Hajde da razgovaramo o poverenju.
Svi znamo da je poverenje
od suštinskog značaja,
ali kada se radi o verovanju ljudima,
nešto intenzivno se dešava.
Molim vas, podignite ruku
ako ste ikada bili domaćin
ili gost na Erbienbiju.
Vau. To je mnogo vas.
Ko poseduje bitkoine?
I dalje dosta vas. U redu.
Molim vas, podignite ruku
ako ste ikada koristili Tinder
da biste pronašli partnera.
(Smeh)
Ovo je zaista teško izbrojati
jer pokazujete ovako nekako.
(Smeh)
Ovo su sve primeri
načina na koji tehnologija
stvara nove mehanizme
koji nam omogućavaju da verujemo
nepoznatim ljudima, kompanijama i idejama.
A ipak, istovremeno,
vera u institucije -
banke, vladu, pa čak i u crkve -
propada.
Pa, šta se ovde dešava
i kome verujete?
Započnimo platformom u Francuskoj -
kompanijom, hoću reći -
sa imenom koje zvuči prilično smešno,
Bla bla auto.
To je platforma koja spaja
vozače i putnike
koji žele da podele duža putovanja.
Prosečna vožnja je iznosila
320 kilometara.
Tako je dobra ideja
mudro odabrati svoje saputnike.
Društveni profili i komentari
pomažu ljudima da donesu odluke.
Možete videti da li je neko pušač,
kakvu muziku voli,
da li će povesti svog psa na put.
Međutim, ispostavilo se
da je ključni društveni identifikator
koliko ćete pričati u kolima.
(Smeh)
Bla - ne mnogo,
bla bla - želite malo finog ćaskanja,
i bla bla bla - nećete prestati
da pričate celim putem
od Londona do Pariza.
(Smeh)
Neobično je što ova ideja
uopšte funkcioniše,
jer se suprotstavlja lekciji
kojoj su većinu nas učili kao decu -
nikada ne ulazi u auto
sa nepoznatom osobom.
A ipak, Bla bla auto prevozi
više od četiri milina ljudi
svakog meseca.
Kada stavite to u kontekst,
to je više putnika
nego što prevoze aviokompanije
Evrostar ili Džet Blu.
Bla bla auto je prelepa ilustracija
načina na koji tehnologija omogućava
milionima ljudi širom sveta
da načine skok poverenja.
Skok poverenja se dešava kada rizikujemo
da uradimo nešto novo ili drugačije
u odnosu na način
na koji smo to oduvek radili.
Hajde da pokušamo
da zajedno vizualizujemo ovo.
U redu. Želim da zatvorite oči.
Jedan čovek zuri u mene
širom otvorenih očiju.
Ja sam na ovom velikom crvenom krugu.
Mogu da vidim. Dakle, zatvorite oči.
(Smeh) (Aplauz)
Radiću to sa vama.
Htela bih da zamislite
da postoji međuprostor
između vas i nečeg nepoznatog.
To nepoznato može biti
neko koga ste tek upoznali.
To može biti mesto
na kojem nikada niste bili.
To može biti nešto
što nikada pre niste probali.
Zamislili ste?
U redu. Sada možete otvoriti oči.
Da biste odskočili sa mesta izvesnosti,
da biste preduzeli rizik ka nekome
ili nečemu nepoznatom,
potrebna vam je sila
koja će vas odvući preko međuprostora,
a ta izuzetna sila je poverenje.
Poverenje je koncept
koji je teško razumeti,
a ipak, oslanjamo se na njega
da bi naši životi funkcionisali.
Verujem svojoj deci
kada kažu da će noću ugasiti svetla.
Verovala sam pilotu
koji me je dovezao ovde
da će mi obezbediti sigurnost.
To je reč koju mnogo koristimo,
pri čemu ne razmišljamo
uvek o tome šta zapravo znači
i kako ono funkcioniše
u različitim kontekstima našeg života.
Postoje, zapravo,
stotine definicija poverenja,
a većina se može svesti
na neku vrstu procene rizika
koliko je verovatno
da će stvari proteći kako treba.
