Unazad barem od Sokratovog vremena, neka od prvih društava su odlučila da izvesne sporove, poput toga da li je neka osoba počinila određeni zločin, treba da sasluša grupa građana. Nekoliko vekova kasnije, porotno suđenje je uvedeno u Engleskoj, gde je postalo osnovna odlika pravnog sistema, pri čemu je vršilo kontrolu vlasti i uključivalo građane u donošenje odluka. Porote su odlučivale da li će se optuženom suditi zbog krivičnog dela, utvrđivale da li je optuženi kriv i razrešavale novčane sporove. Iako su američke kolonije na kraju odbacile vladavinu Engleske, njena pravna tradicija porote je opstala. Ustav Sjedinjenih Država nalagao je veliku porotu za odlučivanje o tome da li se krivični predmet pokreće, zahtevao je da porota sudi za sve zločine, osim u slučaju opoziva sa vlasti, a takođe je obezbeđivao učešće porote u građanskim predmetima. Ipak, danas se u SAD-u često ne saziva velika porota i porote odlučuju u manje od 4% krivičnih predmeta i manje od 1% građanskih predmeta koji su podneti sudu. To se dešava u isto vreme dok se sistemi porote u drugim zemljama razvijaju. Pa, šta se dogodilo u SAD-u? Deo priče je u načinu na koji Vrhovni sud tumači Ustav. Dozvolio je sporazum o priznanju krivice, koji se sada javlja u skoro svakom krivičnom predmetu. To funkcioniše tako što tužilac iznese mogućnost optuženom da donese odluku o priznanju krivice. Ako prihvati krivicu, predmet neće ići pred porotu, ali će osoba dobiti kraću zatvorsku kaznu nego što bi dobila da ju je osudila porota. Rizik od mnogo veće zatvorske kazne nakon završenog suđenja može da zastraši čak i nevinog optuženika tako da prihvati krivicu. Između 19. i 21. veka, udeo priznanja krivice je porastao sa oko 20% do 90%, a taj broj i dalje raste. Vrhovni sud je dozvolio korišćenje jednog drugog postupka koji stavlja prepreku pred porotu, zvanog skraćeno suđenje. Koristeći skraćeno suđenje, sudije mogu odlučiti da su građanske parnice nepotrebne ako ljudi koji tuže nemaju dovoljno dokaza. Ovo je namenjeno samo za predmete u kojima bi se složila svaka razumna porota. To je teško utvrditi, ali je ipak korišćenje skraćenog suđenja rastegnuto do te mere da bi neki tvrdili da se zloupotrebljava. Na primer, sudije odobravaju, u potpunosti ili delimično, preko 70% zahteva poslodavaca o odbijanju predmeta diskriminacije u zapošljavanju. U drugim slučajevima, osoba koja tuži i osoba koja brani odriču se svog prava da izađu pred sud i umesto toga rešavaju spor preko profesionalnog arbitra. To su uglavnom pravnici, profesori ili bivše sudije. Arbitraža može biti pametna odluka za obe strane da bi se izbegli zahtevi suđenja u sudu, ali se na nju često pristaje ne znajući kada ljudi potpisuju ugovore kao što su prijave za zaposlenje i ugovori o pružanju usluga. To može postati problem. Na primer, neki arbitri mogu biti pristrasni prema kompanijama koje im daju slučajeve. Ovo su samo neki od načina na koji je porota nestala. Međutim, može li nestanak porote biti dobra stvar? Pa, porote nisu savršene. Skupe su, oduzimaju vreme i mogu praviti greške. Nisu ni uvek neophodne, kao kada se ljudi mogu jednostavno složiti da razreše svoje sporove. Ipak, porota ima svoje prednosti. Kada se adekvatno odaberu, porotnici bolje predstavljaju opštu populaciju i nemaju istu motivaciju kao tužioci, zakonodavci i sudije koji teže da budu ponovo odabrani ili unapređeni. Osnivači Sjedinjenih Država imali su poverenja u mudrost nepristrasnih grupa građana pri kontrolisanju moći sve tri grane vlasti. A sama porotna suđenja su običnim građanima dala središnju ulogu u pružanju potpore društvenoj strukturi. Dakle, hoće li sistem porote u SAD-u opstati u budućnosti?