„Mama, ko su oni ljudi?“ Bilo je to nevino pitanje moje ćerke Alije otprilike kad je imala tri godine. Šetale smo sa mojim mužem u jednom od velikih i luksuznih tržnih centara u Abu Dabiju. Alija je posmatrala ogroman poster koji je ponosno stajao usred tržnog centra. Predstavljao je tri vladara Ujedinjenih Arapskih Emirata. Dok se priljubljivala uz mene, sagnula sam se i obasnila da su to vladari Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su naporno radili na razvoju svoje nacije i očuvanju njenog jedinstva. Upitala je: „Mama, kako to da ovde gde živimo, kao i tamo u Libanu, gde žive baka i deka, nikada na zidovima ne vidimo slike moćnih žena? Da li je to zato što žene nisu važne?“ Ovo je verovatno najteže pitanje na koje sam morala da odgovorim kao roditelj, kao i u periodu svog profesionalnog života od više od 16 godina, štaviše. Odrasla sam u svom rodnom gradu u Libanu kao mlađa od dve ćerke veoma vrednog pilota i direktora operacija „Libanskih aerolinija“ i mame i bake, domaćica koje su pružale mnogo podrške. Moj otac je podsticao moju sestru i mene da stremimo ka obrazovanju, iako je naša kultura u to vreme naglašavala da sinovi, a ne ćerke treba da budu profesionalno motivisani. Bila sam jedna od nekolicine devojaka iz svoje generacije koja je otišla od kuće sa 18 godina da bi studirala u inostranstvu. Moj otac nije imao sina, pa sam tako ja, na neki način, to postala. Ako premotamo unapred par decenija, nadam se da nisam podbacila u tome da učinim oca ponosnim na svog tobožnjeg sina. Dok sam sticala svoju diplomu i titulu doktora električnog inženjeringa, bavila se istraživanjem i razvojem u Britaniji, a zatim konsaltingom na Srednjem istoku, uvek sam bila u sredinama kojima dominiraju muškarci. Iskreno, nikada nisam pronašla uzor sa kojim bih se zaista identifikovala. Generaciju moje majke nije zanimalo profesionalno vođstvo. Usput je bilo muškaraca koji su me ohrabrivali, ali niko od njih nije znao sa kakvim sam se zahtevima i pritiscima suočavala, pritiscima koji su postali naročito jaki kada sam dobila dvoje prelepe dece. Mada zapadnjačke žene vole da savetuju nas sirote, potlačene Arapkinje, one žive drugačijim životima sa drugačijim ograničenjima. Zato su Arapkinje moje generacije morale da postanu sopstveni uzori. Morale smo da žongliramo sa više stvari neko arapski muškarci i morale smo da se suočimo sa više kulturološke rigidnosti nego zapadnjačke žene. Kao rezultat, volela bih da mislim da mi, sirote, potlačene žene, zapravo imamo neke korisne, svakako mukom stečene lekcije da podelimo, za koje bi se moglo ispostaviti da su korisne za svakog ko želi da uspe u savremenom svetu. Evo tri moje lekcije. [„Pretvorite njihovo sra**e u vaše gorivo.“] (Smeh) (Aplauz) Postoji reč koju svi hvale kao ključ uspeha - otpornost. Pa, šta je tačno otpornost i kako da je razvijete? Smatram da je otpornost jednostavno sposobnost da pretvorite sranje u gorivo. Na mom prethodnom poslu, mnogo pre moje trenutne firme, radila sam sa čovekom koga ćemo zvati Džon. Sarađivala sam sa Džonom i naporno radila, nadajući se da će primetiti koliko sam sjajna i da će podržati moj predlog da postanem partner u firmi. Pored izvršavanja svojih projekata vezanih za konsalting, strastveno sam pisala na temu ekonomskog osnaživanja žena. Jednog dana mi je zapalo da predstavim svoje istraživanje pred punom prostorijom master studenata poslovne administracije. Džon je bio u publici, po prvi put je slušao detalje mog istraživanja. Dok sam nastavljala sa prezentacijom, mogla sam da vidim Džona krajičkom oka. Dobio je tamno roze nijansu i skliznuo pod stolicu u očiglednoj posramljenosti. Završila sam svoju prezentaciju pred publikom koja je aplaudirala, izjurili smo i uskočili u auto. Tu je eksplodirao. „To što si uradila tamo je neprihvatljivo! Ti si konsultant, a ne aktivista!“ Rekla sam: „Džone, ne razumem. Iznela sam par pokazatelja rodne jednakosti i nekoliko zaključaka o arapskom svetu. Da, zaista smo danas na dnu pokazatelja, ali šta od onoga što sam rekla ili predstavila nije činjenično?“ Na to je odgovorio: „Čitava premisa tvog istraživanja je pogrešna. To što radiš je opasno i srušiće socijalnu strukturu našeg društva.“ Pauzirao je i zatim dodao: „Kada žene imaju decu, njihovo mesto je kod kuće.