No, meni se ne dopada
ova definicija poverenja,
jer čini da poverenje zvuči
racionalno i predvidljivo,
a baš i ne doseže do ljudske suštine
onoga što nam omogućava da radimo
i načina na koji nas osnažuje
da se povežemo sa drugima.
Stoga definišem poverenje malo drugačije.
Definišem poverenje
kao pouzdani odnos prema nepoznatom.
Kada sagledate poverenje
iz ove perspektive,
počinje da objašnjava
zašto ono ima jedinstveni kapacitet
da nam omogući
da se izborimo sa neizvesnošću,
da poverujemo nepoznatima,
da nastavimo da se krećemo napred.
Ljudska bića su neverovatna
u pogledu preduzimanja
skokova poverenja.
Da li se sećate kada ste prvi put uneli
podatke sa kreditne kartice na veb-sajtu?
To je skok poverenja.
Jasno se sećam da sam rekla tati
da hoću da kupim
tamno plavog polovnog Pežoa na Ibeju,
a on je s punim pravom ukazao
da je ime prodavca „Nevidljivi čarobnjak“
i da to verovatno baš i nije dobra ideja.
(Smeh)
Moj rad, moje istraživanje
fokusira se na način na koji tehnologija
preobražava društveni lepak društva,
poverenje između ljudi,
a to je fascinantna oblast za proučavanje,
jer još postoji toliko toga što ne znamo.
Na primer, da li muškarci i žene
različito veruju u digitalnim okruženjima?
Da li se način na koji gradimo poverenje
uživo prenosi onlajn?
Da li se poverenje prenosi?
Tako, ako verujete
da ćete pronaći partnera na Tinderu,
da li ćete više verovati
da ćete pronaći vozača na Bla bla autu?
Na osnovu proučavanja
stotina mreža i tržišta,
postoji učestali obrazac koji ljudi slede,
a ja ga nazivam
„penjanje uz kulu poverenja“.
Dozvolite da upotrebim
primer Bla bla auta da bih to oživela.
Na prvom nivou,
morate verovati ideji.
Dakle, morate verovati
da je ideja o deljenju vožnje
bezbedna i vredna isprobavanja.
Drugi nivo se odnosi
na posedovanje poverenja u platformu,
da će vam Bla bla auto pomoći
ako nešto krene po zlu.
Treći nivo se odnosi
na korišćenje malih delova infomacija
da bismo odlučili
da li je druga osoba pouzdana.
Prvi put kada se penjemo
uz kulu poverenja,
deluje čudno, čak i rizično,
ali stignemo do tačke u kojoj ove ideje
izgledaju potpuno normalno.
Naša ponašanja se menjaju,
često relativno brzo.
Drugim rečima, poverenje omogućava
promene i inovacije.
Ideja koja me je zaintrigirala,
a koju bih htela da razmotrite,
je da li možemo bolje razumeti
glavne načine prekida i promene
kod pojedinaca u društvu
kroz perspektivu poverenja.
Pa, ispostavilo se da se poverenje razvilo
tek kroz tri značajna poglavlja
tokom ljudske istorije:
lokalno, institucionalno
i ono u koje sada ulazimo, raspodeljeno.
Tokom dužeg perioda,
do sredine 19. veka,
poverenje se gradilo oko bliskih veza.
Recimo da živim u selu
sa prvih pet redova ove publike
i svi se međusobno poznajemo,
i recimo da hoću da pozajmim novac.
Čovek sa širom otvorenim očima
bi mi ga možda pozajmio,
a ako mu ga ne bih vratila,
svi biste znali da sam nepouzdana.
Stekla bih lošu reputaciju
i odbili biste da ubuduće
obavljate poslove sa mnom.
Poverenje je uglavnom bilo
lokalnog karaktera
i zasnovano na odgovornosti.
Sredinom 19. veka,
društvo je prošlo
kroz ogromnu količinu promena.
Ljudi su se preselili
u gradove brzog razvoja
kao što su London i San Francisko,
i lokalne bankare su tamo zamenile
velike korporacije
koje nas nisu znale kao pojedince.
Počeli smo da dajemo poverenje
sistemima crne kutije sa autoritetom,
stvarima kao što su pravni ugovori,
propisi i osiguranja,
a manje da direktno verujemo
drugim ljudima.
