Nikada nisam zaboravila reči svoje bake koja je umrla u izgnanstvu: „Sine, suprotstavi se Gadafiju. Bori se protiv njega, ali nemoj se nikada pretvoriti u revolucionara poput Gadafija.“ Prošlo je skoro dve godine otkada je izbila revolucija u Libiji, inspirisana talasima masovne mobilizacije u revolucijama u Tunisu i Egiptu. Udružila sam snage sa mnogim drugim Libijcima, unutar i izvan Libije, kako bismo pozvali na „Dan besa“ i kako bismo započeli revoluciju protiv tiranskog režima Gadafija. I tako je i bilo, velika revolucija. Mlade žene i muškarci iz Libije, bili su u prvom planu pozivajući na rušenje režima uz parole slobode, dostojanstva, socijalne pravde. Oni su pokazali hrabrost za primer u borbi protiv Gadafijeve brutalne diktature. Pokazali su veliki osećaj solidarnosti od dalekog istoka do dalekog zapada i juga. Konačno, nakon šest meseci brutalnog rata i skoro 50 000 mrtvih, uspeli smo da oslobodimo svoju zemlju i srušimo tiranina. (Aplauz) Međutim, Gadafi je ostavio težak teret za sobom, nasleđe tiranije, korupcije i zasejanu diverziju. Tokom četiri decenije, tiranski režim Gadafija uništio je infrastrukturu, kao i kulturu i moralni sistem libijskog društva. Svesna opustošenosti i izazova, bila sam spremna da, sa mnogim drugim ženama, obnovim civilno društvo u Libiji, pozivajući na inkluzivnu i pravednu tranziciju na demokratiju i nacionalno pomirenje. U Bengaziju je osnovano skoro 200 organizacija tokom i neposredno nakon pada Gadafija - skoro 300 u Tripoliju. Nakon 33 godine u izgnanstvu, vratila sam se u Libiju, i sa jedinstvenim entuzijazmom, počela sam sa organizovanjem radionica o izgradnji kapaciteta, o razvoju liderskih veština. Sa grupom izuzetnih žena, bila sam jedan od osnivača „Platforme za mir žena Libije“, pokreta žena, vođa, iz različitih društvenih slojeva, radi zalaganja za društveno-političko osnaživanje žena i zalaganja za naše pravo na ravnopravno učešće u izgradnji demokratije i mira. Susrela sam se sa veoma teškim okruženjem u predizbornom periodu, okruženjem koje je bilo sve više polarizovano, okruženjem koje je bilo oblikovano kroz sebičnu politiku dominacije i isključenosti. Vodila sam inicijativu „Platforma za mir žena Libije“ koja se zalaže za inkluzivniji izborni zakon, zakon koji bi pružio svakom građaninu, bez obzira na pozadinu, pravo da glasa i da se kandiduje, i najvažnije, da propisuje, vezano za političke partije, smenjivanje muških i ženskih kandidata vertikalno i horizontalno na listama, stvarajući „rajsferšlus“ listu. Konačno, naša inicijativa bila je usvojena i uspešna. Žene su osvojile 17,5 % u Nacionalnom Kongresu na prvim izborima u poslednje 52 godine. (Aplauz) Međutim, malo po malo, euforija oko izbora i revolucije u celini, počela je da bledi jer smo se svaki dan budili uz vesti o nasilju. Jednoga dana, probudili smo se uz vest o skrnavljenju drevnih džamija i Sufi grobnica. Sledećeg dana budi nas vest o ubistvu američkog ambasadora i napadu na konzulat. Sledeceg dana budi nas vest o ubistvu oficira. I svakoga dana, svakoga dana, budimo se sa vladavinom milicija i njihovim neprestanim kršenjem ljudskih prava zatvorenika i njihovim nepoštovanjem vladavine prava. Naše društvo, oblikovano revolucionarnim mentalnim sklopom, postalo je još više polarizovano i odmaklo se od ideala i principa slobode, dostojanstva, socijalne pravde kojih smo se najpre pridržavali. Netolerancija, isključivanje i osveta postale su ikone postrevolucije. Nisam ovde danas kako bih vas inspirisala našom pričom o uspehu „rajsferšlus“ liste i izbora. Danas sam ovde da priznam da smo kao nacija načinili pogrešan izbor, doneli pogrešnu odluku. Nismo pravilno odredili prioritete. Zato što izbori nisu doneli mir, stabilnost i bezbednost u Libiji. Da li su „rajsferšlus“ lista i smenjivanje ženskih i muških kandidata doneli mir i nacionalno pomirenje? Ne, nisu. O čemu se radi, onda? Zašto naše društvo i dalje polarizuje i kontroliše sebična politika dominacije i isključenosti, i muškaraca i žena? Možda ono što je nedostajalo nisu bile samo žene, već ženske vrednosti saosećanja, milosti i uključivanja. Našem društvu je potreban nacionalni dijalog i izgradnja konsenzusa više nego što su mu bili potrebni izbori, koji su samo pojačali polarizaciju i podelu. Našem društvu je potrebna kvalitativna zastupljenost ženstvenosti više nego brojčana, kvantitativna zastupljenost žena. Moramo prestati da delujemo kao zastupnici besa i pozivamo na „dane besa“. Moramo početi da se ponašamo kao zastupnici saosećanja i milosti. Moramo da razvijamo ženski diskurs koji ne samo da poštuje, već i primenjuje milost umesto besa, saradnju umesto nadmetanja, inkluziju umesto isključivanja. Ovo su ideali koji su ratom razorenoj Libiji očajnički potrebni kako bi se postigao mir. Zato što mir ima alhemiju, i ova alhemija podrazumeva prožimanje, smenjivanje ženskih i muških perspektiva. To je pravi rajsferšlus. I to moramo uspostaviti egzistencijalno pre nego što to uradimo društveno-politički. Prema stihu iz Kurana: „Salam“ - mir - „je reč milosrdnog Boga, rahim.“ Sa druge strane, reč „rahim“, poznata u svim avramskim tradicijama, ima isti koren kao arapska reč „rahem“ - materica - koja simbolizuje materinstvo, ženstvenost, koja obuhvata celo čovečanstvo, odakle su svi muškarci i žene, odakle su sva plemena, svi narodi, proizašli. I tako, kao što materica potpuno obavija embrion koji raste unutar nje, božanska matrica saosećanja neguje čitavo postojanje. Tako nam je rečeno: „Moja milost obuhvata sve stvari.“ I tako nam je rečeno: „Moja milost ima prednost nad mojim gnevom.“ Neka nam svima bude podaren tračak milosti. (Aplauz) Hvala. (Aplauz)