Nikada nisam zaboravila reči svoje bake
koja je umrla u izgnanstvu:
„Sine, suprotstavi se Gadafiju.
Bori se protiv njega,
ali nemoj se nikada pretvoriti
u revolucionara poput Gadafija.“
Prošlo je skoro dve godine
otkada je izbila revolucija u Libiji,
inspirisana talasima masovne mobilizacije
u revolucijama u Tunisu i Egiptu.
Udružila sam snage
sa mnogim drugim Libijcima,
unutar i izvan Libije,
kako bismo pozvali na „Dan besa“
i kako bismo započeli revoluciju
protiv tiranskog režima Gadafija.
I tako je i bilo, velika revolucija.
Mlade žene i muškarci iz Libije,
bili su u prvom planu
pozivajući na rušenje režima
uz parole slobode, dostojanstva,
socijalne pravde.
Oni su pokazali hrabrost za primer u borbi
protiv Gadafijeve brutalne diktature.
Pokazali su veliki osećaj solidarnosti
od dalekog istoka
do dalekog zapada i juga.
Konačno, nakon šest meseci brutalnog rata
i skoro 50 000 mrtvih,
uspeli smo da oslobodimo svoju zemlju
i srušimo tiranina.
(Aplauz)
Međutim, Gadafi je ostavio
težak teret za sobom,
nasleđe tiranije, korupcije
i zasejanu diverziju.
Tokom četiri decenije,
tiranski režim Gadafija
uništio je infrastrukturu, kao i kulturu
i moralni sistem libijskog društva.
Svesna opustošenosti i izazova,
bila sam spremna da,
sa mnogim drugim ženama,
obnovim civilno društvo u Libiji,
pozivajući na inkluzivnu
i pravednu tranziciju
na demokratiju i nacionalno pomirenje.
U Bengaziju je osnovano
skoro 200 organizacija
tokom i neposredno nakon pada Gadafija -
skoro 300 u Tripoliju.
Nakon 33 godine u izgnanstvu,
vratila sam se u Libiju,
i sa jedinstvenim entuzijazmom,
počela sam sa organizovanjem radionica
o izgradnji kapaciteta,
o razvoju liderskih veština.
Sa grupom izuzetnih žena,
bila sam jedan od osnivača
„Platforme za mir žena Libije“,
pokreta žena, vođa,
iz različitih društvenih slojeva,
radi zalaganja
za društveno-političko osnaživanje žena
i zalaganja za naše pravo
na ravnopravno učešće
u izgradnji demokratije i mira.
Susrela sam se sa veoma teškim okruženjem
u predizbornom periodu,
okruženjem koje je bilo
sve više polarizovano,
okruženjem koje je bilo oblikovano
kroz sebičnu politiku
dominacije i isključenosti.
Vodila sam inicijativu
„Platforma za mir žena Libije“
koja se zalaže
za inkluzivniji izborni zakon,
zakon koji bi pružio svakom građaninu,
bez obzira na pozadinu,
pravo da glasa i da se kandiduje,
i najvažnije, da propisuje,
vezano za političke partije,
smenjivanje muških i ženskih kandidata
vertikalno i horizontalno na listama,
stvarajući „rajsferšlus“ listu.
Konačno, naša inicijativa
bila je usvojena i uspešna.
Žene su osvojile
17,5 % u Nacionalnom Kongresu
na prvim izborima u poslednje 52 godine.
(Aplauz)
Međutim, malo po malo,
euforija oko izbora
i revolucije u celini,
počela je da bledi
jer smo se svaki dan budili
uz vesti o nasilju.
Jednoga dana, probudili smo se uz vest
o skrnavljenju drevnih džamija
i Sufi grobnica.
Sledećeg dana budi nas vest
o ubistvu američkog ambasadora
i napadu na konzulat.
Sledeceg dana budi nas vest
o ubistvu oficira.
I svakoga dana, svakoga dana,
budimo se sa vladavinom milicija
i njihovim neprestanim kršenjem
ljudskih prava zatvorenika
i njihovim nepoštovanjem vladavine prava.
Naše društvo, oblikovano
revolucionarnim mentalnim sklopom,
postalo je još više polarizovano
i odmaklo se od ideala i principa
slobode, dostojanstva, socijalne pravde
kojih smo se najpre pridržavali.
Netolerancija, isključivanje i osveta
postale su ikone postrevolucije.
Nisam ovde danas kako bih vas inspirisala
našom pričom o uspehu
„rajsferšlus“ liste i izbora.
Danas sam ovde da priznam
da smo kao nacija načinili pogrešan izbor,
doneli pogrešnu odluku.
Nismo pravilno odredili prioritete.
Zato što izbori nisu doneli mir,
stabilnost i bezbednost u Libiji.
Da li su „rajsferšlus“ lista
i smenjivanje ženskih i muških kandidata
doneli mir i nacionalno pomirenje?
Ne, nisu.
O čemu se radi, onda?
Zašto naše društvo
i dalje polarizuje i kontroliše
sebična politika dominacije
i isključenosti, i muškaraca i žena?
Možda ono što je nedostajalo
nisu bile samo žene,
već ženske vrednosti saosećanja,
milosti i uključivanja.
Našem društvu je potreban
nacionalni dijalog i izgradnja konsenzusa
više nego što su mu bili potrebni izbori,
koji su samo pojačali
polarizaciju i podelu.
Našem društvu je potrebna
kvalitativna zastupljenost ženstvenosti
više nego brojčana,
kvantitativna zastupljenost žena.
Moramo prestati da delujemo
kao zastupnici besa
i pozivamo na „dane besa“.
Moramo početi da se ponašamo
kao zastupnici saosećanja i milosti.
Moramo da razvijamo ženski diskurs
koji ne samo da poštuje, već i primenjuje
milost umesto besa,
saradnju umesto nadmetanja,
inkluziju umesto isključivanja.
Ovo su ideali
koji su ratom razorenoj Libiji
očajnički potrebni
kako bi se postigao mir.
Zato što mir ima alhemiju,
i ova alhemija podrazumeva prožimanje,
smenjivanje ženskih i muških perspektiva.
To je pravi rajsferšlus.
I to moramo uspostaviti egzistencijalno
pre nego što to uradimo
društveno-politički.
Prema stihu iz Kurana:
„Salam“ - mir -
„je reč milosrdnog Boga, rahim.“
Sa druge strane, reč „rahim“,
poznata u svim avramskim tradicijama,
ima isti koren kao arapska reč
„rahem“ - materica -
koja simbolizuje materinstvo, ženstvenost,
koja obuhvata celo čovečanstvo,
odakle su svi muškarci i žene,
odakle su sva plemena,
svi narodi, proizašli.
I tako, kao što materica potpuno obavija
embrion koji raste unutar nje,
božanska matrica saosećanja
neguje čitavo postojanje.
Tako nam je rečeno:
„Moja milost obuhvata sve stvari.“
I tako nam je rečeno: „Moja milost
ima prednost nad mojim gnevom.“
Neka nam svima bude podaren
tračak milosti.
(Aplauz)
Hvala.
(Aplauz)