Nedavno smo dosta slušali o tome kako društvene mreže pomažu u osnaživanju protesta i to je istina, ali nakon više od decenije izučavanja i učestvovanja u mnogim društvenim pokretima, shvatila sam da način na koji tehnologija osnažuje društvene pokrete može ih, paradoksalno, takođe i oslabiti. Ovo nije neizbežno, ali za prevazilaženje toga potrebno je duboko zaroniti u ono što čini uspeh mogućim na duže staze. Lekcije se primenjuju u više domena. Uzmimo turske demonstracije u parku Gezi, jula 2013. godine, na koje sam se vratila radi izučavanja na terenu. Tviter je bio ključan u njihovom organizovanju. Bio je svuda u parku - pa, zajedno sa mnogo suzavca. Nije sve bilo visoka tehnologija. Ali ljudi u Turskoj su se već navikli na moć Tvitera zbog nesrećnog incidenta oko godinu dana ranije kada su vojni avioni bombardovali i ubili 32 kurdska švercera u blizini granične blasti, a turski mediji su potpuno cenzurisali ovu vest. Urednici su sedeli u svojim prostorijama i čekali da im vlada kaže šta da rade. Jedan frustrirani novinar to više nije mogao da trpi. Kupio je avionsku kartu i otišao u selo u kome se ovo dogodilo. Suočio se sa ovom scenom: red kovčega koji silazi sa brda, rođaci koji tuguju. Kasnije mi je rekao kako se osećao preplavljeno i nije znao šta da radi, pa je izvadio svoj telefon, kao što bi to mogao bilo ko od nas, uslikao ovo i tvitovao sliku. I voala, ta slika se proširila i srušila cenzuru koja je primorala medije da ovo kriju. Tako da, kada su se godinu dana kasnije dogodile turske demonstracije u parku Gezi, sve je započelo kao protest zbog rušenja parka, ali se pretvorilo u protest protiv vlasti. Nije bilo iznenađujuće to što su ga mediji takođe cenzurisali, ali je ponekad postajalo smešno. Kada je situacija bila toliko napeta, kada je CNN International izveštavao uživo iz Istanbula. CNN Turska je emitovao dokumentarac o pingvinima. Ja volim dokumentarce o pingvinima, ali to nisu bile vesti dana. Ljutiti gledalac je stavio dva ekrana jedan pored drugog i uslikao to, i ta slika se takođe proširila, i od tada, ljudi zovu turske medije pingvinskim medijima. (Smeh) Ali ovog puta, ljudi su znali šta da rade. Izvadili bi svoje telefone i potražili stvarne vesti. Štaviše, znali su da mogu da odu u park, naprave fotografije i učestvuju deleći ih na društvenim mrežama. Digitalna povezanost je korišćena za sve od hrane do donacija. Sve je delom bilo organizovano uz pomoć ovih novih tehnologija. Korišćenje interneta za mobilizaciju i objavljivanje protesta zapravo datira još odavno. Sećate se Zapatista, seljačkog ustanka u južnoj regiji Čjapas u Meksiku koji je vodio maskirani, harizmatični pušač lule potkomandant Markos? To je bio verovatno prvi pokret koji je dobio globalnu pažnju zahvaljujući internetu. Ili pomislite na Sijetl '99, kada je multinacionalno lokalno nastojanje donelo globalnu pažnju onome što je tad bilo nepoznato udruženje, Svetskoj trgovinskoj organizaciji, takođe korišćenjem ovih digitalnih tehnologija u organizovanju. I u skorašnje vreme, pokret za pokretom je uzdrmao jednu zemlju za drugom: arapske pobune od Bahreina do Tunisa i Egipta i šire; protesti Indignadosa u Španiji, Italiji, Grčkoj; protesti u Gezi parku; Tajvan; protesti u Ukrajini; Hong Kong. Pomislimo i na skorije incijative, kao što je heštag #BringBackOurGirls. Danas, mreža tvitova može da pusti kampanju globalne svesti. Fejsbuk stranica može postati središte masovne mobilizacije. Zapanjujuće. Ali pomislite na trenutke koje sam upravo pomenula. Dostignuća koja su mogli da ostvare, njihovi rezultati, nisu baš u srazmeri sa veličinom i energijom koju su inspirisali. Nade koje su s pravom probudile ne slažu se baš sa onim što su mogli na kraju da imaju kao rezultat. Ovo postavlja pitanje: budući da digitalna tehnologija čini stvari lakšim za pokrete, zašto povoljni rezultati nisu takođe postali verovatniji? Prihvatajući digitalne platforme u aktivizmu i politici, da li previđamo neke od prednosti obavljanja stvari težim putem? Ja smatram da je tako. Mislim da je pravilo u praksi: lakša mobilizacija ne znači uvek lakše ostvarivanje dobiti. Da razjasnimo, tehnologija zaista osnažuje na mnogo načina. Veoma je moćna. U Turskoj sam gledala kako četiri mlada studenta organizuju širom zemlje građansko novinarstvo nazvano 140Journos koje je postalo središte necenzurisanih vesti iz zemlje. U Egiptu sam videla drugu četvoricu mladih kako koriste digitalno