Kada sam bio dijete katastrofa o kojoj smo najviše brinuli je bio nuklearni rat. Zbog toga smo imali bačvu poput ove u našem podrumu napunjenu konzervama hrane i vode. Kada bi došlo do nuklearnog rata, trebali smo sići u podrum, sakriti se i jesti iz te bačve. Danas, najveći rizik od globalne katastrofe ne izgleda ovako. Zapravo, izgleda ovako. Ako postoji išta što će ubiti 10 milijuna ljudi u idućih nekoliko desetljeća, najvjerojatnije je da će to biti vrlo zarazni virus, a ne rat. Ne rakete, nego mikrobi. Dio razloga za ovo je činjenica da smo uložili puno novca u odvraćanje od nuklearnog oružja. Ali zapravo smo uložili jako malo u sustav za zaustavljanje epidemije. Nismo spremni za sljedeću epidemiju. Pogledajmo ebolu. Siguran sam da ste svi vi pročitali o njoj u novinama; puno teških izazova. Ja sam je pažljivo pratio kroz sredstva za analizu slučaja koje koristimo kako bismo pratili istrebljenje dječje paralize. I kako pratite događaje, vidi se da problem nije u tome što nije bilo sustava koji nije radio dovoljno dobro, nego je problem bio u tome što uopće nismo imali sustav. Zapravo, postoje neki poprilično vidljivi nedostaci. Nismo imali grupu epidemiologa spremnih da reagiraju i vide o kojoj je bolesti riječ i koliko se raširila. Izvješća su došla. Bila su odgađana dok nisu postavljena na internet i bila su strašno netočna. Nismo imali medicinski tim spreman za reakciju. Nismo znali kako pripremiti ljude. Liječnici Bez Granica su radili odličan posao u orkestriranju volontera, ali čak i tada smo bili puno sporiji nego što smo trebali u prebacivanju tisuća radnika u ove države. A velika epidemija zahtijeva od nas da imamo stotine tisuća radnika. Nismo imali nikoga da nadgleda terapije. Nikoga da pregleda dijagnostiku. Nikoga tko bi shvatio kakvi bi alati trebali biti korišteni. Na primjer, mogli smo uzeti krv preživjelih, obraditi je te ubrizgati plazmu nazad u ljude kako bismo ih zaštitili. Ali to nikada nije oprobano. Tako da smo imali puno nedostataka. I ove stvari su zapravo globalni neuspjeh. WHO je financirana da nadgleda epidemije, ali ne da radi stvari o kojima sam pričao. Naravno, u filmovima je sve bitno drugačije. U filmovima imate grupu zgodnih epidemiologa spremnih za akciju. Oni krenu i spase dan; ali to je samo Hollywood. Neuspjeh u pripremanju bi mogao dozvoliti idućoj epidemiji da bude dramatično više razarajuća od ebole. Pogledajmo napredak ebole tijekom ove godine. Oko 10,000 mrtvih od kojih su skoro svi bili u tri zapadnoafričke države. Postoje tri razloga zašto se nije još proširila. Prvi razlog je zato što smo imali puno heroizma među zdravstvenim radnicima. Oni su našli ljude i spriječili su daljne infekcije. Drugi razlog je sama priroda virusa. Ebola se ne širi zrakom. Tako da do vremena kada su zarazni, većina ljudi je toliko bolesna da su vezani za krevet. Treći razlog je to što nije dospjela u urbana područja. No, to je bila samo sreća. Da je penetrirala dublje u urbana područja, brojevi slučajeva zaraze bi bili mnogo veći. Idući put možda nećemo biti ovako sretni. Mogli bismo imati virus gdje će se ljudi osjećati dobro iako su zarazni da će onda putovati zrakoplovima ili će ići na tržnice. Izvor potencijalnog virusa bi mogla biti prirodna epidemija poput ebole, ali bi mogao biti i bioterorizam. Tako da postoji mogućnost da stvari budu