Hajde da razgovaramo o poverenju. Svi znamo da je poverenje od suštinskog značaja, ali kada se radi o verovanju ljudima, nešto intenzivno se dešava. Molim vas, podignite ruku ako ste ikada bili domaćin ili gost na Erbienbiju. Vau. To je mnogo vas. Ko poseduje bitkoine? I dalje dosta vas. U redu. Molim vas, podignite ruku ako ste ikada koristili Tinder da biste pronašli partnera. (Smeh) Ovo je zaista teško izbrojati jer pokazujete ovako nekako. (Smeh) Ovo su sve primeri načina na koji tehnologija stvara nove mehanizme koji nam omogućavaju da verujemo nepoznatim ljudima, kompanijama i idejama. A ipak, istovremeno, vera u institucije - banke, vladu, pa čak i u crkve - propada. Pa, šta se ovde dešava i kome verujete? Započnimo platformom u Francuskoj - kompanijom, hoću reći - sa imenom koje zvuči prilično smešno, Bla bla auto. To je platforma koja spaja vozače i putnike koji žele da podele duža putovanja. Prosečna vožnja je iznosila 320 kilometara. Tako je dobra ideja mudro odabrati svoje saputnike. Društveni profili i komentari pomažu ljudima da donesu odluke. Možete videti da li je neko pušač, kakvu muziku voli, da li će povesti svog psa na put. Međutim, ispostavilo se da je ključni društveni identifikator koliko ćete pričati u kolima. (Smeh) Bla - ne mnogo, bla bla - želite malo finog ćaskanja, i bla bla bla - nećete prestati da pričate celim putem od Londona do Pariza. (Smeh) Neobično je što ova ideja uopšte funkcioniše, jer se suprotstavlja lekciji kojoj su većinu nas učili kao decu - nikada ne ulazi u auto sa nepoznatom osobom. A ipak, Bla bla auto prevozi više od četiri milina ljudi svakog meseca. Kada stavite to u kontekst, to je više putnika nego što prevoze aviokompanije Evrostar ili Džet Blu. Bla bla auto je prelepa ilustracija načina na koji tehnologija omogućava milionima ljudi širom sveta da načine skok poverenja. Skok poverenja se dešava kada rizikujemo da uradimo nešto novo ili drugačije u odnosu na način na koji smo to oduvek radili. Hajde da pokušamo da zajedno vizualizujemo ovo. U redu. Želim da zatvorite oči. Jedan čovek zuri u mene širom otvorenih očiju. Ja sam na ovom velikom crvenom krugu. Mogu da vidim. Dakle, zatvorite oči. (Smeh) (Aplauz) Radiću to sa vama. Htela bih da zamislite da postoji međuprostor između vas i nečeg nepoznatog. To nepoznato može biti neko koga ste tek upoznali. To može biti mesto na kojem nikada niste bili. To može biti nešto što nikada pre niste probali. Zamislili ste? U redu. Sada možete otvoriti oči. Da biste odskočili sa mesta izvesnosti, da biste preduzeli rizik ka nekome ili nečemu nepoznatom, potrebna vam je sila koja će vas odvući preko međuprostora, a ta izuzetna sila je poverenje. Poverenje je koncept koji je teško razumeti, a ipak, oslanjamo se na njega da bi naši životi funkcionisali. Verujem svojoj deci kada kažu da će noću ugasiti svetla. Verovala sam pilotu koji me je dovezao ovde da će mi obezbediti sigurnost. To je reč koju mnogo koristimo, pri čemu ne razmišljamo uvek o tome šta zapravo znači i kako ono funkcioniše u različitim kontekstima našeg života. Postoje, zapravo, stotine definicija poverenja, a većina se može svesti na neku vrstu procene rizika koliko je verovatno da će stvari proteći kako treba. No, meni se ne dopada ova definicija poverenja, jer čini da poverenje zvuči racionalno i predvidljivo, a baš i ne