Ja sam kulturni svaštojed,
čija je svakodnevna razmena sadržaja
omogućena vezanošću za iPod,
iPod na kome se nalaze Vagner i Mocart,
pop diva Kristina Agilera,
kantri pevač Džoš Tarner,
gangsterski rep umetnik Kirk Frenklin,
koncerti, simfonije i još mnogo, mnogo toga.
Ja sam nezasit čitalac,
čitalac koji čita sve od Iana Mek Evana do Stefani Mejer.
Pročitao sam "Sumrak" tetralogiju.
I onaj sam koji živi za svoj kućni bioskop,
kućni bioskop u kome skupljam DVD-jeve, i video-po-zahtevu
uz puno televizije.
Za mene, "Red i zakon: SVU",
Tina Fej i "30Rock"
i "Sudija Džudi" - "Ljudi su stvarni, slučajevi su stvarni,
presude su konačne".
E sad, ubeđen sam da mnogi od vas
verovatno dele moju strast,
naručito strast prema "Sudiji Džudi"
i da biste se suprotstavili svakome
ko bi pokušao da nam je oduzme,
ali sam malo manje ubeđen da delite moju osnovnu životnu strast,
strast za živom umetničkom izvedbom,
umetničkom izbedbom koju predstavlja orkestarski repertoar, da,
ali i džez, moderni ples, opera,
pozorište i mnogo, mnogo toga.
Znate, iskreno,
to je sektor za koji, mnogi od nas koji tu rade, brinu
da je ugrožen, i možda čak rasformiran
dolaskom tehnologije.
Iako smo automatski proglasili internet
fanstastičnim novim marketinškim alatom
koji će rešiti sve naše probleme,
sada shvatamo da je internet, ako ništa drugo,
suviše efektan u tom smislu.
U zavisnosti od toga šta čitate, umetnička organizacija,
ili umetnik, koji pokušavaju da privuku pažnju
potencijalnog kupca jedne karte,
sada se takmiči sa između
tri do pet hiljada
različitih marketinških poruka
koje prosečan građanin vidi svakog dana.
Zapravo, znamo da je
ta tehnologija naš najveći konkurent u otimanju slobodnog vremena.
Pre pet godina,
mladi su provodili 20,7 sati na internetu i uz TV,
ali većinom uz TV.
Generacija novog milenijuma provodi čak i više -
23.8 sati, većinom na internetu.
I sad, tipičan
student koji kreće na univerzitet
stiže na koledž
sa već provedenih
20.000 sati na internetu
i dodatnih 10.000 sati
igrajući video igre,
ovo je samo ozbiljan podsetnik
kulturološkog konteksta
društva u kome su video igre prodavanije
od muzike i filmova zajedno.
Šta više, bojim se da je tehnologija
izmenila samu pretpostavku kulturne potrošnje.
Zahvaljujući internetu,
verujemo da možemo dobiti sve što želimo, kad god to poželimo,
isporučeno na naš kućni prag.
Možemo kupovati u tri ujutu ili u osam uveče,
naručujući farmerke napravljene po kroju za našu jedinstvenu telesnu građu.
Očekivanja personalizacije
i prilagođavanja
koje živo izvođene umetnosti -
koje imaju određeno vreme i određeno mesto,
gde se posetilac sreće sa neugodnošću putovanja, parkiranja i slično -
jednostavno ne mogu da ispune.
I svi smo izuzetno svesni sledećeg:
šta će u budućnosti značiti
kad zatražimo od nekog da plati sto dolara
za simfonijski koncert, operu ili kartu za balet,
od kulturnog potrošača koji je navikao da to skida sa interneta
24 sata dnevno
za 99 centi po pesmi, ili besplatno?
Ovo su velika pitanja
za one koji rade na tom terenu.
Ali posebno za one koji to osećaju,
znamo da nismo sami.
Svi mi smo angažovani
u seizmičkom, osnovnom
prestrojavanju kulture i komunikacije,
prestrojavanju koje drma i desetkuje
industriju novina i magazina,
knjišku i izdavačku industriju, i dalje.
Smešteni u izvođačke umetnosti kako jesmo, antičkim koalicionim sporazumima
koji dozvoljavaju i često zabranjuju
mehančku reprodukciju i protok,
zaključani u velike ustanove
koje su dizajnirane da okoštaju
idealnu vezu
umetnika i publike
koja odgovara devetnaestom veku
i zaključani u modelu poslovanja koji zavisi od visokih prihoda od karata,
gde naplaćujemo astronomske cene,
mnoge od nas je uhvatila jeza u osvit raspada "Taur rekordsa"
uz pitanje "Da li smo mi sledeći?".
Svi umetnički izvođači sa kojima sam pričao
odzvanjaju rečima Adrijane Rič,
koja je, u "Snovima o zajedničkom jeziku" napisala,
"Mi se nalazimo u zemlji koja nema
jezik, nema zakone.
