U sjajnom filmu iz 80-ih "Braća Bluz" postoji scena gde Džon Beluši ide da poseti Dena Ekrojda u stanu u Čikagu po prvi put. To je skučen, mali prostor i samo je nekoliko metara od voznih šina. Kada je Džon seo na Denov krevet, voz je protutnjao, razbacavši sve u sobi. Džon ga pita: "Koliko često voz ovde prolazi?" Den odgovara: "Toliko često da nećeš ni primetiti." A zatim, nešto pada sa zida. Sve znamo o čemu je govorio. Kao ljudska bića, lako se navikavamo na svakodnevne stvari veoma brzo. Kao dizajner proizvoda, moj posao je da posmatram te svakodnevne stvari, da ih osetim i pokušam da ih unapredim. Na primer, vidite li ovu voćku? Vidite ovu malu nalepnicu? Ova nalepnica nije bila ovde kada sam bio dete. Ali negde tokom godina, neko se setio sjajne ideje da to stavi na voće. Zašto? Da bi nam bilo lakše da je skeniramo na kasi. To je sjajno, jer možemo da uđemo i izađemo brzo iz prodavnice. Ali sada se javlja novi problem. Kada dođemo kući i gladni smo i vidimo ovu zrelu, sočnu voćku na polici, samo želimo da je uzmemo i pojedemo. Ali ne sada, kad treba da potražimo ovu malu nalepnicu. Da je prokopamo svojim noktima i oštetimo sadržaj. Potom da urolamo nalepnicu - znate na šta mislim. A onda pokušamo da je odbacimo sa svojih prstiju. (Aplauz) Nije zanimljivo, uopšte. Ali se dogodilo nešto interesantno. Prvi put kada ste to uradili, imali ste taj osećaj. Samo ste želeli da pojedete tu voćku. Osetili ste se uzrujano. Želeli ste da samo da je ugrabite. Ali već 10. put, postajali ste manje uzrujani i samo ste skidali oznaku. Stoti put, barem ja, nisam je ni konstatovao. Samo sam uzimao voćku, kopao je noktima, pokušavao da je skinem, i onda sam se pitao: "Da li postoji i druga nalepnica?" Zašto se to dešava? Zašto se navikavamo na svakodnevne stvari? Kao ljudska bića, imamo ograničenu moždanu moć. Stoga naši mozgovi prebacuju svakodnevne stvari u navike, da bismo mogli da oslobodimo prostor za učenje novih stvari. To je proces po imenu "navikavanje" i to je jedan od najosnovnijih načina na koje mi, kao ljudska bića učimo. Navikavanje nije uvek loše. Sećate li se učenja vožnje? Ja se sećam. Ruke su vam bile stegnute u poziciji 10 i 2 na volanu, posmatrali ste sve ispred sebe - kola, svetla, pešake. To je izluđujuće iskustvo. Toliko da nisam mogao čak ni da pričam ni sa kime u kolima i nisam čak mogao da slušam muziku. A onda se desilo nešto zanimljivo. Kako su nedelje prolazile, vožnja je postajala sve lakša. Navikavali ste se. Postalo je zabavno i prirodno. Potom mogli ste da razgovarate sa vašim prijateljima ponovo i i slušate muziku. Stoga postoji dobar razlog zbog čega se naši mozgovi navikavaju na stvari. Da to ne činimo, primećivali bismo svaki detalj, sve vreme. Bilo bi iscrpljujuće i ne bismo imali vremena da učimo o novim stvarima. Ali ponekad, navikavanje nije dobro. Ako nas sprečava da primećujemo probleme koji su oko nas, onda je to loše. Ako nas sprečava da primećujemo i ispravljamo te probleme, pa, onda je baš loše. Komičari znaju sve o ovome. Čitava karijera Džerija Sajfnelda izgrađena je na primećivanju tih malih detalja, tih glupih stvari koje radimo svaki dan da se čak ni ne sećamo. Govori nam o vremenu kada je posetio svoje prijatelje i samo je želeo da se udobno istušira. Posegnuo bi za ručkom, blago je okrenuo na jednu stranu i bilo je za 100 stepeni prevruće. Zatim je okrenuo ručicu na drugu stranu i bilo je za 100 stepeni prehladno. Samo je želeo da se udobno istušira. Svima nam se to desilo, samo se ne sećamo. Ali Džeri je to uradio, i to je posao komičara. Ali dizajneri, inovatori i preduzetnici, naš posao nije samo da primećujemo te stvari, već da idemo jedan korak dalje i pokušamo da ih popravimo. Vidite ovu osobu. Ovo je Meri Anderson. 