Čitav sam svoj život provela

u školskoj zgradi, na putu do školske zgrade,

ili govoreći o onome što se događa unutar školske zgrade.

Oboje mojih roditelja bili su učitelji,

moji baka i djed po majci bili su učitelji,

a posljednjih sam se 40 godina i sama bavila istim poslom.

Prema tome, ne moram posebno 
naglašavati da sam svih tih godina

imala prigodu promatrati obrazovnu reformu

iz najrazličitijih kuteva.

Neke su od tih reformi bile dobre;

neke od njih i nisu bile toliko dobre...

I mi znamo zašto djeca odustaju od školovanja;

mi znamo zašto djeca ne uče.

Ili zbog siromaštva, ili zbog nepohađanja,

ili zbog negativnog utjecaja vršnjaka... Znamo zašto.

Ali jedna od stvari o kojima nikad ne razgovaramo,

ili rijetko razgovaramo,

vrijednost je i značaj ljudske povezanosti.

Odnosa.

James Comer kaže da bez važnog i utjecajnog odnosa

ne može biti niti znatnijeg učenja.

George Washington Carver kaže da se sve učenje

i sastoji u razumijevanju odnosa.

Svatko u ovoj osobi bio je pod utjecajem

učitelja ili neke druge odrasle osobe.

Godinama promatram ljude kako poučavaju.

Vidjela sam najbolje među njima, 
ali sam vidjela i neke od najgorih.

Kolega mi jednom reče:

"Ne plaćaju me da bih volio djecu.

Plaćaju me da ih poučim nečemu.

Djeca moraju učiti.

Ja moram poučavati. Oni moraju učiti. To je sve."

Dakle, rekla sam joj:

"Znaš, djeca ne uče od ljudi koje ne vole."

(Smijeh) (Pljesak)

Odgovorila je: "Ma, daj, pričaš gluposti!"

A ja sam joj rekla: "Draga, tvoja će godina biti duga

i jako zahtjevna."

Ne moram vam reći da je tako bilo. Neki ljudi misle

da ili imate u sebi što je potrebno za izgraditi odnos,

ili jednostavno nemate.

Ja mislim da je Stephen Covey imao dobru ideju.

Rekao je da treba započeti s nekoliko jednostavnih stvari...

Primjerice, nastojati najprije razumjeti

umjesto očekivati da vas razumiju.

Jednostavne stvari poput isprike.

Jeste li ikad razmišljali o tome?

Kažete li djeci da vam je žao, šokirat ćete ih.

Sjećam se jednog svoga predavanja o razlomcima.

Nisam baš dobra u matematici, ali trudila sam se.

Kasnije sam provjerila što stoji u priručniku -

cijelu sam lekciju pogrešno predavala. (Smijeh)

Sljedećeg sam se dana vratila na nastavu, i rekla:

"Slušajte... moram vam se ispričati.

Sve što sam vam jučer govorila 
bilo je pogrešno. Jako mi je žao."

Rekli su mi: "Nema problema, nastavnice.

Bili ste tako uzbuđeni i zaneseni. 
Jednostavno smo vas pustili da govorite."

(Smijeh) (Pljesak)

Sjećam se razrednih odjela koji su bili toliko slabi,

s toliko lošim školskim uspjesima... plakala sam zbog njih.

Pitala sam se kako ću uspjeti skupinu djece,

u devet mjeseci,

od toga gdje jesu do onoga gdje trebaju biti?

I bilo je teško. Bilo je strašno naporno.

Kako da podignem i djetetovo samopoštovanje

i njegov školski uspjeh, istodobno?

Jedne sam se godine dosjetila sjajne ideje.

Rekla sam svojim učenicima:

"Vi ste odabrani da budete u mome razredu,

jer ja sam najbolja učiteljica

i vi ste najbolji učenici.

Spojili su nas

da bismo svima drugima pokazali kako se to radi!"

Jedan od učenika rekao je: "Ozbiljno?"