“ Vreme je stalo na duže vreme i jedino o čemu sam mogla da mislim i ponavljam u tom haosu u glavi bilo je: „Možeš da zaboraviš na partnerstvo, Lejla. To se jednostavno nikada neće desiti.“ Bilo mi je potrebno par dana da sasvim upijem ovaj incident i njegove posledice, ali kada sam to učinila, došla sam do tri zaključka. Prvo, da su to njegovi problemi, njegovi kompleksi. Može biti mnogo takvih kao on u našem društvu, ali nikada neću dopustiti da njihovi problemi postanu moji. Drugo, da mi je potreban drugi sponzor i to brzo. (Smeh) Dobila sam ga, uzgred, i bio je neverovatan. Treće, da ću pokazati Džonu šta žene sa decom mogu. Ovu lekciju primenjujem pojednako dobro na svoj lični život. Dok sam napredovala u svojoj karijeri, primila sam mnogo reči podstreka, ali sam takođe često nailazila na žene, muškarce i parove koji su očigledno imali problem sa tim što smo moj muž i ja odabrali put para sa dve karijere. Tako imate dobronamerni par koji vam direktno kaže na porodičnom okupljanju ili okupljanju prijatelja da, ma daj, moraš znati da nisi sjajna mama, s obzirom na to koliko ulažeš u svoju karijeru, zar ne? Lagala bih kad bih rekla da te reči nisu bolele. Moja deca su za mene najdragocenija i misao da bih ih mogla izneveriti na bilo koji način je nepodnošljiva. Međutim, baš kao i sa Džonom, brzo sam podsetila sebe da su to njihovi problemi, njihovi kompleksi. Tako, umesto da odgovorim, uzvratila sam jednim od najvećih osmeha dok sam videla, u blještavom svetlu, sledeći natpis u svom umu. [Budi srećna, to izluđuje ljude.] (Aplauz) Vidite, kao mlada žena u tim situacijima, imate dve opcije. Možete ili da odlučite da internalizujete te negativne poruke koje vam se upućuju, da dozvolite da učine da se osetite kao promašaj, kao da je uspeh isuviše teško postići, ili možete odabrati da vidite da je negativnost drugih njihov problem i umesto toga je preobraziti u sopstveni pogon. Naučila sam da uvek biram drugu opciju i otkrila sam da me je to činilo sve jačom i jačom. Istina je ono što kažu: uspeh je najbolja osveta. Neke žene na Srednjem istoku imaju dovoljno sreće da se udaju za nekog ko podržava njihovu karijeru. Ispravka, trebalo bi da kažem „imaju dovoljno pameti“, jer je to za koga se udajete vaš izbor, a bolje bi vam bilo da se udate za nekog ko vas podržava ako planirate dugu karijeru. I dan danas, arapski muškarac ne doprinosi jednako u kući. To naše društvo jednostavno ne očekuje, pa čak se i mršte na to kao nemuževno. Što se tiče arapske žene, naše društvo još pretpostavlja da njen glavni izvor sreće treba da bude sreća i napredak njene dece i muža. Ona uglavnom postoji zbog svoje porodice. Stvari se menjaju, ali potrajaće. Za sada, to znači da profesionalna Arapkinja mora da nekako održava savršen dom, da se postara da su zbrinute sve potrebe njene dece i da upravlja svojom zahtevnom karijerom. Radi ostvarenja ovoga, pronašla sam težak način, da morate da primenite svoje mukom stečene profesionalne veštine na privatni život. Treba da uredite svoj život. Evo kako ja to radim u svom privatnom životu. Ono što treba da znate o Srednjem istoku je da skoro svaka porodica ima pristup povoljnoj kućnoj pomoći. Iz toga proističe izazov kako efektno regrutovati. Kao što bih i u svom poslovnom životu, zasnovala sam odabir toga ko će mi biti potpora kod dece dok sam na poslu na jakoj preporuci. Kristina je radila četiri godine sa mojom sestrom i kvalitet njenog rada je dobro poznat. Ona je sada sastavni deo naše porodice, pošto je sa nama otkad je Alija imala šest meseci. Stara se o tome da u kući sve neometano teče dok sam na poslu, a ja se staram o tome da je osnažim u najpovoljnijim uslovima za nju i moju decu, baš kao što bih učinila i sa najboljim talentima na poslu. Ova lekcija se odnosi na bilo koju situaciju sa negom dece, bilo da je to dadilja, vrtić, honorarna dadilja koju delite sa nekim drugim. Odaberite vrlo pažljivo i osnažite. Ako pogledate moj kalendar, videćete da je svakog radnog dana jedan i po sat, između 7 i 8:30 popodne po vremenu Ujedinjenih Arapskih Emirata blokiran i nazvan „vreme za porodicu“. To je sveto vreme. To radim otkad je Alija bila beba. Činim sve što je u mojoj moći da bih zaštitila ovo vreme tako da do tada mogu da budem kod kuće da provedem kvalitetno vreme sa decom, da ih pitam kako su proveli