Ja sam kulturni svejed,

čija je svakodnevna razmjena sadržaja

omogućena povezanošću s iPodom,

iPod na kojem se nalaze Wagner i Mozart,

pop diva Christina Aquilera,

country pjevač Josh Turner,

gangsta rap umjetnik Kirk Franklin,

koncerti, simfonije i puno, puno više.

Ja sam proždrljivi čitač,

čitač koji se bavi od Ian McEwana do Stephanie Meyer.

Pročitao sam "Sumrak" tetralogiju.

I onaj sam koji živi za svoje kućno kino,

kućno kino gdje gutam DVDove, videe-na-zahtjev

i puno televizije.

Za mene, "Zakon i red: Odjel za posebne žrtve,"

Tine Fey i "30 Rock"

te "Sutkinja Judy" -- "Ljudi su stvarni, slučajevi su stvarni,

presude su konačne."

Uvjeren sam kako puno vas

vjerojatno dijeli moju strast,

posebno strast za "Sutkinjom Judy,"

i suprostaviti ćete se svakome

tko će nam je pokušati oduzeti,

ali manje sam uvjeren da dijelite središnju strast mog života,

strast za profesionalnom umjetničkom izvedbom uživo,

umjetničkom izvedbom koja predstavlja orkestarski repertoar, da,

ali također i jazz, moderni ples, operu,

kazalište i još puno, puno, puno toga.

Znate, iskreno,

to je sektor za kojeg su mnogi od nas koji tu radimo zabrinuti

a on je ugrožen i moguće rastavljen

tehnologijom.

Dok smo na početku hrlili prema Internetu

kao fantastičnom novom uređaju za marketing

koji će riješiti sve naše probleme,

sada shvaćamo kako je Internet, ako ništa drugo,

previše učinkovit u tom smislu.

Ovisno o tome koga čitate, umjetnička organizacija,

ili umjetnik, koji pokušava privući pažnju

potencijalnog kupca karte,

sada se takmiči s između

tri i 5.000

različitih marketinških poruka

koje tipični građanin vidi svaki dan.

Sada u stvari znamo

kako je tehnologija naš najveći konkurent za slobodno vrijeme.

Prije pet godina,

generacija X je provodila 20,7 sati on-line i uz TV,

uglavnom uz TV.

Generacija Y provodi čak više --

23,8 sati, uglavnom on-line.

A sada, tipični

brucoš

koji dolazi na fakultet

već sada je proveo

20.000 sati on-line

i dodatnih 10.000 sati

igrajući video igrice,

snažan podsjetnik da djelujemo

u kulturološkom kontekstu

u kojem su video igrice nadjačale

muziku i filmove zajedno.

Čak štoviše, bojim se kako je tehnologija

izmijenila našu pretpostavku kulturne potrošnje.

Zahvaljujući Internetu,

vjerujemo kako možemo dobiti sve što želimo kada god to poželimo,

isporučeno na naš kućni prag.

Možemo kupovati u tri ujutro ili osam navečer,

naručujući traperice skrojene za jedinstvene oblike tijela.

Očekivanja presonalizacije

i prilogađavanja

koje umjetnost uživo --

koja ima određeno vrijeme i određeno mjesto,

gdje se posjetitelj susreće s neugodnostima putovanja, parkiranja i slično --

jednostavno ne može ispuniti.

I mi smo u stvari svjesni:

što će to značiti u budućnosti

kada ćemo pitati nekoga da plati stotine dolara

za kartu za simfoniju, operu ili balet,

kada je taj kupac kulture naučen na skidanje s Interneta

24 sata na dan

za 99 centi po pjesmi ili besplatno?

To su enormna pitanja

za nas koji radimo na tom terenu.

Ali koliko se god čine posebnima za nas,

znamo kako nismo sami.

Svi smo mi uključeni

u seizmičko, fundamentalno

prestrojavanje kulture i komunikacije,

prestrojavanje koje trese i desetkuje

industriju novina, industriju magazina,

indutriju izdavača knjiga i još više.

Ušuškani u živu umjetnost, kroz zastarjele sindikalne sporazume

koji su kočili i često spriječavali

mehaničku reprodukciju i protok,

zaključani u velike ustanove

koje su dizajnirane kako bi okoštale

idealan odnos

između umjetnika i publike

najprikladniji za 19. stoljeće

i zaključani u poslovni model koji ovisi o velikim prihodima od karata,

gdje naplaćujemo astronomske cijene,

mnoge od nas je uhvatila jeza u osvit kolapsa "Tower Recordsa"

i zapitali smo se, "Jesmo li mi slijedeći?"

Svi umjetnici s kojima sam pričao

suglasni su s riječima Adrienne Rich,

koja je u "Snovima o zajedničkom jeziku" napisala,

"Mi se nalazimo u zemlji koja

nema jezik, nema zakone.

