Kažu, da biste bili pjesnik, morate se ponekad spustiti u pakao. Kad sam prvi put ušla u zatvor, nije me iznenadila ni buka lokota, ni vrata koja su se zatvarala, ni rešetke, ni išta drugo što sam zamišljala. Možda zato što se zatvor nalazi u prilično otvorenom prostoru. Vidi se nebo. Galebovi prolijeću i misliš da ti je more odmah pokraj. Da si jako blizu plaže. Zapravo se galebovi hrane na smetlištu blizu zatvora. Nastavila sam i odjednom sam vidjela zatvorenike kako se kreću po paviljonima. Kao da sam koraknula unazad i pomislila da sam i ja mogla biti jedna od njih. Da sam imala drugu priču, druge okolnosti ili drukčiju sreću. Jer baš nitko ne može izabrati gdje će se roditi. Godine 2009. pozvali su me da se pridružim projektu koji provodi Nacionalno sveučilište San Martín u Odjelu 48, kako bih vodila radionicu kreativnog pisanja. Zatvorska uprava ustupila im je dio zemljišta na kraju zatvora i baš su tamo sagradili zgradu sveučilišnog centra. Tijekom prvog susreta sa zatvorenicima pitala sam ih zašto su tražili radionicu kreativnog pisanja i rekli su mi da žele staviti na papir sve ono što ne mogu reći i učiniti. Tada sam odlučila da želim uvesti poeziju u zatvor. Upitala sam ih zašto se ne bismo bavili poezijom, ako znaju što je to. Nitko nije imao pojma što je uistinu poezija. Osim toga, predložili su mi da radionica ne bude samo za one s fakultetskim obrazovanjem, nego da obuhvati sve zatvorenike. Tada sam rekla da mi za tu radionicu treba neki alat kojeg bismo svi imali. Taj je alat bio jezik. Imali smo jezik, imali smo radionicu. Mogli smo imati i poeziju. No, nisam računala da je i nejednakost prisutna u zatvoru te mnogi među njima nisu završili čak ni osnovnu školu. Mnogi nisu znali pisana slova, tek poneka tiskana. Nisu ni pisali pretjerano tečno. Tako smo krenuli tražiti vrlo kratke, ali i vrlo snažne pjesme. Počeli smo čitati i čitali smo jednog pa drugog pisca i čitajući te tako kratke pjesme, svi su počeli shvaćati da jezik poezije razbija postojeću logiku i gradi drukčiji sustav. Razbijanje logike jezika znači također razbijanje logike sustava kojem su bili naviknuti odgovarati. Tada se pojavio novi sustav, nova pravila, koja su im jako brzo pomogla shvatiti da će jezikom poezije reći baš ono što oni žele. Kažu, da biste bili pjesnik, morate se ponekad spustiti u pakao. A njima je pakla bilo previše. Netko od njih je jednom rekao: "U zatvoru ne spavaš nikad. Nikad se ne može spavati u zatvoru. Nikad ne možeš zatvoriti kapke." Tad sam napravila isto kao i sada, nakon trenutka tišine, rekla sam im: "Momci, upravo to je poezija. Zatvorski svijet je izložen, nadohvat ruke vam je. Sve to što govorite, da nikad ne spavate, odiše strahom. Sve nezapisano. Sve je to poezija. Tada smo počeli prisvajati taj pakao. Uronili smo izravno i duboko u sedmi krug. U tom sedmom krugu pakla, tako bliskom i dragom, naučili su da zidovi mogu biti nevidljivi, da mogu natjerati prozore da vrište i da se možemo skriti unutar sjena. Prve godine kad je radionica završila, organizirali smo malu proslavu za kraj godine, kako se već radi kad se dovrši posao koji se radi s tolikom ljubavlju. Čovjek želi proslaviti i napraviti zabavu. Pozvali smo obitelji, prijatelje, ljude s fakulteta. Sve što su trebali napraviti je pročitati pjesmu, primiti diplomu i pljesak, to