dan, da im proverim domaće zadatke, pročitam im priču pred spavanje i puno ih izljubim i izgrlim. Ako putujem, u kojoj god da sam vremenskoj zoni, koristim Skajp da se čujem sa decom čak i ako sam kilometrima daleko. Naš sin Burhan ima pet godina i uči da čita i vrši osnovne matematičke operacije. Evo još jednog priznanja. Otkrila sam da ga naša ćerka zapravo uspešnije podučava ovim veštinama od mene. (Smeh) Počelo je kao igra, ali Alija obožava da se igra učiteljice svog malog brata, i otkrila sam da ti periodi poboljšavaju Buranovo opismenjavanje, povećavaju Alijin osećaj odgovornosti i pojačavaju vezu između njih - dobitna kombinacija za sve. Svaka uspešna Arapkinja koju poznajem pronašla je svoj jedinstveni pristup uređivanju svojih života dok nastavljaju da nose veći deo odgovornosti u kući. Međutim, ovde se ne radi samo o preživljavanju u dvostrukoj ulozi žene sa karijerom i majke. Radi se i o prisutnosti u sadašnjosti. Kada sam sa svojom decom, pokušavam da izostavim posao iz naših života. Umesto brige o tome koliko minuta mogu da provedem sa njima svakog dana, fokusiram se na to da pretvorim te minute u nezaboravne trenutke, trenutke gde vidim svoju decu, čujem ih, povezujem se sa njima. [„Udružite snage, ne takmičite se.“] Arapkinje moje generacije nisu bile naročito vidljive u očima javnosti dok su odrastale. Mislim da to donekle objašnjava zašto ćete naći tako malo žena u politici u arapskom svetu. Dobra strana ovoga je, međutim, to što smo provele mnogo vremena razvijajući društvenu veštinu iza kulisa, u kafićima, u dnevnim sobama, na telefonu, društvenu veštinu koja je veoma važna za uspeh - umrežavanje. Rekla bih da prosečna Arapkinja ima veliku mrežu prijatelja i poznanika. Većina njih su takođe žene. Na Zapadu, izgleda da se ambiciozne žene često porede sa drugim ženama, u nadi da će ih primetiti kao najuspešniju ženu u prostoriji. To dovodi do takmičarskog ponašanja između profesionalnih žena o kome se dosta govori. Ako ima mesta samo za jedu ženu na vrhu, onda ne možete da napravite prostor za druge, a kamoli da ih uzdignete. Arapkinje, uopšte govoreći, nisu upale u tu psihološku zamku. Suočene sa patrijarhalnim društvom, otkrile su da time što pomažu jedna drugoj sve dobijaju. Na mom prethodnom poslu, ja sam bila žena najviše pozicije na Srednjem istoku, tako da bi se moglo pomisliti da moje ulaganje u mrežu koleginica ne bi donelo mnogo koristi i da bi trebalo da umesto toga ulažem vreme razvijajući odnose sa muškarcima na višim pozicijama i sebi ravnima. Ipak, dva moja najveća prodora ostvarila sam kroz podršku drugih žena. Prvobitno je upravnica marketinga predložila da me uzmu u obzir kao mladog svetskog lidera na Svetskom ekonomskom forumu. Bila je upoznata sa mojim medijskim angažovanjem i mojim objavljivanjem i kada su joj zatražili da izrazi mišljenje, istakla je moje ime. Mlada konsultantkinja, dama iz Saudijske Arabije i prijatelj, pomogla mi je da prodam svoj prvi projekat u Saudijskoj Arabiji, na tržištvu na kome sam smatrala da je teško privući pažnju kao žena. Predstavila me je klijentu, a to upoznavanje je dovelo do prvog od mnogo projekata za mene u Saudijskoj Arabiji. Danas imam dve žene višeg ranga u svom timu i sagledavam njihov uspeh kao ključ sopstvenog uspeha. Žene nastavljaju da napreduju u svetu; ne dovoljno brzo, ali se krećemo. Arapski svet takođe napreduje, uprkos mnogim skorijim zastojima. Upravo ove godine, UAE su postavili pet novih ministarki u svoj kabinet, što je ukupno osam ministarki. To je skoro 28 posto kabineta i više nego što mnoge razvijene zemlje mogu da navedu. Ovo je danas omiljena slika moje ćerke Alije. Ovo je rezultat, bez sumnje, sjajnog vođstva, ali je takođe rezultat snažnih Arapkinja koje ne odustaju i neprekidno pomeraju granice. To je rezultat Arapkinja koje svakoga dana odlučuju, kao i ja, da pretvore sranje u gorivo, da urede svoj život tako da izostave posao iz svog života, da udruže snage i ne nadmeću se. Dok gledam u budućnost, moja je nada za moju ćerku kada bude stajala na ovoj bini nekih 20, 30 godina od danas, da će biti podjednako ponosna da se nazove ćerkom svoje majke kao i ćerkom svog oca. Moja su nadanja za mog sina da će do tada izrazi „sin svoje majke“ ili „mamin dečak“ poprimiti sasvim drugačije značenje. Hvala. (Aplauz)