Džordž i Šarlot Blonski, bračni par iz Bronksa u Njujorku, izumeli su jednu stvar. Godine 1965, patentirali su "napravu za pomoć ženama pri porođaju". Ova naprava se sastoji od velikog, okruglog stola i nekih mehaničkih delova. Kad je žena spremna da se porodi, legne na leđa i vežu je za sto koji se onda vrti velikom brzinom. Dete izleti napolje pomoću centrifugalne sile. Ako pažljivo pogledate patent, naročito ako imate nekog inženjerskog dara, možete primetiti jednu ili dve tačke gde dizajn nije baš adekvatan. (Smeh) Doktor Ivan Švab iz Kalifornije je jedan od glavnih ljudi koji su pomogli u odgovoru na pitanje: zašto detlići nemaju glavobolje? Došlo se do odgovora da je to zato što je mozak u njihovoj glavi malo drugačije upakovan nego naš, ljudski mozak. Oni, detlići, tipično kljucaju, udaraju glavom u drvo hiljadama puta dnevno. Svaki dan! I koliko znamo, to im ni najmanje ne smeta. Zašto je to tako? Njihov mozak se ne pomera kao naš. Njihov mozak je čvrsto zaštićen, barem od udaraca spreda. Mnogi nisu obraćali pažnju na to proučavanje do pre nekoliko godina, kada su, naročito u ovoj zemlji, ljudi počeli da se interesuju šta se dešava sa mozgovima igrača američkog fudbala koji stalno udaraju glave. Pa detlić možda može da se dovede u vezu s tim. Objavljen je rad u medicinskom časopisu "Lanset" u Engleskoj pre nekoliko godina pod nazivom: "Čovek koji se ubo u prst i smrdeo na trulež pet godina." Dr Kerolajn Mils i njen tim primili su ovog pacijenta i nisu znali šta da rade. Čovek je posekao prst, radio je na tranžiranju pilića, i počeo je jako da smrdi. Tako gadno da kada je ušao u ordinaciju, lekari i sestre nisu mogli da izdrže da budu u sobi sa njim. Bilo je nepodnošljivo. Probali su sve lekove i sve drugo što im je palo na pamet. Posle godinu dana, još uvek je smrdeo na trulež. Posle dve godine, isto. Tri, četiri godine, i dalje je smrdeo. Posle pet godina, nestalo je samo od sebe. To je misterija. Na Novom Zelandu, dr Lien Parkin i njen tim testirali su staru tradiciju u njenom gradu. Oni žive u gradu sa ogromnim brdima, kao u San Francisku. Zimi tamo jako zahladni i ima puno leda. Ima puno povreda. Tradiciju su testirali tako što su zamolili ljude koji su krenuli na posao ujutru da stanu i probaju nešto. Da probaju jedan od dva uslova. Tradicija je da zimi u tom gradu nosite čarape preko čizama. I pomoću eksperimenta su otkrili, i bilo je vrlo slikovito, jeste da je tačno da ako nosite čarape preko, a ne iznutra, imate više šanse da preživite i ne okliznete se i ne padnete. Nadam se da ćete se složiti sa mnom da sve ove stvari koje sam vam opisao, zaslužuju neku nagradu. (Smeh) I ovo je ono što su dobile, sve su dobile Ig Nobelovu nagradu. Godine 1991, zajedno s grupom ljudi, pokrenuo sam ceremoniju dodele Ig Nobelove nagrade. Svake godine podelimo 10 nagrada. Nagrade su zasnovane samo na jednom kriterijumu, vrlo jednostavnom: da ste uradilli nešto što je ljude nasmejalo, pa onda nateralo da se zamisle. Nešto što je ljude nasmejalo, pa onda nateralo da se zamisle. Šta god da je to, postoji nešto što kada ljudi to vide ili čuju, njihova jedina moguća reakcija je smeh. A onda, posle nedelju dana, i dalje odzvanja u njihovim glavama i jedino što žele je da ispričaju to svojim prijateljima. To je osobina koju tražimo. Svake godine dobijamo otprilike 9.000 nominacija za Ig Nobelovu nagradu. Od toga, uvek između 10 i 20 procenata su ljudi koji nominuju sami sebe. Ti samonominovani skoro nikad ne pobeđuju. Vrlo je teško, numerički, da osvojite nagradu, ako to želite. Čak i ako ne želite, numerički je vrlo teško. Treba da znate da kad izaberemo nekog da dobije Ig Nobelovu nagradu, kontaktiramo tu osobu vrlo diskretno. Ponudimo im mogućnost da odbiju ovu veliku čast, ako hoće. Na našu sreću, skoro svi kojima je ponuđena nagrada odluče da je prihvate. Šta dobijate ako dobijete Ig Nobelovu nagradu? Dobijate nekoliko stvari. Ig Nobelovu nagradu. Dizajn je drugačiji svake godine. Uvek je to ručni rad od izuzetno jeftinih materijala. Gledate sliku nagrade od prošle godine, 2013. Većina nagrada u svetu takođe daje pobednicima nešto para. Mi nemamo para, tako da ne možemo da im damo. U stvari, pobednici moraju sami da plate da dođu na ceremoniju dodele, što većina i uradi. Prošle godine smo ipak došli