Što god radimo zajedno predstavlja čisti pronalazak.

Karte koje su nam dali

zastarjele su već godinama."

A za one od vas koji vole umjetnost,

nije li vam drago što ste me pozvali da vam uljepšam dan?

(Smijeh)

(Pljesak)

Umjesto da vam kažem kako smo na rubu vlastitog uništenja

rađe vjerujem kako smo uključeni u fundamentalnu reformu,

preoblikovanje koje je poput religijske reforme

16. stoljeća.

Umjetnička reforma, poput religijske reforme,

je djelomično potaknuta tehnologijom,

gdje je, stvarno, štamparska presa vodila

religijsku reformu.

Obje reforme su zasnovane na svadljivoj raspravi,

unutrašnjoj dvojbi

i masovnom prestrojavanju zastarjelih poslovnih modela.

A u srcu, obje refrome

su postavljale pitanja:

tko ima pravo da se ovime bavi?

Kako su oni dobili pravo da se time bave?

I u stvari, trebamo li ikoga

da posreduje za nas

da osjetimo to prekrasno duhovno iskustvo?

Chris Anderson, netko za koga vjerujem da je svima poznat,

glavni urednik i šef Wired magazina i autor "Dugog repa,"

je stvarno bio prvi, za mene, tko je obuhvatio puno toga.

On je davno napisao, znate,

da su zahvaljujući pronalasku Interneta,

web tehnologije,

mini kamera i još puno toga,

sredstva umjetničke produkcije

demokratizirana

po prvi puta u cjelokupnoj ljudskoj povijesti.

1930-ih ako je netko od vas htio napraviti film,

trebali ste raditi za Warner Bros ili RKO

jer tko si je drugi mogao priuštiti filmski set

i opremu za osvjetljavanje, i opremu za montažu

i pozadinsku muziku i još puno toga?

A danas tko u ovoj prostoriji nema četrnaestgodišnjaka

koji ne radi na svojem drugom, trećem, ili četvrtom filmu?

(Smijeh)

Slično, sredstva umjetničke distribucije

demokratizirana su po prvi puta u ljudskoj povijesti.

Opet, 1930-ih, Warner Bros, RKO su to činili za vas.

Sada odite na YouTube, Facebook;

imate globalnu distribuciju

bez da napuštate privatnost svoje spavaće sobe.

Taj dvostruki utjecaj uvjetuje

masivnu reformu kulturnog tržišta,

vrijeme kada je svatko potencijalni autor.

Iskreno, ono što vidimo sada u tom okruženju

je važan trenutak,

kada se cijeli svijet mijenja,

dok se odmičemo od vremena kada se publika pecala.

Ali broj umjetničkih učesnika,

ljudi koji pišu poeziju, koji pjevaju pjesme,

koji izvode u crkvenim zborovima,

eksplodirao je izvan naših najluđih snova.

Ta grupa, koju drugi nazivaju "promateri,"

umjetnici amateri koji imaju izvedbe na profesionalnoj razini.

Vidite ih na YouTubeu, na plesnim natjecanjima,

filmskim festivalima, i tako dalje.

Oni radikalno šire

naše shvaćanje potencijala estetskog vokabulara,

dok izazivaju i podrivaju

kulturnu autonomiju tradicionalnih institucija.

Ultimativno, danas živimo u svijetu

koji definira, ne potrošnja,

već sudjelovanje.

Ali želim naglasiti,

jednako kako religijska reforma nije objavila kraj

formalnoj crkvi ili svečeništvu,

vjerujem kako će naše umjetničke institucije

i dalje biti važne.

One su trenutno najbolja prilika

za umjetnike da imaju živote s ekonomskim dostojanstvom,

ne bogatstvom, već dostojanstvom.

I one su mjesta gdje će umjetnici

koji to zasluže i žele raditi na određenoj razini resursa

pronaći dom.

Ali promatrati ih kao sinonim

za cjelovitost umjetničke zajednice

je prilično, kratkovidno.

I zaista, dok pokušavamo razdvojiti

amatere od profesionalaca,

jedini najuzbudljiviji razvoj

u posljednjih pet do 10 godina

bio je uspon

hibridnih profesionalnih umjetnika,

profesionalnih umjetnika,

koji rade, ne primarno u koncertnim dvoranama ili na pozornici,

već uglavnom oko

ženskih pitanja, ili ljudskih pitanja,

ili pitanja globalnog zagrijavanja ili pomoći oko SIDE,

ne uslijed ekonomske nužnosti,

već zbog dubokog, organskog uvjerenja

da posao koji su ona, ili on, pozvani da naprave

ne može se napraviti tradicionalno u

hermetičkom umjetničkom okruženju.

