Ako pitate ljude smatraju li da je krađa pogrešna, većina će ih odgovoriti "da". A ipak, procjenjuje se da su, u 2013., organizacije diljem svijeta izgubile ukupno 3,7 trilijuna dolara zbog prijevara, što uključuje zločine poput pronevjere, piramidalnih shema, i prijevara vezanih za osiguranje. To nije bilo samo djelo nekoliko pokvarenih pojedinaca. Istina je da je mnogo ljudi podložno ne samo iskušenju da počini prijevaru, već i uvjeravanju sebe samih da nisu učinili ništa loše. Zašto se prijevare događaju? Dok se individualni motivi mogu razlikovati od slučaja do slučaja, trokut prijevare, model kojeg je razvio kriminolog Donald Cressey, pokazuje tri uvjeta koji prijevaru čine vjerojatnom: pritisak, prilika i racionalizacija. Pritisak je često ono što motivira nekoga da se uopće i upusti u prijevaru. To može biti osobni dug, ovisnost, visina dohotka, iznenadni gubitak posla, ili bolest u obitelji. Što se tiče mogućnosti, mnogi ljudi i u javnom i u privatnom sektoru imaju pristup alatima koji im omogućavaju da izvrše i prikriju prijevaru: korporativne kreditne kartice, interni podaci tvrtke, ili kontrola nad budžetom. Kombinacija pritiska i izloženosti tim mogućnostima na dnevnoj bazi mogu izazvati snažno iskušenje. No, čak i s ova dva elementa, većina prijevara i dalje zahtijeva racionalizaciju. Mnogim prevarantima to je prvo kazneno djelo, pa tako, da bi počinili nešto što većina smatra pogrešnim, trebaju to opravdati samima sebi. Neki smatraju da imaju pravo na taj novac zato što su potplaćeni i previše rade, a drugi vjeruju da je njihova prijevara zločin bez žrtve, možda čak planiraju i vratiti novac kad se njihova kriza razrješi. Neki od najčešćih tipova prijevare se čak i ne čine kao prijevara njihovim počiniteljima. Primjeri su zaposlenici koji lažiraju izvještaje o radnim satima ili troškovima, porezni obveznici koji ne prijavljuju zaradu u gotovini, ili pružatelje usluga koji previše naplaćuju osiguravajućim društvima. Iako se ovi prijestupi čine minornima, i nekada mogu uključivati samo stotine dolara, svi oni doprinose široj slici. I onda imamo prijevare na masovnoj razini. Godine 2003., talijanski mliječni div Parmalat je bankrotirao nakon što je otkriveno da je lažirao bankovni račun od 4 milijarde dolara i falsificirao financijska izvješća kako bi sakrio činjenicu da su njegove podružnice gubile novac. Bio je obiteljski upravljan, pa je bilo teško sprovesti korporativno upravljanje i regulatorni nadzor, i kompanija se vjerojatno nadala da će gubici biti nadoknađeni prije no što itko sazna. I to nije samo korporativna pohlepa. Vlade i neprofitne organizacije su također podložne prijevarama. Dok je radila kao gradski financijski kontrolor za Dixon, Illinois, Rita Crundwell pronevjerila je više od 53 milijuna dolara. Rita je bila jedan od vodećih uzgajivača konja u državi i osvajačica 52 svjetska prvenstva. No, trošak održavanja krda penjao se do 200,000 dolara mjesečno. Zato što joj je njena pozicija dala potpunu kontrolu nad gradskim financijama, lako je mogla preusmjeriti novac na račun kojeg je koristila za privatne troškove, što je 20 godina prolazilo neopaženo. Misli se da je Crundwell smatrala da ima pravo na raskošan životni stil zbog svoje pozicije i čuvenosti koju su njene pobjede donijele gradu. Primamljivo je misliti o prijevari kao o zločinu bez žrtve, zato što korporacije i gradske ustanove nisu ljudi. No, prijevara šteti stvarnim ljudima u praktično svakom slučaju: zaposlenicima Parmalata koji su izgubili svoje poslove, građanima Dixona čiji su porezi subvencionirali uzgoj konja, klijentima kompanija koje dižu svoje cijene kako bi neutralizirali gubitke. Ponekad su posljedice očite i razorne, kao kada je Bernie Madoff uzrokovao gubitak životnih ušteđevina tisuća ljudi. Ali često su suptilne i teže razmrsive. Ipak, netko, negdje, mora platiti cijenu.