Poverenje je postalo institucionalno
i zasnovano na procentima.
Naširoko se govori o tome da je poverenje
u institucije i mnoge korporativne marke
konstantno opadalo i nastavlja da opada.
Stalno me iznenađuju
velika narušavanja poverenja:
hakovanje telefona Njuz korporacije,
skandal sa Folksvagenovom
emisijom štetnih gasova,
rašireno zlostavljanje u katoličkoj crkvi,
činjenica da je samo jedan bedni bankar
otišao u zatvor
nakon velike finansijske krize,
ili skorije, Panamski papiri
koji su razotkrili kako bogati
mogu da iskoriste ofšor poreske režime.
Ono što me zaista iznenađuje
je zašto je liderima
toliko teško da se izvine,
mislim, da se iskreno izvine,
kada je naše poverenje narušeno?
Bilo bi olako zaključiti
da poverenje u institucije ne funkcioniše
jer nam je dozlogrdilo
sama drskost nepoštenih elita,
ali ono što se sada dešava
seže dublje od neobuzdanog ispitivanja
veličine i strukture institucija.
Počinjemo da shvatamo
da institucionalno poverenje
nije predviđeno za digitalno doba.
Konvencije o tome kako se poverenje gradi,
kontroliše, gubi i popravlja -
kod robnih marki, vođa i čitavih sistema -
preokreću se naglavačke.
To je uzbudljivo,
ali i zastrašujuće,
jer primorava mnoge od nas
da iznova razmisle
o tome kako se poverenje gradi i uništava
kod naših klijenta, naših zaposlenih,
čak i naših voljenih osoba.
Pre neki dan sam razgovarala sa direktorom
vodeće međunarodne marke hotela,
i kao što to često biva,
pokrenuli smo temu Erbienbija.
Priznao mi je da je zbunjen
njegovim uspehom.
Zbunjen je time kako kompanija
koja zavisi od spremnosti ljudi
koji se ne poznaju da veruju jedni drugima
može tako dobro da radi u 191 zemlji.
Rekla sam mu da moram da priznam,
pri čemu me je pogledao pomalo čudno,
i rekla sam -
a sigurna sam da mnogi od vas
rade to isto -
ne trudim se uvek da okačim peškire
kada završim boravak u hotelu,
ali to nikada ne bih uradila
kao gost na Erbienbiju.
A razlog zbog kojeg to ne bih uradila
kao gost na Erbienbiju
je zato što gosti znaju
da će ih domaćini oceniti
i da će te ocene verovatno uticati
na njihovu mogućnost
da obavljaju razmene u budućnosti.
To je jednostavna ilustracija
toga kako će onlajn poverenje
promeniti naše ponašanje u stvarnom svetu
i učiniti nas odgovornijim
na načine na koje još ne možemo
ni da zamislimo.
Ne kažem da nam nisu potrebni hoteli
ili tradicionalni vidovi autoriteta.
Međutim, ne možemo poreći
da se menja način na koji se poverenje
kreće kroz društvo,
a to stvara veliki preokret,
udaljavajući se od 20. veka
kojeg je definisalo
institucionalno poverenje,
ka 21. veku
kojeg će pokretati raspodeljeno poverenje.
Poverenje više ne ide odozgo nadole.
Razdvojeno je i preokrenuto.
Više nije nejasno i linearno.
Javlja se novi recept za poverenje
koji je još jednom raspodeljen
među ljudima i zasnovan na odgovornosti.
Ovaj preokret će dodatno ubrzati
pojava blokčejna,
inovativna tehnologija registratora
u temelju bitkoina.
Budimo iskreni,
naša nastojanja da razumemo način
na koji blokčejn funkcioniše preplavljuju.
Jedan od razloga tome
je taj što to podrazumeva obradu
nekih prilično komplikovanih koncepata
sa užasnim imenima.
Mislim, kriptografski algoritmi,
heš funkcije i ljudi koji se zovu rudari,
koji vrše potvrdu transakcija -
sve to je stvorila misteriozna osoba
ili osobe po imenu Satoši Nakamoto.
E, to je ogroman skok poverenja
koji se još nije dogodio.
