Prvi pacijent ikada lečen antibiotikom
je bio oksfordski policajac.
On se tokom slobodnog dana,
radeći u bašti, ogrebao o ružin trn.
Ta mala ogrebotina se inficirala.
Tokom nekoliko narednih dana,
čitava glava mu je bila otečena
gnojnim čirevima,
a oko mu je bilo toliko inficirano
da su morali da ga izvade,
te je do februara 1941,
ovaj jadan čovek bio na rubu smrti.
Bio je u ambulanti Redklif u Oksfordu,
i na njegovu sreću,
mali tim lekara
predvođen dr Hauardom Florijem
je uspeo da sintetizuje
jako malu količinu penicilina,
leka koji je 12 godina ranije
otkrio Aleksandar Fleming
ali koji nikada nije bio korišćen
u lečenju ljudi,
i zaista niko nije znao
ni da li će lek delovati,
da li je pun nečistoća
koje bi ubile pacijenta,
ali su Florej i njegov tim računali
da ako već treba da ga upotrebe,
onda bolje da ga daju nekome
ko će svakako umreti.
Tako da su Albertu Aleksandru,
tom oksfordskom policajcu, dali lek
i tokom 24 sata,
počelo je da mu postaje bolje.
Pala mu je temperatura,
povratio se apetit.
Drugog dana mu je bilo znatno bolje.
Počelo je da im ponestaje penicilina,
i oni bi sa njegovim urinom
trčali na drugu stranu ulice, kako bi
iz urina resintetizovali penicilin
i ponovo mu ga dali,
i to je dalo rezultate.
Četvrtog dana, uveliko na putu izlečenja.
To je bilo čudo.
Petog dana im je nestalo penicilina
i ovaj nesrećni čovek je umro.
Tako da ta priča nema srećan kraj,
ali na sreću miliona drugih ljudi,
poput ovog deteta koje je lečeno
ranih 1940-ih,
koje je umiralo od sepse,
i koje se tokom samo šest dana,
kao što vidite,
oporavilo zahvaljujući
tom magičnom leku, penicilinu.
Milioni su preživeli,
i globalno zdravlje je bilo promenjeno.
Antibioticima su lečeni
pacijenti poput ovih,
ali su korišćeni i prilično lakomisleno
u nekim slučajevima,
kako bi se pacijenti lečili
od samo prehlade ili gripa,
na koje antibiotici možda i nisu delovali,
a i korišćeni su u velikim količinama
neterapeutski, što znači
u maloj koncentraciji,
kako bi se ubrzao rast kokoški i svinja.
Samo zarad uštede
od nekoliko penija na ceni mesa,
potrošili smo velike količine
antibiotika na životinje,
ne radi lečenja, ne na bolesne životinje,
već prvenstveno radi ubrzavanja rasta.
I gde nas je to dovelo?
Suštinski, velika upotreba antibiotika
širom sveta
je bakterijama nametnula
tako oštru selekciju
da je danas problem otpornost,
jer smo sada selektovali
samo otporne bakterije.
Siguran sam da ste svi o ovome
čitali u novinama,
videli u svakom magazinu
na koji ste naišli,
ali zaista želim da pravilno shvatite
značaj ovog problema.
Ovo je ozbiljno.
Sledeći slajd koji ću vam pokazati je
otpornost acinetobaktera na karbapenem.
Acinetobakter je opasan bolnički bacil,
a karbapenem je gotovo
najjača klasa antibiotika
kojom bismo mogli da ga napadnemo.
I vidite 1999.
ovo je model otpornosti,
uglavnom ispod 10 procenata
širom Sjedinjenih Država.
A sada pogledajte šta se dešava
kada pustimo video.
Ne znam gde živite,
ali gde god to bilo,
sada je sigurno daleko lošije
nego što je bilo 1999,
i to je problem otpornosti na antibiotike.
To je globalno pitanje
koje pogađa i bogate i siromašne zemlje,
možda ćete reći, pa suštinski,
zar to nije zapravo medicinski problem?
Ukoliko naučimo lekare da
ne koriste tako mnogo antibiotike,
ukoliko naučimo pacijente da ih ne traže,
možda to zaista i ne bi bio problem,
i možda bi farmaceutske kompanije
trebale da rade napornije
na razvijanju novih antibiotika.
Ispostavilo se da je kod antibiotika
nešto temeljno drugačije
nego kod drugih lekova,
a to je da moje zloupotrebljavanje
ili upotrebljavanje antibiotika,
neće samo uticati na mene, već i na druge,
baš kao i moja odluka
da na posao idem kolima
ili da nekuda letim avionom,
cena koju drugima namećem
kroz globalnu promenu klime ide svuda,
a nije izvesno da tu cenu
uzimam u razmatranje.
To je ono što bi ekonomisti mogli nazvati
problemom zajedničkih dobara
a problem zajedničkih dobara
je upravo ono sa čime se suočavamo
i u slučaju antibiotika:
da mi ne uzimamo u obzir -
a "mi" uključuje: pojedince, pacijente,
bolnice, čitave zdravstvene sisteme -
ne uzimamo u obzir cenu koju
namećemo drugima
načinom na koji se koriste antibiotici.