1902. godine u Njujorku, bila je u poseti. Bio je hladan, snežan dan i bilo joj je toplo u tramvaju. Kako je išla ka svojoj destinaciji, primetila je da vozač otvara prozor kako bi očistio napadali sneg i vozio sigurno. Kada je otvorio prozor, uvlačio je sav hladan i mokar vazduh unutra, čineći putnike nesrećnim. Mnogi od tih putnika su verovatno mislili: "To je jednostavno tako, mora da otvori prozor i očisti ga. Prosto je tako." Ali Meri nije. Meri je mislila: "Šta ako bi vozač zapravo mogao zapravo da očisti vetrobran iznutra tako da bi mogao da ostane siguran i vozi i putnici bi mogli ostati suvi?" Uzela je svoju svesku tog trenutka, i počela da skicira ono što će postati prvi svetski brisač stakala. Kao dizajner proizvoda, pokušavam da naučim od ljudi poput Meri da pokušam da vidim svet onakvim kakav on jeste, a ne onakvim kako mi mislimo da jeste. Zašto? Jer je lako rešiti problem koji gotovo svi vide. Teško je rešiti problem koji gotovo niko ne vidi. Neki ljudi misle da ste ili rođeni ili niste rođeni sa tom sposobnošću, kao da je Meri Anderson od rođenja bila predodređena da jasnije vidi svet. To nije bio moj slučaj. Trebalo je da radim na tome. Tokom godina u Eplu, Stiv Džobs nas je podsticao da dolazimo na posao svaki dan, da vidimo svoje proizvode kroz prizmu svojih kupaca, novih kupaca, onih koji imaju strahove i moguće frustracije i veliko uzbuđenje da bi njihov tehnološki proizvod mogao da radi istog trenutka. Nazvao ih je početnicima koji ostaju i želeo je da bude siguran da smo se fokusirali na te sitne detalje kako bi ih učinili bržim, lakšim i savršenim za nove mušterije. Sećam se ovoga veoma jasno u najranijim danima Ajpoda. Tokom devedesetih, zaluđenik za gedžete poput mene istrčao bi do prodavnice zbog najnovijeg gedžeta. Došao bih sve do radnje, platio bih, vratio se kući i počeo da raspakujem. Potom, tu je bila druga mala nalepica: ona na kojoj piše: "Napuniti pre upotrebe." Šta?! Ne mogu da verujem! Upravo sam proveo toliko vremena na kupovinu ovog proizvoda i sada moram da ga punim pre upotrebe. Treba da čekam celu večnost da bih koristio toliko željenu igračku. Bilo je ludo. Ali znate šta? Gotovo svaki proizvod tada je to radio. Ukoliko je imao baterije, morali ste da ga napunite pre nego što ste ga koristili. Stiv je primetio to i rekao: "Nećemo dozvoliti da se to dogodi našem proizvodu." Šta smo uradili? Tipično, kada imate proizvod koji ima hard disk u sebi, koristite ga 30 minuta u fabrici kako biste osigurali da će taj hard disk raditi godinama kasnije za kupca nakon što ga izvade iz kutije. Šta smo mi uradili drugačije? Pokrenuli smo proizvod više od dva sata. Zašto? Prvo, mogli smo da stvorimo viši kvalitet proizvoda, da bude lakši za testiranje, i da budemo sigurni da je bio dobar za