalno unapređuje, kao i naši stavovi i definicije toga šta bi osnovna ljudska prava trebalo da budu. Na primer, koliko je elementarno ili važno pravo na demokratiju ili na razvoj? I, kako su naši životi sve više digitalni, da li bi trebalo da postoji pravo na pristup internetu? Pravo na digitalnu privatnost? Šta vi mislite?