To je problem sličan
drugoj oblasti koju svi poznajemo,
a to je korišćenje goriva i energije,
i naravno korišćenje energije
crpi energiju
i vodi ka lokalnom zagađenju
i klimatskim promenama.
A u slučaju energije, tipično
postoje dva načina na koja
možete da se nosite sa problemom.
Prvi je da bolje koristimo
naftu koju imamo,
što je istovetno boljoj upotrebi
postojećih antibiotika,
i to možemo da činimo na različite načine
o kojima ćemo uskoro govoriti,
a druga mogućnost je:
"drill, baby, drill" opcija,
što u slučaju antibiotika znači
pronalaženje novih antibiotika.
Ovo nije razdvojivo.
Povezano je, jer ukoliko
značajno investiramo
u nova naftna polja,
smanjujemo podstrek očuvanju nafte
na isti način koji će se dogoditi
u slučaju antibiotika.
Dogodiće se i obrnuti slučaj,
da ukoliko antibiotike koristimo
na odgovarajući način,
ne moramo nužno da investiramo
u razvijanje novih lekova.
I ukoliko ste mislili da su
ove dve mogućnosti
u potpunosti uravnotežene,
možete uzeti u obzir činjenicu
da je to zapravo igra koju igramo.
To je igra koevolucije,
a koevolucija je, na ovoj
konkretnoj fotografiji
između geparda i gazela.
Gepard je evoluirao da brže trči,
jer ukoliko ne trči brže,
neće dobiti ručak.
Gazele su evoluirale da trče brže
jer ukoliko ne trče brže, postaće ručak.
Dakle, ovo je igra
koju igramo sa bakterijama,
izuzev što mi nismo gepardi,
mi smo gazele,
i bakterija bi,
samo tokom ovog kratkog govora,
dobila decu i unuke
i shvatila kako da bude otporna
samo selekcijom i
proverom raznih mogućnosti,
upornim pokušavanjem.
A kako da preduhitrimo bakteriju?
Imamo procese otkrivanja lekova,
ispitivanje molekula,
imamo klinička testiranja,
a onda, kada mislimo da imamo lek,
tada imamo regulatorni proces
Uprave za hranu i lekove (FDA)
I kada jednom prođemo kroz sve to,
tada pokušavamo da budemo
korak ispred bakterije.
Jasno je da ovo nije održiva igra,
ili igra u kojoj možemo da pobedimo
koristeći samo inovaciju.
Moramo da usporimo ritam koevolucije,
a postoje ideje koje možemo
da pozajmimo od energetike,
i koje su korisne u razmišljanjima
o tome kako da postupimo
i u slučaju antibiotika.
Ukoliko razmislite o tome kako formiramo
cene energenata, na primer,
mi uračunavamo takse za zagađenje,
što znači da cenu zagađenja naplaćujemo
ljudima koji koriste tu energiju.
Mogli bismo da razmislimo da isto
učinimo sa antibioticima,
i možda bi to obezbedilo
odgovarajuću upotrebu antibiotika.
Postoje subvencije za čistu energiju,
što znači prelazak na korišćenje
goriva koja manje zagađuju
ili koja nisu fosilna goriva.
Ovde je analogija da možda treba
da manje koristimo antibiotike
i ako o tome razmislite, koja je
dobra alternativa antibioticima?
Pa, ispada da bi delovalo sve što smanjuje
potrebu za upotrebom antibiotika,
a to uključuje i poboljšanje kontrole
bolničkih infekcija
ili vakcinisanje,
naročito protiv sezonskog gripa.
A sezonski grip je verovatno
najveći pokretač upotrebe antibiotika,
kako u ovoj tako i u mnogim
drugim zemljama,
i to bi zaista moglo da pomogne.
A treća mogućnost bi mogla da uključi
nešto poput dozvola koje bi se prodavale.
A one se čine poput
jako udaljenih mogućnosti,
ali ukoliko uzmete u obzir
činjenicu da možda
nećemo imati antibiotike za
mnoge ljude sa infekcijama,
možda treba da razmislimo o tome
da bismo možda želeli da odredimo ko će
koristiti koje antibiotike,
i neke od ovih odluka će biti zasnovane
na kliničkim potrebama,
ali i na osnovu cene.
I svakako da obrazovanje
potrošača daje rezultate.
Vrlo često ljudi prekomerno
koriste antibiotike
ili ih previše prepisuju
a da toga nisu svesni, tako da su se
mehanizmi informisanja
pokazali korisnima,
kao i kod energije -
kada nakome kažete da koristi
previše energije u udarnom terminu,
on obično smanjuje potrošnju,
a slični primeri su korišćeni
čak i u slučaju antibiotika.
Bolnica u Sent Luisu bi istakla grafikon
sa imenima hirurga
rangiranih po upotrebi antibiotika
tokom prethodnog meseca,
ovo je bilo čisto informativne prirode,
nije bilo okrivljavanja,
ali je hirurzima pružalo informaciju
da bi možda mogli da razmisle
o tome kako koriste antibiotike.
Mnogo toga može da se uradi
i na polju snabdevanja.
