Naše emocije utiču na svaki aspekt naših života, od našeg zdravlja i načina učenja do načina obavljanja posla i donošenja odluka, bile one velike ili male. Naše emocije takođe utiču na to kako se povezujemo jedni sa drugima. Razvili smo se za život u svetu kao što je ovaj, ali umesto toga, živimo sve više naše živote ovako - ovo je SMS poruka koju mi je ćerka poslala sinoć - u svetu koji je lišen emocija. Tako sam na misiji to da promenim. Želim da vratim emocije u naše digitalno iskustvo. Krenula sam ovim putem pre 15 godina. Bila sam kompjuterski naučnik u Egiptu i samo što su me primili na doktorski program na univerzitetu u Kembridžu. Tako sam uradila nešto prilično neobično za jednu mladu, tek venčanu ženu koja je muslimanska Egipćanka: (Smeh) uz podršku mog muža koji je morao da ostane u Egiptu, spakovala sam kofere i preselila se u Englesku. Na Kembridžu, kilometrima daleko od kuće, shvatila sam da više vremena provodim sa laptopom nego sa bilo kojim drugim ljudskim bićem. Ipak, i pored ove prisnosti, moj laptop nije imao pojma kako se osećam. Nije imao pojma da li sam srećna, da li sam imala loš dan, da li sam pod stresom, zbunjena, tako da je to postalo frustrirajuće. Još gore, dok sam komunicirala sa porodicom kod kuće preko mreže, osećala sam da sve moje emocije nestaju u sajber prostoru. Nedostajala mi je kuća, bila sam usamljena i nekih dana sam zapravo i plakala, ali sve što sam imala da iskažem ove emocije bilo je ovo. (Smeh) Današnja tehnologija ima mnogo IQ-a, ali nema EQ; mnogo kognitivne inteligencije, ali nimalo emocionalne inteligencije, te me je to nagnalo na razmišljanje. Šta ako bi naša tehnologija mogla da oseti naše emocije? Šta ako bi uređaji mogli da prepoznaju i reaguju na naša osećanja, baš kao što bi reagovao i emocionalno inteligentan prijatelj? Ta pitanja su navela mene i moj tim da napravimo tehnologiju koja može da čita i reaguje na naše emocije, a naša početna tačka bilo je ljudsko lice. Dakle, ljudsko lice je jedno od najmoćnijih kanala koje koristimo da prenesemo društvena i emocionalna stanja, sve od zadovoljstva, iznenađenja, empatije do radoznalosti. U nauci o emocijama, sve pokrete facijalnih mišića nazivamo akcijskim jedinicama. Tako, na primer, akcijska jedinica 12 nije holivudski blokbaster, nego se radi o podizanju ugla usana, što je glavna komponenta osmeha. Probajte to. Hajde da svi nabacimo osmehe. Još jedan primer je akcijska jedinica 4. To je boranje obrve. To je kada skupite obrve i stvorite sve ove teksture i bore. Ne volimo ih, ali one su jasan pokazatelj neke negativne emocije. Tako imamo oko 45 ovih akcijskih jedinica i one se kombinuju da izraze stotine emocija. Podučavanje kompjutera da čita ove facijalne emocije je teško zato što ove akcijske jedinice mogu biti brze, suptilne i kombinuju se na mnogo različitih načina. Uzmite tako, na primer, osmeh i zloban osmeh. Izgledaju pomalo slično ali imaju veoma različita značenja. (Smeh) Dakle, osmeh je pozitivan, a zloban osmeh je često negativan. Ponekad jedan zloban osmeh može da vas napravi poznatim. Ozbiljno, važno je da kompjuter bude u stanju da prepozna razliku između ova dva izraza. Dakle, kako to postižemo? Obezbeđujemo svojim algoritmima desetine hiljada primera ljudi za koje znamo da se osmehuju, ljudi različitih etničkih pripadnosti, godina, različitog pola, a to isto činimo za podsmehe. Onda, uz dubinski pristup učenju, algoritam traži sve ove teksture i bore i promene oblika na našim licima, i u suštini uči da svi osmesi imaju zajedničke osobine, da se svi zlobni osmesi suptilno razlikuju od osmeha po osobinama. I sledeći put kada vidi novo lice, u suštini uči da ovo lice ima iste osobine osmeha i kaže „Aha, prepoznajem ovo. Ovo je izraz osmeha.” Najbolji način da pokažemo kako ova tehnologija funkcioniše jeste da probamo demo-verziju uživo, tako da mi treba dobrovoljac. Poželjno je da taj neko ima lice. (Smeh) Kloi će nam danas biti dobrovoljac. Dakle, u zadnjih pet godina, od istraživačkog projekta na MIT-u postali smo kompanija, u kojoj je moj tim vredno radio da ova tehnologija uspe, kako mi volimo da kažemo, u divljini. Takođe smo je smanjili tako da osnovni emotivni motor radi na bilo kom mobilnom uređaju koji ima kameru, kao što je ovaj Ajped. Dakle, hajde da probamo. Kao što možete da vidite, algoritam je pronašao Kloino lice. To je ovaj beli granični okvir, koji prati glavne tačke odlika na njenom licu, dakle, njene obrve, njene oči, njena usta i njen nos. Pitanje je, da li može prepoznati njen izraz lica? Dakle, testiraćemo mašinu. Pre svega, da vidimo tvoje pokeraško lice. Da, super. (Smeh) Onda, kada se osmehne, ovo je iskren osmeh, odlično. Vidite da se zelena traka puni kada se osmehuje. To je bio širok osmeh. A jedan suptilan osmeh da vidimo da li kompjuter