doseže do ljudske suštine onoga što nam omogućava da radimo i načina na koji nas osnažuje da se povežemo sa drugima. Stoga definišem poverenje malo drugačije. Definišem poverenje kao pouzdani odnos prema nepoznatom. Kada sagledate poverenje iz ove perspektive, počinje da objašnjava zašto ono ima jedinstveni kapacitet da nam omogući da se izborimo sa neizvesnošću, da poverujemo nepoznatima, da nastavimo da se krećemo napred. Ljudska bića su neverovatna u pogledu preduzimanja skokova poverenja. Da li se sećate kada ste prvi put uneli podatke sa kreditne kartice na veb-sajtu? To je skok poverenja. Jasno se sećam da sam rekla tati da hoću da kupim tamno plavog polovnog Pežoa na Ibeju, a on je s punim pravom ukazao da je ime prodavca „Nevidljivi čarobnjak“ i da to verovatno baš i nije dobra ideja. (Smeh) Moj rad, moje istraživanje fokusira se na način na koji tehnologija preobražava društveni lepak društva, poverenje između ljudi, a to je fascinantna oblast za proučavanje, jer još postoji toliko toga što ne znamo. Na primer, da li muškarci i žene različito veruju u digitalnim okruženjima? Da li se način na koji gradimo poverenje uživo prenosi onlajn? Da li se poverenje prenosi? Tako, ako verujete da ćete pronaći partnera na Tinderu, da li ćete više verovati da ćete pronaći vozača na Bla bla autu? Na osnovu proučavanja stotina mreža i tržišta, postoji učestali obrazac koji ljudi slede, a ja ga nazivam „penjanje uz kulu poverenja“. Dozvolite da upotrebim primer Bla bla auta da bih to oživela. Na prvom nivou, morate verovati ideji. Dakle, morate verovati da je ideja o deljenju vožnje bezbedna i vredna isprobavanja. Drugi nivo se odnosi na posedovanje poverenja u platformu, da će vam Bla bla auto pomoći ako nešto krene po zlu. Treći nivo se odnosi na korišćenje malih delova infomacija da bismo odlučili da li je druga osoba pouzdana. Prvi put kada se penjemo uz kulu poverenja, deluje čudno, čak i rizično, ali stignemo do tačke u kojoj ove ideje izgledaju potpuno normalno. Naša ponašanja se menjaju, često relativno brzo. Drugim rečima, poverenje omogućava promene i inovacije. Ideja koja me je zaintrigirala, a koju bih htela da razmotrite, je da li možemo bolje razumeti glavne načine prekida i promene kod pojedinaca u društvu kroz perspektivu poverenja. Pa, ispostavilo se da se poverenje razvilo tek kroz tri značajna poglavlja tokom ljudske istorije: lokalno, institucionalno i ono u koje sada ulazimo, raspodeljeno. Tokom dužeg perioda, do sredine 19. veka, poverenje se gradilo oko bliskih veza. Recimo da živim u selu sa prvih pet redova ove publike i svi se međusobno poznajemo, i recimo da hoću da pozajmim novac. Čovek sa širom otvorenim očima bi mi ga možda pozajmio, a ako mu ga ne bih vratila, svi biste znali da sam nepouzdana. Stekla bih lošu reputaciju i odbili biste da ubuduće obavljate poslove sa mnom. Poverenje je uglavnom bilo lokalnog karaktera i zasnovano na odgovornosti. Sredinom 19. veka, društvo je prošlo kroz ogromnu količinu promena. Ljudi su se preselili u gradove brzog razvoja kao što su London i San Francisko, i lokalne bankare su tamo zamenile velike korporacije koje nas nisu znale kao pojedince. Počeli smo da dajemo poverenje sistemima crne kutije sa autoritetom, stvarima kao što su pravni ugovori, propisi i osiguranja, a manje da direktno verujemo drugim ljudima. Poverenje