tisuću puta gore. Zapravo, pogledajmo model virusa koji se širi zrakom, poput Španjolske gripe iz 1918. Ovo bi se dogodilo. Kroz svijet bi se proširio velikom brzinom. Vidite da bi oko 30 milijuna ljudi umrlo od epidemije. Ovo je ozbiljan problem. I trebali bismo biti zabrinuti. Ali zapravo, mi možemo napraviti jako dobar sustav za odgovor. Imamo sve znanstvene i tehnološke beneficije o kojima možemo pričati ovdje. Imamo mobilne telefone kojima bismo mogli dobiti informacije od javnosti, ali i davati ih. Imamo satelitske mape preko kojih možemo vidjeti gdje su ljudi i kuda se kreću. Postoji napredak u biologiji koji bi trebao dramatično promijeniti brzinu vremena potrebnog da pregledamo patogen te bi bilo moguće napraviti lijekove i cjepiva koji odgovaraju tom patogenu. Mi imamo sredstva, ali ta sredstva trebaju biti stavljena u cjelokupni globalni zdravstveni sustav. I trebamo pripravnost. Po mom mišljenju, najbolje lekcije kako da se pripremimo dobijamo iz načina na koji ratujemo. Za vojnike imamo puno vrijeme dok čekaju. Imamo rezerve koje se mjere u ogromnim brojkama. NATO ima mobilnu jedinicu koja može krenuti vrlo brzo. NATO radi puno ratnih igrica kako bi testirali jesu li ljudi spremni. Također, testira znaju li o gorivima i logistici i razumiju li iste radio frekvencije, Tako da su oni spremni za akciju. To su stvari koje trebamo imati kako bismo bili spremni za sučeljavanje s epidemijom. Koji su ključni dijelovi? Prvo, trebamo jake zdravstvene sustave u siromašnim državama. Tako da bi majke mogle sigurno rađati i djeca bi mogla dobiti sva cjepiva. Ali također, mogli bismo predvidjeti izbijanje epidemije vrlo rano. Trebamo rezervne medicinske korpuse; mnogo ljudi koji bi stekli obuku i temelje kako bi bili spremni i stručni. I onda trebamo upariti to medicinsko osoblje s vojskom kako bismo imali vojnu prednost i logistiku i kako bismo mogli osiguravati područja. Moramo raditi simulacije, "igre mikroba", ne igre ratova, kako bismo vidjeli gdje su rupe u sustavu. Zadnji put kada smo imali "igru mikroba" u Americi bilo je to 2001. godine, i nije prošlo dobro. Sadašnji rezultat je mikrobi: 1 - ljudi: 0. Naposljetku, trebamo puno naprednog I&R-a u cijepljenju i dijagnostici. Postoje veliki napretci poput onih koji su povezani s Adeno virusom, a koji bi mogli raditi vrlo, vrlo brzo. Ja nemam točan proračun koji bi odredio koliko bi ovo koštalo, ali sam vrlo siguran da je poprilično jeftin u usporedbi s potencijalnom štetom. Svjetska banka procjenjuje da, kada bismo imali epidemiju gripe širom svijeta, vrijednost svjetskog bogatstva bi pala za više od tri trilijuna dolara i imali bismo milijune i milijune mrtvih. Ovakve investicije nude značajne beneficije koje nadilaze spremnost za epidemiju. Osnovno zdravstvo, istraživanje i razvoj (R&D), ovakve stvari bi umanjile trošak svjetskog zdravstva i učinile bi svijet puno sigurnijim. Zbog ovoga mislim da bi spomenuto trebalo biti prioritet. Ne trebamo paničariti. Ne trebamo skupljati konzerve špageta niti silaziti u podrume. Ali moramo otpočeti s radom zato što vrijeme nije na našoj strani. Zapravo, ako postoji jedna pozitivna stvar koja može proizaći iz epidemije ebole, to je nekakva vrsta uranjenog upozorenja, poziva na buđenje i pripremu. Ako počnemo sada, možemo biti spremni za sljedeću epidemiju. Hvala Vam. (Pljesak)