Šta god uradimo zajedno predstavlja čist izum.
Mape koje su nam dali
su zastarele već godinama."
I za one koji vole umetnost,
zar vam nije drago što ste me pozvali da vam ulepšam dan?
(Smeh)
(Aplauz)
Sad, umesto da kažem da smo na ivici sopstvenog uništenja,
radije verujem da smo angažovani u fundamentalnoj reformaciji,
reformaciji kao što je bila Reformacija religije
u šesnaestom veku.
Reformacija umetnosti, kao i Reformacija religije
je delimično podstaknuta tehnologijom,
gde je, uistinu, štamparska presa bila osnovno punjenje
religijske Reformacije.
Obe reforme su utemeljene na svađama i diskusijama,
internoj sumnji u sebe
i masovnom prestrojavanju antičkog poslovnog modela.
I duboko verujem da su obe reforme
postavile pitanja:
ko ima pravo da se ovim bavi?
Kako su stekli pravo da se bave time?
I zapravo, da li nam je potreban neko
da posreduje za nas
da bismo imali iskustvo sa duhovnim uzvišenjem?
Kris Anderson, neko za koga mislim da je svima poznat,
urednik i šef "Čudnog magazina" i autor "Dugog repa"
bio je prvi, bar po meni, koji je obuhvatio mnoštvo pomenutog.
On je pre dosta vremena napisao, znate,
da su zahvaljujući izumu interneta,
web tehnologije,
mini kamera, i mnogo toga,
sredstva umetničke proizvodnje
demokratizovana
prvi put u ljudskoj istoriji.
Devetsto tridesetih, ukoliko je bilo ko od vas hteo da napravi film,
morao je da radi za "Warner Bros" ili "RKO"
jer ko je mogao sebi da priušti filmski set
opremu za osvetljavanje, i opremu za montažu
i pozadinsku muziku i više od toga?
A danas, ko u ovoj sobi ne zna četrnaestogodišnjaka
koji radi na svom drugom, trećem ili četvrtom filmu?
(Smeh)
Slično tome, sredstva umetničke distribucije
su demokratizovana po prvi put u ljudskoj istoriji.
Ponovo, devetsto tridesetih "Warner Bros." i "RKO" su radili to za vas.
Sad, idite na "Jutjub", "Fejsbuk";
imate globalnu distribuciju
bez napuštanja privatnosti vaše spavaće sobe.
Dupli udar je zadesio
masovno redefinisanje kulturnog tržišta,
vreme u kome je svako potencijalni autor.
Iskreno, ono što sad vidimo u ovom okruženju
je ogroman trenutak,
kada se ceo svet menja,
kada napuštamo vreme u kome se publika pecala.
Ali broj učesnika u umetnosti,
ljudi koji pišu poeziju, koji pevaju pesme,
ili nastupaju u crkvenom horu,
napreduje izvan granica naših najluđih zamisli.
Ovu grupu neki nazivaju "pro ams",
amateri umetnici koji daju izvedbe profesionalnog nivoa.
Vidite ih na "Jutjubu", na plesnim takmičenjima,
na filmskim festivalima, i dalje.
Oni radikalno šire
naše shvatanje potencijala estetskog rečnika,
dok izazivaju i podrivaju
kulturnu autonomiju naših tradicionalnih institucija.
Na kraju, živimo u svetu
definisanom, ne upotrebom,
već učešćem.
Ali želim da podvučem,
isto kao što religijska Reformacija nije objavila kraj
formalnoj Crkvi ili svešteništvu,
verujem da će naše umetničke institucije
nastaviti da imaju važnost.
Oni su trenutno najbolja prilika
za umetnike da ostvare život ekonomskog dostojanstva,
ne bogatstva, već dostojanstva.
One su mesto gde umetnici
koji zaslužuju i žele da rade sa izvesnim nivoom resursa
mogu da nađu dom.
Ali posmatrati ih kao sinonim
za celovitost umetničke zajednice
je, u najmanju ruku, kratkovido.
I zaista, dok pokušavamo da razdvojimo
amatere od profesionalaca,
jedini najuzbudljiviji razvoj
u proteklih pet do deset godina
je bio uspon
profesionalnih otmenih umetnika,
profesionalnih umetnika,
koji rade, ne primarno u koncertnim salama ili na pozornici,
već najviše oko
prava žena ili ljudskih prava,
ili na globalnom zagrevanju ili pomoći za SIDA-u,
ne zbog ekonomske potrebe,
već zbog dubokog, organskog uverenja
da rad koji su on ili ona pozvani da urade
ne može biti urađen na tradicionalni način
u zatvorenoj umetničkoj sredini.