povezivanje da bi organizovali zalihe i logistiku za 10 terenskih bolnica, veoma velike operacije, za vreme masivnih sukobljavanja u blizini trga Tahrir 2011. godine. Upitala sam začetnika ovih nastojanja, takozvanih Tahrir zaliha, koliko dugo mu je trebalo od nepostojanja ideje do započinjanja. "Pet minuta", rekao je. Pet minuta. A nije imao nikakvu obuku niti obrazovanje iz logistike. Ili se setite pokreta Okupiraj koji je uzdrmao svet 2011. godine. Započeo je jednim imejlom od magazina Edbasters, za 90 000 pretplatnika na njegovoj listi. Oko dva meseca nakon tog prvog imejla, u Sjedinjenim Državama je bilo aktivno 600 okupacija i protesta. Manje od mesec dana nakon prve fizičke okupacije u parku Zukoti, održan je globalni protest u oko 82 zemlje, 950 gradova. Bio je to jedan od najvećih globalnih protesta koji su do tada organizovani. Uporedite to sa onim što je morao da učini Pokret za građanska prava u Alabami 1955. godine da bi protestvovao protiv rasno podeljenog autobuskog sistema, kojeg su hteli da bojkotuju. Pripremali su se mnogo godina i rešili da je vreme da se krene u akciju nakon što je uhapšena Roza Parks. Ali kako da proširite poruku - sutra počinjemo bojkot - ako nemate Fejsbuk, SMS poruke, Tviter, ništa od toga? Morali su da umnože 52 000 letaka tako što su se ušunjali u univerzitetsku sobu za kopiranje i radili celu noć u tajnosti. Zatim su koristili 68 afroameričkih organizacija koje su krstarile gradom i lično dostavljale pamflete. Logistički zadaci su bili obeshrabrujuće teški, jer to su bili siromašni ljudi. Morali su da idu na posao, bilo bojkota ili ne, pa je organizovan masovan prevoz, još jednom pomoću sastanka. Bez SMS poruka, Tvitera, Fejsbuka. Morali su skoro stalno da se sastaju da bi održavali ovaj prevoz aktivnim. Danas bi to bilo mnogo lakše. Mogli bismo da napravimo bazu podataka sa dostupnim vožnjama i vožnjama koje su vam potrebne, imamo koordinate i koristimo SMS poruke. Ne bismo morali da se toliko sastajemo. Ali opet, razmotrite ovo: Pokret za građanska prava u Sjedinjenim Državama prelazio je minsko polje puno političkih opasnosti, suočio se sa represijom i prevazišao je, dobio većinu političkih ustupaka, kretao se kroz rizike i osmišljavao novine. Nasuprot tome, tri godine nakon što je pokret Okupiraj započeo globalni razgovor o nejednakosti, politike koje je podstiču su još tu. Evropa je takođe bila uzdrmana protestima protiv oštrih mera štednje, ali kontinent nije preokrenuo svoj pravac. Prihvatajući ove tehnologije, da li previđamo neke od prednosti sporog i održivog? Da bih ovo razumela, vratila sam se u Tursku oko godinu dana nakon Gezi protesta i intervjuisala sam čitav niz ljudi, od aktivista do političara, od vladajuće partije do opozicije i pokreta. Saznala sam da Gezi protestanti očajavaju. Bili su frustrirani i ostvarili su mnogo manje od onoga čemu su se nadali. Ovo je ponovilo isto ono što sam slušala širom sveta od mnogih drugih protestanata sa kojima sam u dodiru. Shvatila sam da je deo problema to što su današnji protesti postali pomalo kao penjanje na Maunt Everest uz pomoć 60 Šerpasa, a internet je naš Šerpas. Mi činimo to da biramo brže puteve bez nadoknađivanja prednosti sporijeg rada. Jer, vidite, vrstom rada kojom je obavljano organizovanje svih tih napornih, zamornih logističkih zadataka nisu se samo odrađivali ti zadaci, već su i stvarali takvu vrstu organizacije koja bi zajedno razmišljala kolektivno i donosila teške odluke zajedno, stvarala konsenzuse i inovacije, i možda još značajnije, nastavljala zajedno uz različitosti. Tako da, kada vidite ovaj Marš na Vašington iz 1963. godine, kada pogledate tu sliku, to je marš na kome je Martin Luter King održao svoj čuveni govor "Ja imam san", 1963. godine, ne samo da vidite marš i snažan govor, vidite i mukotrpan, dugoročan rad koji stoji iza tog marša. I ako ste na poziciji moći, shvatate da morate da uzmete za ozbiljno kapacitet na koji signalizira taj marš, ne samo marš, već i kapacitet koji signalizira. Nasuprot tome, kada pogledate Okupiraj globalne marševe koji su organizovani za dve nedelje, vidite mnogo nezadovoljstva, ali ne vidite nužno psa koji ujeda na duže staze. I što je bitno, Pokret za građanska prava je taktično uvodio inovacije od bojkota do zauzimanja bifea za ručak, od štrajkova do marševa za slobodu. Današnji pokreti vrlo brzo zahvate velike razmere bez organizacione osnove koja bi ih mogla izneti kroz