je bila naša mala zabava. Jedino što ja želim zapamtiti je trenutak kad su ti muškarci, ponekad ogromni pokraj mene, ili momci, iznimno mladi, ali s iznimnim ponosom, držali svoje papire, tresući se i znojeći poput dječaka, čitali svoje pjesme potpuno slomljenim glasom. U tom trenutku sam se zamislila. Za mnoge od njih je ovo sigurno bio prvi put da im netko plješće za nešto što su napravili. U zatvoru postoje stvari koje se ne mogu raditi. U zatvoru se ne može sanjati. U zatvoru se ne može plakati. Postoje riječi koje su zabranjene, poput riječi "vrijeme", riječi "budućnost", riječi "želja". No, mi smo se odvažili sanjati i puno smo sanjali jer smo odlučili da će napisati knjigu. Ne samo da su napisali knjigu, već su je i uvezali. To je bilo krajem 2010. godine. Drugi put smo se kladili i napisali drugu knjigu. Uvezali su i drugu knjigu. To je bilo nedavno, krajem prošle godine. Ono što vidim iz tjedna u tjedan je kako se pretvaraju u sasvim drugačije ljude, transformiraju se. Kako im riječ pruža dostojanstvo koje nisu poznavali, koje čak nisu mogli ni zamisliti. Nisu znali da takvo dostojanstvo postoji i da može biti njihovo. Tijekom radionice, u tom našem voljenom paklu, svi dajemo. Otvorimo ruke i srca te dajemo sve što imamo, sve što možemo. Svi jednako. Tako čovjek osjeća da barem malo popravlja tu ogromnu društvenu pukotinu zbog koje mnoge poput njih zatvor čeka kao jedino odredište. Sjećam se stiha velikog pjesnika iz Odjela 48, s naše radionice, Nicolása Dorada: "Moram pronaći beskonačnu nit kako bih zašio ovu veliku ranu." To poezija čini. Zašiva rane isključivosti. Otvara vrata. Poezija je poput zrcala. Stvara zrcalo - pjesmu. Prepoznaju se, promatraju se u pjesmi i pišu, polazeći od toga tko su i ono su odakle pišu. Kako bi mogli pisati, moraju prisvojiti trenutak pisanja koji je trenutak izvanredne slobode. Moraju ući u glavu i naći onaj djelić slobode koji im baš nikad nitko ne može oduzeti u trenutku pisanja i da im to posluži da dokažu da je sloboda moguća iako se nalaze u zatvoru, i da je jedina rešetka koju imamo u našem predivnom prostoru riječ "rešetka", i da svi u našem paklu izgaramo od sreće kad se zapali fitilj riječi. (Pljesak) Govorila sam vam dosta o zatvoru, o tome što doživljavam svaki tjedan, kako uživam i kako se transformiram zajedno s njima. No, ne znate koliko bih voljela da vi možete osjetiti, proživjeti, iskusiti, barem na nekoliko trenutaka ono u čemu ja svaki tjedan uživam i što me čini onim što jesam. (Pljesak) "Srce žvače suze vremena zasljepljeno tim svjetlom, skriva brzinu postojanja gdje veslaju slike, bori se, ne prepušta se. Srce napukne pod tužnim pogledima, jaše u olujama koje zalijevaju vatrom, podiže prsa smanjena od srama, zna da metoda nije samo čitati i slijediti, također želi vidjeti beskrajno plavetnilo. Srce sjedne da razmisli o stvarima, bori se da ne padne u obično, pokušava naučiti voljeti bez povređivanja, udiše sunce ohrabrujući se, predaje se, putuje razumu. Srce se bori usred močvara, okružuje rub podzemlja, pada iscrpljeno i ne predaje se lako dok se nejednaki koraci oduševljenja ne probude, ne probude mir". Zovem se Martín Bustamante. Zatvorenik sam Odjela 48 u San Martínu. Danas su me privremeno pustili. Poezija i književnost su meni promijenili život. Puno hvala! (Pljesak) Hvala! (Pljesak)