je postalo institucionalno i zasnovano na procentima. Naširoko se govori o tome da je poverenje u institucije i mnoge korporativne marke konstantno opadalo i nastavlja da opada. Stalno me iznenađuju velika narušavanja poverenja: hakovanje telefona Njuz korporacije, skandal sa Folksvagenovom emisijom štetnih gasova, rašireno zlostavljanje u katoličkoj crkvi, činjenica da je samo jedan bedni bankar otišao u zatvor nakon velike finansijske krize, ili skorije, Panamski papiri koji su razotkrili kako bogati mogu da iskoriste ofšor poreske režime. Ono što me zaista iznenađuje je zašto je liderima toliko teško da se izvine, mislim, da se iskreno izvine, kada je naše poverenje narušeno? Bilo bi olako zaključiti da poverenje u institucije ne funkcioniše jer nam je dozlogrdilo sama drskost nepoštenih elita, ali ono što se sada dešava seže dublje od neobuzdanog ispitivanja veličine i strukture institucija. Počinjemo da shvatamo da institucionalno poverenje nije predviđeno za digitalno doba. Konvencije o tome kako se poverenje gradi, kontroliše, gubi i popravlja - kod robnih marki, vođa i čitavih sistema - preokreću se naglavačke. To je uzbudljivo, ali i zastrašujuće, jer primorava mnoge od nas da iznova razmisle o tome kako se poverenje gradi i uništava kod naših klijenta, naših zaposlenih, čak i naših voljenih osoba. Pre neki dan sam razgovarala sa direktorom vodeće međunarodne marke hotela, i kao što to često biva, pokrenuli smo temu Erbienbija. Priznao mi je da je zbunjen njegovim uspehom. Zbunjen je time kako kompanija koja zavisi od spremnosti ljudi koji se ne poznaju da veruju jedni drugima može tako dobro da radi u 191 zemlji. Rekla sam mu da moram da priznam, pri čemu me je pogledao pomalo čudno, i rekla sam - a sigurna sam da mnogi od vas rade to isto - ne trudim se uvek da okačim peškire kada završim boravak u hotelu, ali to nikada ne bih uradila kao gost na Erbienbiju. A razlog zbog kojeg to ne bih uradila kao gost na Erbienbiju je zato što gosti znaju da će ih domaćini oceniti i da će te ocene verovatno uticati na njihovu mogućnost da obavljaju razmene u budućnosti. To je jednostavna ilustracija toga kako će onlajn poverenje promeniti naše ponašanje u stvarnom svetu i učiniti nas odgovornijim na načine na koje još ne možemo ni da zamislimo. Ne kažem da nam nisu potrebni hoteli ili tradicionalni vidovi autoriteta. Međutim, ne možemo poreći da se menja način na koji se poverenje kreće kroz društvo, a to stvara veliki preokret, udaljavajući se od 20. veka kojeg je definisalo institucionalno poverenje, ka 21. veku kojeg će pokretati raspodeljeno poverenje. Poverenje više ne ide odozgo nadole. Razdvojeno je i preokrenuto. Više nije nejasno i linearno. Javlja se novi recept za poverenje koji je još jednom raspodeljen među ljudima i zasnovan na odgovornosti. Ovaj preokret će dodatno ubrzati pojava blokčejna, inovativna tehnologija registratora u temelju bitkoina. Budimo iskreni, naša nastojanja da razumemo način na koji blokčejn funkcioniše preplavljuju. Jedan od razloga tome je taj što to podrazumeva obradu nekih prilično komplikovanih koncepata sa užasnim imenima. Mislim, kriptografski algoritmi, heš funkcije i ljudi koji se zovu rudari, koji vrše potvrdu transakcija - sve to je stvorila misteriozna osoba ili osobe po imenu Satoši Nakamoto. E, to je ogroman skok poverenja koji se