izazove. Pomalo podsećaju na novoosnovane firme koje su dosta porasle ne znajući šta da rade sledeće, i retko uspevaju da se taktički menjaju jer nemaju dubinu kapaciteta da bi izdržali takve promene. Da bude jasno: magija nije u mašini za kopiranje. Ona je u kapacitetu da se radi zajednički, da se misli kolektivno, što se može izgraditi samo vremenom uz mnogo rada. Da bih razumela sve ovo, intervjuisala sam glavnog zvaničnika vladajuće partije u Turskoj i pitala ga: "Kako vi to radite?" I oni dosta koriste digitalnu tehologiju, tako da ni to nije to. Pa u čemu je tajna? On mi je kazao. Rekao je da je ključ u tome što nikada ne stavlja šećer u svoj čaj. Pitala sam kakve to veze ima sa bilo čime. Rekao je da njegova partija počinje sa pripremama za sledeće izbore prvog dana nakon poslednjih izbora, i on provodi ceo dan svakog dana sastajući se sa glasačima u njihovim domovima, na njihovim svadbama, proslavama obrezivanja, i onda se nalazi sa kolegama da bi uporedili beleške. Uz toliko sastanaka svakog dana, uz čaj koji mu nude na svakom od njih, koji ne može da odbije jer bi to bilo to nepristojno, on ne bi uzeo ni jednu kockicu šećera po šolji čaja, jer bi to bilo mnogo kilograma šećera, ne može ni da izračuna koliko kilograma, i u tom trenutku sam shvatila zašto govori tako brzo. Sreli smo se popodne a on je već bio predoziran kofeinom. Ali njegova partija je dobila dva velika izbora u roku od godinu dana nakon Gezi protesta sa prihvatljivim odstupanjima. Da bi bila sigurna, vlada ima različite resurse koje može da upotrebi. Igra nije ista, ali su razlike poučne. Kao i kod svih ovakvih priča, ne radi se samo o tehnologiji. Radi se o tome šta nam tehnologija omogućava da uradimo prema onome što želimo da uradimo. Današnji društveni pokreti žele da deluju neformalno. Ne žele institucionalno rukovođenje. Žele da se klone politike jer se boje korupcije i kooptacije. Imaju pravo. Savremene reprezentativne demokratije bivaju ugušene u mnogim zemljama zbog interesa moćnika. Ali funcionisanje na ovaj način im otežava da istraju na duže staze i vrše uticaj nad sistemom, što dovodi do frustriranih protestanata koji odustaju, i još više korumpirane politike. A politika i demokratija su kao osakaćene bez delotvornih izazova, jer su pobude koje su inspirisale skorašnje pokrete od presudnog značaja. Klimatske promene jure ka nama. Nejednakost sputava ljudski razvoj, potencijal i ekonomije. Autoritarizam guši mnoge zemlje. Potrebno nam je da pokreti budu delotvorniji. Neki tvrde da je problem u tome što današnje pokrete formiraju ljudi koji ne rizikuju toliko kao ranije, ali to nije istina. Od Gezija do Tahrira i drugih mesta, viđala sam kako ljudi stavljaju na kocku svoje živote i izvore prihoda. Takođe nije istina, kako Malkolm Gladvel tvrdi, da današnji protestanti formiraju slabije virtualne veze. Ne, oni dolaze na te proteste, kao i ranije, sa svojim prijateljima, postojećim mrežama, a ponekad i steknu nove prijatelje za ceo život. Ja još uvek viđam prijatelje koje sam stekla na globalnim protestima koje su pre više od decenije okupile Zapatiste, a veze između stranaca nisu bezvredne. Kada sam bila pogođena suzavcem u Geziju, ljudi koje nisam poznavala su mi pomogli, kao i jedni drugima, umesto da pobegnu. U Tahriru sam videla protestante koji su se jako trudili da zaštite i sačuvaju jedni druge. Digitalno podizanje svesnosti je sjajno, jer je menjanje mišljenja osnova za menjanje politike. Ali pokreti danas moraju da prevaziđu brza učestvovanja u velikom obimu i otkriju kako da razmišljaju kolektivno, razvijaju jake predloge strategija, stvaraju konsenzuse, shvate političke korake i dovedu ih u vezu sa uticajima moći, jer sve te dobre namere, hrabrost i žrtva sami po sebi neće biti dovoljni. A postoji mnogo nastojanja. Na Novom Zelandu, grupa mladih razvija platformu nazvanu Lumio za učešće u donošenju odluka. U Turskoj, 140Journos održavaju dan hakovanja kako bi podržali zajednice kao i građansko novinarstvo. U Argentini, platforma u otvorenom kodu nazvana DemokratijaOS donosi učešće parlamentima i političkim partijama. To je sve sjajno, i treba nam više, ali odgovor neće biti samo bolje donošenje odluka na internetu, jer da bismo unapredili demokratiju, trebaće nam inovacije na svakom nivou, od organizacionog do političkog i društvenog. Jer da biste uspeli na duže staze, ponekad vam zaista treba čaj bez šećera uz vaš Tviter. Hvala vam. (Aplauz)