Današnji svijet plesa nije definiran isključivo

od strane kraljevskog Winnipeg baleta ili nacionalnog baleta Kanade,

već od Liz Lermaninog "Plesa razmjene",

multigeneracijske, profesionalne plesne grupe,

čiji plesači variraju od 18 godina do 82.,

i koji rade s genetskim znanstvenicima

na otjelovljenju DNK mreže

i sa nuklearnim fizičarima u CERN-u.

Današnja profesionalna kazališna zajednica

je definirana, ne samo sa Shaw i Stratford festivalima,

već s Cornerstone kazalištem iz Los Angelesa,

umjetničkim kolektivom koji je, nakon 11.09.,

okupio zajedno 10 različitih religijskih zajednica --

Bahia, Katolike,

Muslimane, Židove,

čak i Indijance

te homoseksualnu i lezbijsku zajednicu u vjeri,

pomažući im da naprave svoje vlastite predstave

ili ogromnu predstavu,

gdje su istraživali razlike u svojim vjerama

i pronašli istovjetnost

kao važan prvi korak

prema izliječenju razlika koje ih obilježavaju.

Današnji izvođači, poput Rhodesse Jones

rade u ženskim zatvorima,

pomažući ženskim zatvorenicama da artikuliraju bol zatočeništva,

dok današnji tekstopisci i režiseri rade s mladim bandama

ne bi li pronašli alternative kanalima nasilja

i još puno, puno toga.

I zaista, mislim, umjesto da budu uništena,

umjetnost uživo je postavljena na ivicu vremena

gdje ćemo mi biti važniji

nego što smo ikada bili.

Znate, davno smo rekli,

kako smo važni za ekonomsko zdravlje naših zajednica u gradu.

I apsolutno.

Nadam se da znate kako svaki dolar koji potrošite na kartu za umjetnost uživo

generira pet do sedam dodatnih dolara za lokalnu ekonomiju,

dolari potrošeni u restoranu ili na parkingu,

u dućanima tekstila gdje kupujemo tekstil za kostime,

štimači klavira koji namještaju instrumente i još puno toga.

Ali umjetnost će biti još važnija ekonomijama

kako idemo naprijed,

posebno u industrijama koje još ne možemo niti zamisliti,

upravo kao što je bila centralna za iPod

ili industriju računalnih igrica,

koje su neki, ako itko od nas,

predviđali prije 10 do 15 godina.

Poslovno vodstvo ovisiti će sve više i više

o emocionalnoj inteligenciji,

sposobnosti dubokog slušanja,

imanja empatije,

artikuliranja promjena, motiviranja drugih --

kapaciteta

koje umjetnost kultivira svaki puta.

Posebno sada,

kada se svi moramo suočiti

s lažnošću isključive tržišne orijentacije,

neinformirane društvene svijesti,

moramo posegnuti i slaviti moć umjetnosti

koja će oblikovati pojedinačne i nacionalne karaktere,

a posebno karaktere mladih ljudi,

koji su, prečesto, bombardirani senzacijom,

umjesto da prožive iskustvo.

Ultimativno, posebno sada, u ovom svijetu,

u kojem živimo u kontekstu

regresivnih i tegobnih imigracijskih zakona,

u stvarnosti televizije koja potiče ponižavanje,

i kontekstu analize,

gdje stvar koju najviše puta čujemo,

iz dana u dan u SAD-u,

na svakoj željezničkoj stanici, autobusnoj stanici, aerodromu je,

"Dame i gospodo,

molimo vas da prijavite svako sumnjivo ponašanje

ili sumnjive pojedince

najbližim vlastima."

kada smo na sve načine ohrabrivani,

da gledamo na druge ljude s neprijateljstvom

i strahom i prijezirom i sumnjom.

Umjetnost, što god radila, kada god nas okupila,

poziva nas da gledamo na druge

s velikodušnošću i zanimanjem.

Bog zna, ako smo ikada trebali

taj kapacitet u ljudskoj povijesti,

trebamo ga sada.

Znate, povezani smo zajedno,

ne, mislim, tehnologijom, zabavom i dizajnom,

već zdravim razumom.

Radimo kako bismo promovirali zdrava vibrirajuća društva,

kako bismo smanjili ljudsku patnju,

promovirali obazriviji,

nazavisniji, empatični svjetski poredak.

Pozdravljam vas sve kao aktiviste u tom pohodu

i pozivam vas da zagrlite i zadržite umjetnost u svom poslu,

koja god da je vaša svrha.

Obećajem vam da je ruka Doris Duke humanitarne fondacije

ispružena u prijateljstvu sada i u godinama koje dolaze.

I zahvaljujem vam na ljubaznosti i strpljenju što ste me slušali ovo popodne.

Hvala vam i blagoslovljeni bili.