ume da prepozna? Prepoznaje i suptilne osmehe. Vredno smo radili da ovo ostvarimo. Zatim podignute obrve, pokazatelj iznenađenja. Boranje obrva, što je pokazatelj zbunjenosti. Mrštenje. Da, savršeno. Ovo su različite akcijske jedinice. Postoji ih još mnogo više. Ovo je samo skraćena demo verzija. Svako čitanje nazivamo tačkom emotivnih podataka i one mogu zajedno da rade da iskažu različite emocije. Dakle, na desnoj strani demo verzije - izgledaj kao da si srećna. Dakle, to je radost. Radost se povećava. Sad mi pokaži izraz gađenja. Pokušaj da se setiš kako si se osećala kada je Zejn napustio „One Direction". (Smeh) Da, naboraj nos. Super. Valenca je stvarno krajnje negativna, tako da mora da si bila veliki fan. Valenca označava koliko je iskustvo pozitivno ili negativno, a angažman je taj koji označava koliko je ona ekspresivna. Zamislite da Kloi ima pristup ovom emotivnom prenosu u realnom vremenu i da može da ga podeli sa kim god želi. Hvala ti. (Aplauz) Dakle, do sada smo nagomilali 12 milijardi ovih tačaka emotivnih podataka. To je najveća baza emocija u svetu. Sakupili smo je kroz 2,9 miliona klipova lica, ljudi koji su pristali da podele svoje emocije sa nama, a to iz 75 zemalja širom sveta. Broj svaki dan raste. Raspamećuje me to da sada možemo odrediti količinu nečega tako ličnog kao što su emocije i da to možemo obaviti na ovom nivou. Dakle, šta smo naučili do sada? Pol. Naši podaci potvrđuju ono što možda pretpostavljate. Žene su eskpresivnije od muškaraca. Ne samo da se više osmehuju, njihovi osmesi traju duže. Sada stvarno možemo odrediti šta je to na šta muškarci i žene reaguju drugačije. Pozabavimo se kulturom. U Sjedinjenim Državama, žene su 40% ekspresivnije od muškaraca, ali neobično je to da nema razlike u UK između muškaraca i žena. (Smeh) Godine. Ljudi koji imaju 50 godina ili stariji od toga su 25% emotivniji od mlađih ljudi. Žene u dvadesetima osmehuju se mnogo više od muškaraca istih godina, što je možda neophodno pri zabavljanju. Ipak, možda najveće iznenađenje u vezi ovih podataka je to da smo stalno izražajni, čak i kada sedimo sami ispred naših uređaja, i to ne samo kada gledamo klipove sa mačkama na Fejbuku. Izražajni smo kada šaljemo i-mejlove, SMS-ove, kupujemo onlajn, čak i kada obrađujemo porez. Gde se ovi podaci koriste danas? Kada treba da razumemo kako da se angažujemo na mrežama, da razumemo viralnost i ponašanja pri glasanju, kao i da razumemo tehnologije koje osnažuju i omogućuju emocije. Želim takođe da podelim i primere koji su mi posebno dragi. Naočare koje omogućuju emocije mogu da pomognu pojedincima koji imaju oštećen vid da čitaju lica drugih ljudi i mogu da pomognu pojedincima sa autizmom da protumače emocije, nešto sa čim stvarno imaju problema. U obrazovanju, zamislite kada bi vaše aplikacije za učenje mogle da osete kada ste zbunjeni i uspore, ili kada vam je dosadno i ubrzaju, kao što bi dobar profesor uradio u učionici. Šta bi bilo ako bi vaš ručni sat mogao da prati vaše raspoloženje, ili kada bi vaš auto mogao da oseti kada ste umorni, ili kada bi vaš frižider znao kada ste pod stresom, pa se automatski zatvori da vas spreči da se opsesivno prejedate? Da, i ja bih to volela. (Smeh) Šta bi bilo da sam na Kembridžu imala pristup svom emotivnom prenosu u realnom vremenu, da sam mogla da ga podelim to sa porodicom kod kuće na prirodan način, kao što bih uradila da smo svi u istoj sobi zajedno? Mislim da će kroz pet godina, svi naši uređaji imati emotivni čip i nećemo se sećati kako je bilo kada nismo mogli samo da se namrštimo uređajima, a da oni ne kažu: „Hmm, to ti se nije baš svidelo, zar ne?” Naš najveći izazov je veliki broj korisnika ove tehnologije. Moj tim i ja smo shvatili da je ne možemo napraviti sami, pa smo ovu tehnologiju učinili dostupnom tako da i drugi programeri mogu da počnu sa građenjem i iskažu kreativnost. Razumemo da su mogući i rizici i da je moguća zloupotreba, ali, budući da sam mnogo godina provela u radu na ovome, verujem da su prednosti čovečanstva sa emocionalno inteligentnom tehnologijom važnije od moguće zloupotrebe. Pozivam vas sve da budete deo te rasprave. Što više ljudi zna za ovu tehnologiju, to će više nas imati pravo da odlučuje kako će se ona koristiti. Dakle, kako naši životi postaju sve više i više digitalni, sve više gubimo bitku u pokušaju da smanjimo korišćenje ovih uređaja da bismo povratili naše emocije. Dakle, ono što ja pokušavam umesto toga je da uvedem emocije u našu tehnologiju da bi tehnologija bila prijemčivija. Dakle, želim da nas ovi uređaji koji su nas rastavili ponovo spoje. Kada damo ljudska svojstva tehnologiji, dobijamo zlatnu priliku da obnovimo način na koji se povezujemo sa mašinama i stoga, kako se mi, kao ljudska bića, povezujemo jedni sa drugima. Hvala vam. (Aplauz)