(Aplauz)
Pokušajmo da zamislimo ovo.
Časopis „Ekonomist“
je rečito opisao blokčejn
kao veliki lanac sigurnosti u stvari.
Najlakši način na koji mogu da ga opišem
je da zamislite blokove kao tabele,
a one su pune stvari od vrednosti.
To može biti pravo na vlasništvo.
To mogu biti akcije na berzi.
To može biti kreativna imovina,
kao što je pravo na pesmu.
Svaki put kada se nešto premesti
sa jednog mesta na registru
na neko drugo mesto,
taj prenos imovine
dobija oznaku sa vremenom
i javno se objavljuje na blokčejnu.
Toliko je jednostavno.
Stvarna implikacija blokčejna
je to da uklanja potrebu
za bilo kakvim trećim licem,
kao što je advokat,
pouzdani posrednik ili,
možda ne, vladin posrednik
da bi olakšao razmenu.
Ako se vratimo na kulu poverenja,
i dalje morate da verujete u ideju,
morate da verujete platformi,
ali ne morate da verujete drugoj osobi
u tradicionalnom smislu.
Implikacije su ogromne.
Na isti način na koji je internet
širom otvorio vrata doba informacija
tako da su dostupne svima,
blokčejn će izazvati revoluciju poverenja
na globalnom nivou.
Namerno sam čekala do kraja
da bih pomenula Uber,
jer priznajem da je sporan
i naširoko previše korišćen primer,
ali u kontekstu novog doba poverenja,
to je sjajna studija slučaja.
E, sad, videćemo slučajeve
zloupotrebe raspodeljenog poverenja.
Svi smo to videli
i može strašno da pođe po zlu.
Nisam iznenađena što vidimo
proteste udruženja taksista
širom sveta
koja pokušavaju da ubede vlade
da zabrane Uber
na osnovu tvrdnji da nije bezbedan.
Desilo se da sam bila u Londonu
onog dana kada su se ti protesti dogodili,
i slučajno sam primetila
tvit Meta Henkoka,
koji je britanski ministar poslovanja.
Napisao je:
„Da li neko zna nešto više
o toj Uber aplikaciji o kojoj svi govore?
(Smeh)
Nisam čuo za nju do danas.“
Udruženja taksista
dala su legitimitet
prvom sloju kule poverenja.
Dala su legitimitet ideji
koju su pokušavali da eliminišu,
i broj prijava je porastao
za 850 procenata u roku od 24 sata.
Ovo je zaista snažna ilustracija kako,
jednom kada se dogodi preokret u poverenju
vezan za ponašanje ili čitav sektor,
ne možete promeniti pravac priče.
Svakoga dana, pet miliona ljudi
će učiniti skok poverenja
i voziti se preko Ubera.
U Kini, na Didiju,
platformi za deljenje vožnje,
11 miliona vožnji se dešava svakog dana.
To je 127 vožnji po sekundi,
što pokazuje da je ovo
pojava koja se dešava u svim kulturama.
Fascinatno je to što i vozači
i putnici izveštavaju da,
kada vide ime,
nečiju sliku i ocenu,
to čini da se osećaju bezbednije,
i kao što ste možda iskusili,
čak se i ponašaju
malo ljubaznije u taksiju.
Uber i Didi su prvi ali jaki primeri
načina na koje tehnologija
stvara poverenje između ljudi
onako i onoliko kako nikada ranije
nije bilo moguće.
Danas mnogi od nas sa lakoćom
ulaze u automobile koje voze nepoznati.
Srećemo se sa nekim sa kim smo spojeni
tako što prevučemo nadesno preko ekrana.
Delimo dom sa ljudima koje ne poznajemo.
Ovo je samo početak,
jer stvarno remećenje stvari
koje se dešava
nije tehnološko.
To je promena u poverenju koje stvara,
i što se mene tiče, želim da pomognem
ljudima da razumeju novo doba poverenja
tako da možemo
da ga pravilno shvatimo
i da možemo da prigrlimo
prilike da preosmislimo sisteme
koji su transparentiji,
inkluzivniji i odgovorniji.
Mnogo vam hvala.
(Aplauz)
Hvala.
(Aplauz)