kupca. Ali ono što je još važnije, baterija je stizala potpuno napunjena direktno iz kutije, spremna za korišćenje. Tako da bi kupac, uz svo uzbuđenje, mogao odmah da počne da koristi proizvod. Bilo je sjajno i radilo je. Ljudi su to voleli. Danas, skoro svaki proizvod koji dobijete i koji ima bateriju dolazi u kutiji skroz napunjen, čak i ako nema hard disk. Ali tada, primetili smo taj detalj i rešili ga. I sada svako radi istu stvar kao i mi. Nema više: "Napuniti pre korišćenja." Zašto vam govorim sve ovo? Zato što se vidi nevidljivi problem, ne samo očigledni problem, što je važno, ne samo za dizajn proizvoda, već sve što radimo. Postoje nevidljivi problemi svuda oko nas, oni koje možemo da rešimo. Ali prvo treba da ih vidimo i osetimo. Stoga se kolebam da vam dam bilo kakav savet oko neuronauke ili psihologije. Postoji daleko više iskusnijih ljudi u TED zajednici koji bi znali mnogo više o tome nego što ću ja ikada znati. Ali dozvolite mi da vam dam nekoliko saveta koje ja koristim, koje sve možemo upotrebiti da pobedimo navikavanje. Moj prvi savet je da posmatramo šire. Kada rešavate problem, ponekad je tu mnogo koraka koji vode do njega. Ponekad je i mnogo koraka kasnije. Ako se možete udaljiti i posmatrati šire, možda možete promeniti neke od tih kutija pre problema. Možda možete da ih kombinujete. Možete da ih potpuno uklonite i poboljšate ih. Uzmite termostate, na primer. 1900-ih kada su prvi put izašli, bili su veoma jednostavni za korišćenje. Mogli ste da ih okrenete gore i dole. Ljudi su ih razumeli. Ali 70-ih, dogodila se energetska kriza, i korisnici su počeli da razmišljaju kako da sačuvaju energiju. Šta se dogodilo? Dizajneri termostata su odlučili da dodaju još jedan korak. Umesto okretanja gore-dole, sada ste morali da ga programirate. Mogli ste da kažete koju ste temperaturu želeli u određeno vreme. To je delovalo sjajno. To je počelo da se pojavljuje na svakom termostatu. Ali ispostavilo se da nijedan nije sačuvao energiju. Zbog čega? Ljudi nisu mogli da predvide budućnost. Jednostavno nisu mogli da znaju kako će se njihove nedelje menjati iz sezone u sezonu, iz godine u godinu. Nijedan nije čuvao energiju. I šta se dogodilo? Dizajneri termostata su se vratili na sam početak i fokusirali su se na programiranje. Poboljšali su korisnički interfejs i poboljšali su dokumentaciju. Ali i dalje, godinama kasnije, ljudi nisu čuvali energiju uopšte, jer nisu mogli da predvide budućnost. Šta smo mi uradili? Postavili smo algoritam za razumevanje mašina unutra umesto programiranja koji bi jednostavno posmatrao kada ga okrećete gore i dole, kada ste želeli određenu temperaturu kada ustanete, ili da odlazite. I znate šta? Radilo je. Ljudi su čuvali energiju bez ikakvog programiranja. Nije važno kada ste to radili. Ako se vratite korak nazad i pogledate u sve kutije, možda postoji način da se jedna ukloni ili da se kombinuju da mogu da pojednostave proces. To je moj prvi savet: posmatrajte šire. Moj drugi savet je da posmatrate bliže. Jedan od mojih najboljih učitelja bio je moj deda. Naučio me je sve o svetu. Naučio me je kako su stvari izgrađene i kako se popravljaju, koji su neophodni alati i tehnike za stvaranje uspešnog projekta. Sećam se jedne priče koju mi je rekao o šrafovima, i