(Smijeh)

Rekla sam: "Ozbiljno. Moramo pokazati ostalim razredima

kako se to radi, tako da nas dok hodamo hodnikom

ljudi primjećuju. Zato ne trebate praviti buku;

trebate se samo znati šepuriti.

I dala sam im jednu izreku: "Ja jesam Netko.

Bila sam Netko kad sam ovamo došla.

Bit ću još bolji Netko kad budem odavde odlazila.

Moćna sam i snažna.

Zaslužujem obrazovanje koje ovdje stječem.

Svašta trebam učiniti, mnoge ljude trebam impresionirati,

i brojna mjesta koja trebam vidjeti."

Rekli su: "To!"

Izgovaraš li ovo dovoljno često,

ono polako postaje dijelom tebe.

I tako ... (Pljesak)

Dala sam im test - 20 pitanja.

Učenik je na 18 odgovorio pogrešno.

Napisala sam mu "+2" na papir, i velikog "smješka".

Upitao me: "Nastavnice, je li ovo F?"

"Jest.", odgovorila sam mu.

"Zašto ste onda dodali i "smješka"?", upitao me.

Rekla sam mu: "Zato što si na pravom putu.

Dva si pogodio. Nisi promašio svih 20."

I dodala sam: "Pošto ponovimo ovo

nećeš li biti bolji?"

Rekao je: "Hoću, nastavnice, mogu bolje!"

Vidite... "-18" isisa iz vas sav život.

"+2" vam kaže: "Pa i nisam baš toliko loš."

(Smijeh) (Pljesak)

Godinama sam gledala svoju majku

kako se tijekom školskih praznika preispituje,

obilazi domove tijekom poslijepodneva,

kupuje češljeve, i četkice, i maslac, i krekere,

i sprema ih u svoj stol, za djecu kad ogladne,

ručnike i ponešto sapuna za djeca koja nisu baš mirisala.

Vidite... teško je nečemu poučavati djecu koja vonjaju.

A djecu znaju biti okrutna.

I tako je ona držala te stvari u svome stolu,

i godinama kasnije, pošto je otišla u mirovinu,

viđala sam tu istu djecu kako joj prilaze

i govore: "Znate, nastavnice,

Vi ste bili netko posve drugačiji u mom životu.

Zahvaljujući Vama, uspio sam.

Zahvaljući Vama, osjećao sam da sam Netko,

i dok sam, u dnu duše, znao da nisam.

I poželio sam samo da vidite tko sam postao."

Kad je moja majka prije dvije godine 
preminula, u dobi od 92 godine,

toliko je bivših njenih učenika došlo na njen sprovod

da me to ganulo, ne zato što je umrla,

već zato što mi je u naslijeđe ostavila odnose

koji nikad neće nestati.

Možemo li podnijeti imati više odnosa? Apsolutno.

Hoće li vam sva vaša djeca biti draga? Neće, naravno.

I vi znate da vaša najzahtjevnija djeca nikad ne izostaju.

(Smijeh)

Nikad. Nećete ih sve voljeti,

a ona zahtjevna su vam tu s razlogom.

To je povezanost. To je odnos.

I iako ih nećete sve voljeti,

ključno je da ona to nikad, nikad ne osjete.

I zato učitelji postaju veliki glumci i velike glumice,

i na posao dolazimo i kad nam se to ne da,

i slušamo politike i smjernice koje i nemaju baš puno smisla,

i svejedno poučavamo.

Svejedno poučavamo, jer to je ono radi čega smo ovdje.

Poučavanje i učenje trebalo bi nas radovati.

Koliko bi moćan bio naš svijet

kad bismo imali djecu koja se ne boje preuzeti rizik,

koja se ne boje misliti,

i koja su imala uzora?

Svako dijete zaslužuje uzora,

odrasloga koji od njih nikad neće odustati,

koji razumije moć povezanosti,

i ustrajava u tome da oni postanu najbolji što mogu postati.

Je li to teško? Itekako. O, Bože, itekako je teško.

Ali nije nemoguće.

Mi to možemo. Mi smo odgajatelji.

Mi smo rođeni da bismo izazivali promjene.

Hvala vam lijepa.

(Pljesak)