do nekih para. Prošle godine, svaki od 10 dobitnika dobio je od nas 10 biliona dolara. Novčanicu od 10 biliona dolara iz Zimbabvea. (Smeh) Možda se sećate da je Zimbabve imao malu avanturu od nekoliko godina inflacije. Morali su da štampaju novčanice u apoenima od čak 100 biliona dolara. Uzgred, čovek koji vodi tamošnju narodnu banku dobio je Ig Nobelovu nagradu za matematiku. Druga stvar koju dobijate je poziv da dođete na ceremoniju koja se dešava na univerzitetu Harvard. I kad stignete tamo, dolazite u najveću dvoranu i učionicu na Harvardu. Ona prima 1.100 ljudi, puna je k'o oko, i na bini čeka da vam čestita, da vam uruči Ig Nobelovu nagradu gomila dobitnika Nobelove nagrade. To je srce ceremonije. Pobednici se čuvaju u tajnosti do tog momenta, čak ni nobelovci koji će im čestitati ne znaju ko su oni do objavljivanja. Reći ću vam samo još za nekoliko nagrada u vezi sa medicinom koje smo dodelili. Imajte na umu, dodelili smo 230 nagrada. Ima puno tih ljudi koji hodaju među vama. Možda i vi imate nekog. Rad koji je objavljen pre 30 godina pod nazivom "Povrede od padajućih kokosovih oraha". Napisao ga je dr Piter Bars, koji je Kanađanin. Dr Bars je došao na ceremoniju i objasnio da je kao mlad lekar hteo da vidi svet. I tako je otišao u Papuu Novu Gvineju. Kad je stigao tamo, otišao je da radi u bolnici, i zanimalo ga je kakve stvari se dešavaju ljudima koje tamo dovode. Pogledao je u kartone i otkrio da je iznenađujuće mnogo ljudi u bolnicu došlo zbog povreda prouzrokovanih padom kokosovih oraha. Tipično se dešava da ljudi sa brda, gde nema mnogo kokosovog drveća, silaze do svojih rođaka na obali, gde ga ima mnogo. I pomisle da je ispod kokosovog drveta zgodno mesto da se stane ili legne. Kokosovo drvo je visoko 30 metara sa kokosima od 1 kilograma koji mogu da padnu svakog časa. Tim lekara u Evropi objavio je niz radova o kolonoskopiji. Poznata vam je kolonoskopija, ovako ili onako. Ili u nekim slučajevima, i ovako i onako. U ovim radovima objašnjavaju svojim kolegama lekarima koji obavljaju kolonoskopiju kako da smanje rizik da im, kada obavljaju kolonoskopiju, pacijent ne eksplodira. (Smeh) Dr Emanuel Ben-Susan, jedan od autora, doleteo je iz Pariza na ceremoniju gde je objasnio istoriju toga, da su pedesetih godina, kada je kolonoskopija postajala uobičajena tehnika, ljudi otkrivali kako da je urade dobro. U početku je bilo nekih teškoća. Osnovni problem, sigurno vam je poznato, je taj što gledate u dugačko, usko, mračno mesto. Pa onda želite da imate veći prostor. Dodajete malo gasa da ga naduvate, da biste imali mesta da pogledate okolo. To je dodatak gasu, metanu, koga već ima unutra. Gas koji su prvobitno koristili bio je kiseonik. Tako da su dodavali kiseonik na metan. I onda su želeli da vide, trebalo im je svetlo, i stavljali bi izvor svetlosti koji je '50-tih godina bio jako vruć. Tako imate metan, koji je zapaljiv, kiseonik i toplotu. Ubrzo su prestali da koriste kiseonik. (Smeh) Mada je retko da pacijenti eksplodiraju, ipak se dešava. Poslednja stvar koju bih hteo da vam kažem je o nagradi koju smo dali dr Eleni Bodnar. Dr Elena Bodnar je izumela grudnjak koji se u hitnom slučaju može razdvojiti na dve zaštitne maske za lice. Jedna da spase vaš život, a jedan da da spase život nekog srećnog prolaznika. (Smeh) Možda se pitate zašto bi neko ovo uradio. Dr Bodnar je došla na ceremoniju i objasnila da je ona odrasla u Ukrajini. Bila je jedan od lekara koji su lečili žrtve černobilske nuklearne katastrofe. I kasnije su otkrili da su mnogi najteži medicinski problemi potekli od čestica koje su ljudi udisali. Tako da je uvek razmišljala o tome da li bi mogla da postoji jednostavna maska koja je svuda dostupna kad se desi neočekivano. Godinama kasnije, preselila se u Ameriku. Porodila se. Jednog dana je pogledala, i na podu, njen mali sin je uzeo njen brushalter i stavio ga na lice. I tu je nastala ideja. Ona je došla na Ig Nobel ceremoniju sa prvim prototipom grudnjaka i demonstrirala: (Smeh) (Aplauz) ["Pol Krugman,dobitnik Nobelove nagrade (2008) za ekonomiju"] ["Volfgang Keterle, dobitnik Nobelove nagrade (2001) za fiziku"] I ja imam grudnjak za hitne slučajeve. (Smeh) To je moj omiljeni grudnjak, ali bi bih ga rado podelio s bilo kim od vas, ako bude potrebe. Hvala vam. (Aplauz)