Znam čoveka koji se uzdiže iznad grada svake noći. U svojim snovima on se vitla i kovitla i stopalima ljubi tlo. Sve se pokreće, on tvrdi, čak i telo paralizovano kao njegovo. Ovaj čovek je moj otac. Pre tri godine, kada sam otkrila da je moj otac pretrpeo ozbiljan infarkt u moždanom stablu, ušla sam u njegovu sobu na intenzivnoj nezi na Neurološkom institutu u Montrealu i našla ga kako leži smrtno miran, prikačen na mašinu za disanje. Paraliza je pokorila njegovo telo polako, počevši u nožnim prstima, pa nogama, trupu, prstima i rukama. Pronašla je svoj put do vrata, presecajući njegovu mogućnost da diše, i zastala ispod očiju. Nikada nije izgubio svest. Posmatrao je iznutra kako mu se telo gasi, ud po ud, mišić po mišić. U toj sobi, prišla sam telu svog oca, i drhtavim glasom i kroz suze, počela da izgovaram abecedu. A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K. Na K je trepnuo. Počela sam ponovo. A, B, C, D, E, F, G, H, I. Ponovo je trepnuo na slovo I, pa T, onda R, pa A: Kitra. Rekao je "Kitra, lepoto moja, nemoj da plačeš. Ovo je blagoslov." Nije bilo zvuka, ali je moj otac pozvao moje ime snažno. Samo 72 sata posle udara, već je prigrlio celinu svog stanja. Uprkos njegovom ekstremnom fizičkom stanju, bio je u potpunosti prisutan sa mnom, vodeći, negujući, i bivavši moj otac toliko ako ne i više nego pre. Sindrom: zarobljen u svom telu je noćna mora većine ljudi. Na francuskom je ponekad nazvan "maladie de l'emmuré vivant". Doslovno, "oboljenje živ sahranjen". Za mnogo ljudi, većinu možda, paraliza je neizreciv horor, ali iskustvo moga oca koji gubi svaki sistem svog tela nije bilo iskustvo osećaja zarobljenosti, već okretanje psihi, zatamnjivanje spoljašnjeg izgleda, suočavanje sa dubinama njegovog uma, i u tom trenutku, zaljubljivanje u život i telo iznova. Kao rabin i duhovna osoba njišući se između uma i tela, života i smrti, paraliza mu je otvorila nove vidike. Shvatio je da više nije morao da gleda izvan telesnog sveta da bi pronašao božansko. "Raj je u ovom telu. Na ovom je svetu," rekao je. Spavala sam pored njega prva četiri meseca, negujući koliko sam mogla svaku njegovu nelagodnost, razumevajući dubok ljudski psihološki strah nemogućnosti da se pozove u pomoć. Moja majka, sestre, brat i ja smo ga zatvorili u čauru isceljenja. Postali smo njegovi portparoli provodeći sate svakoga dana recitujući abecedu, dok je on šaputao propovedi i poeziju treptajima oka. Njegova soba postala je hram isceljenja. Njegova postelja postala je mesto za one koji traže savet i duhovnu utehu, i kroz nas moj otac mogao je da govori i stimuliše, slovo po slovo, treptaj po treptaj. Sve je u našem svetu postalo sporije i nežnije dok su buka, drama i smrt bolničkog odeljenja bledeli u pozadini. Želim da vam pročitam jednu od prvih stvari koju smo zapisali u nedelji posle udara. Sastavio je pismo, obraćajući se svojoj zajednici u sinagogi, i završio ga sledećim redovima: "Kada je moj potiljak eksplodirao, ušao sam u drugu dimenziju: početnu, nadplanetarnu, protozoansku. Univerzumi se otvaraju i zatvaraju stalno. Postoje mnogi koji, kada je nisko, prestaju da rastu. Prošle nedelje, pao sam tako nisko, ali sam osetio ruku svoga oca oko sebe, i moj otac vratio me je nazad." Kada mi nismo bili njegov glas, bili smo njegove noge i ruke. Pomerala sam ih kao da sam znala kako bih želela da moje ruke i noge budu pomerane kada bi bile mirne sve sate u toku dana. Sećam se da bih držala njegove prste blizu svog lica, savijajući svaki zglob