Današnji svet plesa nije definisan samo
"Kraljevskim baletom" Vinipega, ili "Nacionalnim baletom" Kanade,
već i Liz Dermaninom "Plesnom Razmenom",
multigeneracijskom, profesionalnom plesnom grupom,
čiji igrači imaju od osamnaest do osamdeset i dve godine,
koji rade sa genetskim istraživačima
na otelotvorenju DNK mreže
i sa nuklearnim fizičarima sa CERN-a.
Današnja profesionlna pozorišna zajednica
nije definisana samo "Šo" ili "Stratford" festivalima
već i "Temeljac teatrom" iz Los Anđelesa,
kolektivom umetnika koji je, posle 11. septembra
spojio 10 različitih religijskih zajednica -
Bahie, Katolike,
Muslimane, Jevreje,
čak i Indijance
i gej i lezbejske verske zajednice,
pomažući im da naprave sopstvene individualne predstave
i jednu veliku predstavu
u kojoj su istražili razlike unutar svojih vera
i našli istovetnost
kao važan privi korak
ka izlečenju društva raznolikih zajednica.
Današnji izvođači, kao što je Rodesa Džons,
rade u ženskim zatvorima,
pomažući ženama da artikulišu bol zatočeništva,
dok današnji tekstopisci i reditelji rade sa mladim bandama
da bi pronašli alternativni kanal nasilju
i mnogo, mnogo više.
I stvarno, mislim da, umesto da budu uništene,
izvođačke umetnosti su postavljene na ivicu vremena
u kome ćemo biti važniji
nego što smo ikad bili.
Znate, davno smo rekli da
smo važni za zdravlje ekonomskih zajednica u vašem gradu.
I apsolutno.
Nadam se da znate da svaki dolar potrošen na ulaznicu za umetničku izvedbu u zajednici
generiše pet do sedam dolara za lokalnu ekonomiju,
dolara potrošenih na restoran ili na parking,
u prodavnicama materijala gde kupujemo tkaninu za kostime,
štimača klavira koji namešta instrumente, i dalje.
Ali umetnost će biti važnija za ekonomiju
kako napredujemo,
posebno u industrijama koje još uvek ne možemo da zamislimo,
kao što je bila osnova za iPod
ili industriju kompjuterskih igara,
koju je malo ko, ako i bilo ko od nas
predvideo pre deset ili petnaest godina.
Poslovno vođstvo će zavisiti sve više i više
od emocionalne inteligencije,
sposobnosti da se sluša pažljivo,
sa se saoseća,
da se artikuliše promena, da se motivišu ostali -
sam potencijal
koji umetnosti stvaraju sa svakim susretom.
Posebno sad,
kada se moramo suočiti sa
manjkavošću isključivo tržišne orijentisanosti,
obučene u socijalnu svest,
moramo ugrabiti i slaviti moć umetnosti
da oblikuje naš individualni i nacionalni karakter
a posebno karaktere mladih ljudi
koji su, prečesto, subjekti bombardovanja senzacijama,
pre nego svarljivim iskustvima.
Kad podvučemo crtu, pogotovo sada, u ovom svetu,
živimo u kontekstu
regresivnih i tegobnih imigracionih zakona,
"reality" televizije koja teži poniženju
i u kontekstu analize,
gde stvar koju čujemo najčešće,
dan za danom u Ujedinjenim Državama,
na svakoj železničkoj stanici, svakoj autobuskoj stanici, svakom aerodrumu jeste,
"Dame i gospodo,
molimo vas da prijavite svako sumnjivo ponašanje
ili sumnjivog pojedinca
najbližim vlastima",
kada smo na sve načine ohrabrivani
da vidimo priljateljsko ljudsko biće sa neprijateljstvom
i strahom i prezirom i sumnjom.
Umetnosti, šta god radile, kad god nas okupe,
pozivaju nas da gledamo prijateljska ljudska bića
sa velikodušnošću i interesovanjem.
Bog sam zna, ako nam je ikad trebala
ta sposobnost u ljudskoj istoriji,
treba nam sad.
Znate, mi smo povezani,
ne mislim tehnologijom, zabavom i dizajnom,
već zajedničkim ciljem.
Mi radimo na promociji zdravih živahnih zajednica,
na umanjenu ljudske patnje,
na promociji jednog pažljivijeg,
suštinski saosećajnog svetskog poretka.
Pozdravljam sve vas aktiviste u tom pohodu
i pozivam vas da težite, zagrlite, i zavolite umetnost u svom radu,
koji god da je vaš cilj.
I obećavam vam da je ruka "Doris Djuk Humanitarne Fondacije"
ispružena prema prijateljstvu sada i u dolazećim godinama.
I hvala vam na dobroti i strpljenju da me slušate ovog popodneva.
Hvala i blagosloveni bili.