Ukoliko pogledate cenu penicilina,
dnevni trošak iznosi 10 centi.
To je prilično jeftin lek.
Ukoliko posmatrate lekove
koji su uvedeni kasnije
poput linezolida i daptomicina,
oni su daleko skuplji,
tako da bi se svetu, naviknutom da dnevno
za antibiotike plaća 10 centi,
dnevni trošak od 180 dolara
učinio veoma visokim.
Ali šta nam to zaista govori?
Ta cena nam govori
da više ne treba da,
u doglednoj budućnosti,
jeftin i delotvoran antibiotik
uzimamo zdravo za gotovo
a ta cena nam poručuje
da bismo možda trebali
da mnogo više obratimo pažnju na očuvanje.
Ova cena nam takođe poručuje
da bismo možda trebali
da se okrenemo drugim tehnologijama,
baš kao što je cena goriva signal
i takoreći, podsticaj
razvoju električnih automobila.
Cene su značajni pokazatelji
i na njih moramo da obratimo pažnju,
ali u obzir moramo da uzmemo i činjenicu
da iako se ove cene čine
neobično visokim za antibiotike,
one su ništavne u poređenju sa
dnevnim troškom
nekih lekova protiv karcinoma,
koji pacijentu produžavaju život
za samo nekoliko meseci ili godinu dana,
dok antibiotici imaju mogućnost
da pacijentu spasu život.
Tako da će ovo uključiti
i potpuno novu promenu ugla posmatranja,
a to će biti i zastrašujuća promena
jer je u mnogim delovima ove zemlje,
kao i u mnogim delovima sveta,
ideja o plaćanju 200 dolara
za dan lečenja antibioticima
jednostavno nezamisliva.
Tako da o ovome moramo da razmislimo.
Postoje i poslednje mere
a to su druge alternativne tehnologije
na kojima se radi.
One uključuju bakteriofage, probiotike,
osećaj kvoruma, sinbiotike.
To su sve korisna istraživanja,
i ona će postati još unosnija
kada cena novih antibiotika
počne da raste,
i vidimo da tržište zaista reaguje,
tako da Vlada sada razmatra
načine na koje bi mogla da dotira
razvijanje novih antibiotika.
Ali, ovde postoje i izazovi.
Ne želimo da samo trošimo
velike količine novca.
Želimo da budemo u mogućnosti
da investiramo u nove antibiotike
na način koji podstiče
odgovarajuću upotrebu
i prodaju ovih antibiotika,
i tu leži izazov.
Vratimo se na ove tehnologije,
svi se sećate rečenice iz onog poznatog
filma o dinosaurusima:
"Priroda će pronači način".
Tako da to nisu trajna rešenja.
Moramo da upamtimo da,
kakva god bila ta tehnologija,
priroda će pronaći način
da se izbori sa njom.
Možete pomisliti, pa to je
samo problem
vezan za antibiotike i bakterije,
ali ispostavilo se da imamo
potpuno isti,
identičan problem i u mnogim
drugim oblastima,
sa tuberkulozom otpornom na
višestruke lekove,
što je ozbiljan problem
u Indiji i Južnoj Africi.
Hiljade pacijenata umire
jer je cena lekova druge linije
jako visoka,
a u nekim slučajevima,
čak ni oni ne deluju
i imamo multirezistentnu tuberkulozu.
Virusi postaju otporni.
Poljoprivredne štetočine,
malarijski paraziti.
Trenutno se veći deo sveta
za lečenje malarije suštinski
oslanja na jedan lek: artemisinin.
Otpornost na artemisinin se već pojavila,
i ukoliko se ona raširi,
ugroziće jedini lek
kojim malariju lečimo širom sveta
na sada bezbedan i efikasan način.
Komarci postaju otporni.
Ukoliko imate decu, onda verovatno
znate o vaškama,
a ukoliko ste iz Njujorka,
tamo su, koliko shvatam,
specijalnost stenice.
I one su otporne.
Treba da damo primer i sa
druge strane okeana.
Ispostavilo se da su i pacovi
otporni na otrove.
Ono što je svemu ovome
zajedničko je
poimanje da mi sve ove tehnologije
kojima kontrolišemo prirodu posedujemo
tek poslednjih 70, 80 ili 100 godina
a gotovo smo u trenutku,
prokockali tu mogućnost da kontrolišemo,
jer nismo uvideli
da će prirodna selekcija i evolucija
pronaći način
da uzvrate udarac,
i moramo da ponovo temeljno razmislimo
o tome kako ćemo koristiti
mere kojima kontrolišemo
biološke organizme,
i kako podstičemo
razvoj, uvođenje
u slučaju antibiotika prepisivanje,
i korišćenje ovih dragocenih resursa.
I sada zaista moramo da počnemo
o njima da razmišljamo
kao o prirodnim resursima.
Mi se nalazimo na raskršću.
Jedna mogućnosti je da razmislimo
i pažljivo razmotrimo olakšice
kojima ćemo da promenimo način rada.
Alternativa je svet
u kojem čak i vlat trave
može biti ubojito oružje.
Hvala.
(Aplauz)