još nije dogodio. (Aplauz) Pokušajmo da zamislimo ovo. Časopis „Ekonomist“ je rečito opisao blokčejn kao veliki lanac sigurnosti u stvari. Najlakši način na koji mogu da ga opišem je da zamislite blokove kao tabele, a one su pune stvari od vrednosti. To može biti pravo na vlasništvo. To mogu biti akcije na berzi. To može biti kreativna imovina, kao što je pravo na pesmu. Svaki put kada se nešto premesti sa jednog mesta na registru na neko drugo mesto, taj prenos imovine dobija oznaku sa vremenom i javno se objavljuje na blokčejnu. Toliko je jednostavno. Stvarna implikacija blokčejna je to da uklanja potrebu za bilo kakvim trećim licem, kao što je advokat, pouzdani posrednik ili, možda ne, vladin posrednik da bi olakšao razmenu. Ako se vratimo na kulu poverenja, i dalje morate da verujete u ideju, morate da verujete platformi, ali ne morate da verujete drugoj osobi u tradicionalnom smislu. Implikacije su ogromne. Na isti način na koji je internet širom otvorio vrata doba informacija tako da su dostupne svima, blokčejn će izazvati revoluciju poverenja na globalnom nivou. Namerno sam čekala do kraja da bih pomenula Uber, jer priznajem da je sporan i naširoko previše korišćen primer, ali u kontekstu novog doba poverenja, to je sjajna studija slučaja. E, sad, videćemo slučajeve zloupotrebe raspodeljenog poverenja. Svi smo to videli i može strašno da pođe po zlu. Nisam iznenađena što vidimo proteste udruženja taksista širom sveta koja pokušavaju da ubede vlade da zabrane Uber na osnovu tvrdnji da nije bezbedan. Desilo se da sam bila u Londonu onog dana kada su se ti protesti dogodili, i slučajno sam primetila tvit Meta Henkoka, koji je britanski ministar poslovanja. Napisao je: „Da li neko zna nešto više o toj Uber aplikaciji o kojoj svi govore? (Smeh) Nisam čuo za nju do danas.“ Udruženja taksista dala su legitimitet prvom sloju kule poverenja. Dala su legitimitet ideji koju su pokušavali da eliminišu, i broj prijava je porastao za 850 procenata u roku od 24 sata. Ovo je zaista snažna ilustracija kako, jednom kada se dogodi preokret u poverenju vezan za ponašanje ili čitav sektor, ne možete promeniti pravac priče. Svakoga dana, pet miliona ljudi će učiniti skok poverenja i voziti se preko Ubera. U Kini, na Didiju, platformi za deljenje vožnje, 11 miliona vožnji se dešava svakog dana. To je 127 vožnji po sekundi, što pokazuje da je ovo pojava koja se dešava u svim kulturama. Fascinatno je to što i vozači i putnici izveštavaju da, kada vide ime, nečiju sliku i ocenu, to čini da se osećaju bezbednije, i kao što ste možda iskusili, čak se i ponašaju malo ljubaznije u taksiju. Uber i Didi su prvi ali jaki primeri načina na koje tehnologija stvara poverenje između ljudi onako i onoliko kako nikada ranije nije bilo moguće. Danas mnogi od nas sa lakoćom ulaze u automobile koje voze nepoznati. Srećemo se sa nekim sa kim smo spojeni tako što prevučemo nadesno preko ekrana. Delimo dom sa ljudima koje ne poznajemo. Ovo je samo početak, jer stvarno remećenje stvari koje se dešava nije tehnološko. To je promena u poverenju koje stvara, i što se mene tiče, želim da pomognem ljudima da razumeju novo doba poverenja tako da možemo da ga pravilno shvatimo i da možemo da prigrlimo prilike da preosmislimo sisteme koji su transparentiji, inkluzivniji i odgovorniji. Mnogo vam hvala. (Aplauz) Hvala. (Aplauz)