kako treba da imate prave šrafove za pravi posao. Postoji više različtih šrafova: drveni šrafovi, metalni šrafovi, ankeri, betonski šrafovi, i tako dalje. Naš posao je da napravimo proizvode jednostavne za postavljanje za sve naše korisnike bez pomoći profesionalaca. Šta smo to uradili? Sećam se priče koju mi je deda ispričao, i koju sam naučio: "Koliko različitih šrafova možemo da stavimo u kutiju? Da li će biti dva, tri, četiri, pet? Jer postoji mnogo različitih tipova zidova." Razmišljali smo o tome, poboljšali ga, i došli smo do tri različita šrafa koje treba staviti u kutiju. Mislili smo da će to rešiti problem. Ali to nije bilo tako. Promenili smo proizvod i ljudi nisu uživali. Šta smo onda uradili? Vratili smo se na početak odmah nakon što smo otkrili da nismo uradili dobro. Dizajnirali smo poseban šraf, univerzalni na nesereću naših investitora. Rekli su: "Zašto trošite toliko vremena na maleni šraf? Izađite i prodajte više proizvoda!" Rekli smo: "Prodaćemo više ako ovo uradimo dobro." Ispostavilo se da jesmo. Sa tim malim univerzalnim šrafom, samo jednim u kutiji, bilo je jednostavno ukucati i staviti na zid. Ako se fokusiramo na sitne detalje, one koje ne možemo da vidimo, pogledamo i kažemo: "Da li su važni ili je ovo način na koj smo uvek radili?" Možda će postojati način da ih se rešimo." Moj poslednji savet je da mislite mlađe. Svaki dan se susrećem sa zanimljivim pitanjima svoje troje dece. Postavljaju mi pitanja poput: "Zašto automobili ne mogu da lete u saobraćaju?" Ili: "Zašto moja obuća nema čičak umesto pertli?" Ponekad su ova pitanja pametna. Moj sin mi je prišao jednog dana i rekao sam mu: "Otrči do poštanskog sandučeta i proveri." Pogledao me je zbunjeno i rekao: "Zašto se poštansko sanduče ne proveri samo i kaže nam da li ima pošte?" (Smeh) Rekao sam: "To je prilično dobro pitanje." Dakle, mogu da postave gomilu pitanja i ponekad otkrijemo da nemamo prave odgovore. Kažemo: "Sine, svet jednostavno tako funkcioniše." Što smo više izloženi nečemu, još više se navikavamo na to. Ali deca dugo nisu bila izložena tome dovoljno da bi se navikli na te stvari. Kada naiđemo na probleme, oni momentalno pokušavaju da ih promene, i ponekad otkriju bolji način, koji je mnogo bolji. Moj savet je da shvatite ozbiljno da imate mlade ljude u vašem timu, ili ljude mladog uma. Jer ako imate te mlade umove, oni podstiču svakoga u prostoriji da misli mlađe. Pikaso je jednom rekao: "Svako dete je umetnik. Problem je kako ostati umetnik kada on ili ona poraste." Svi smo videli svet jasnije kada smo ga videli po prvi put, pre nego što je došao život sa navikama. Naš izazov je da se vratimo tu, osetimo tu frustraciju, da vidimo te male detalje, da posmatramo šire, posmatramo bliže, i da mislimo mlađe da bismo ostali početnici. Nije lako. To zateva od nas da se odupremo jednom najosnovnijih načina na koji činimo svet smislenim. Ako to učinimo, mogli bismo da uradimo neke prilično neverovatne stvari. Na sreću, to je za mene bolji dizajn proizvoda. Za vas bi to moglo značiti nešto drugo, nešto moćno. Naš izazov je da se probudimo svakog dana i kažemo: "Kako mogu da učinim svet boljim?" Ako to uradimo, možda, samo možda bismo mogli da se oslobodimo tih malih glupih nalepnica. Hvala vam mnogo. (Aplauz)