da bi ostao mek i savitljiv. Pitala bih ga iznova i iznova da vizualizuje pokrete, da posmatra iznutra dok se prst uvija i ispravlja, i da se kreće zajedno sa njim u svom umu. Onda, jednog dana, krajičkom svog oka, videla sam kako njegovo telo klizi kao zmija, nehotičan trzaj prolazi kroz tok njegovih udova. Isprva, mislila sam da haluciniram, provevši toliko vremena negujući ovo jedno telo, tako očajno želeći da vidim da bilo šta samostalno reaguje. Ali mi je rekao da je osetio golicanje, iskre elektriciteta koje se pale i gase ispod površine kože. Sledeće nedelje, počeo je da neznatno pokazuje otpor mišića. Povezanost je napravljena. Telo se polako i nežno ponovo budilo, ud po ud, mišić po mišić, trzaj po trzaj. Kao dokumentarni fotograf, osetila sam potrebu da fotografišem svaki od ovih prvih pokreta kao majka svoje novorođenče. Fotografisala sam ga kako uzima svoj prvi nepomognut uzdah, slavljenički trenutak nakon što je pokazao otpor mišića po prvi put, nove tehnologije prilagođene da mu dozvole da stekne sve više i više nezavisnosti. Fotografisala sam brigu i ljubav koja ga je okruživala. Ali moje slike pričaju samo spoljašnju priču čoveka koji leži u bolničkom krevetu privezan na mašinu za disanje. Nisam bila u mogućnosti da oslikam njegovu priču iznutra, pa sam počela da tragam za novim vizuelnim jezikom, onim koji teži da izrazi kvalitet kratkotrajnosti duhovnog iskustva. Na kraju, želim da podelim sa vama video iz serije na kojoj radim, koja pokušava da izrazi usporeno postojanje između, koje je moj otac doživeo. Kada je počeo da povraća svoju sposobnost da diše, počela sam da snimam njegove misli, pa je glas koji čujete na ovom videu njegov glas. (Video) Roni Kahana: Morate da verujete da ste paralizovani da biste odigrali ulogu kvadriplegičara. Ja ne verujem. U svom umu i svojim snovima svake noći ja Šigal-čovek lebdim iznad grada, vitlam i kovitlam i stopalima ljubim tlo. Ne znam ništa o izrazu čoveka bez kretanja. Sve ima pokrete. Srce pumpa. Telo se podiže. Usne se pomeraju. Nikada ne mirujemo. Život trijumfuje gore i dole. Kitra Kahana: Za većinu nas, naši mišići počinju da se grče i pomeraju mnogo pre nego što smo svesni, ali moj otac kaže da je njegova privilegija život na dalekoj periferiji ljudskog iskustva. Kao astronaut koji vidi perspektivu koju će mali broj nas moći da podeli, on se čudi i posmatra dok uzima svoje prve uzdahe i sanja da se puzeći vrati kući. Tako počinje život u 57-oj, on kaže. Beba nema stav u svom biću, ali čovek insistira na svom svetu svakoga dana. Malo nas će ikada morati da se suoči sa fizičkim ograničenjima do te mere kao moj otac, ali ćemo svi imati momente paralize u svojim životima. Znam da se ja često suočavam sa zidovima koji se čine kompletno nedostižnim, ali moj otac insistira da ne postoje ćorsokaci. Umesto toga, on me pozove u svoj prostor isceljenja da dam najbolje od sebe, i za njega da da najbolje od sebe za mene. Paraliza je bila otvaranje za njega. To je bila prilika da razjasni, ponovo zapali životnu snagu, da dovoljno dugo mirno sedi sam sa sobom da se ponovo zaljubi u punu beskonačnost stvaranja. Danas, moj otac više nije zaključan. Pokreće svoj vrat sa lakoćom, klin za hranjenje mu je uklonjen, diše sopstvenim plućima, govori polako sopstvenim tihim glasom, i radi svakog dana na tome da stekne više pokreta u svom paralizovanom telu. Ali posao nikada neće biti završen. Kao što on kaže, "Živim u pokvarenom svetu, i imam svetog posla da radim." Hvala vam. (Aplauz)