Kako vi zamišljate državne organizacije u našoj zemlji? [Centar za promociju nauke] Ja dolazim iz Centra za promociju nauke čiji je cilj povećanje uticaja i vidljivosti nauke u našem društvu. Mi organizujemo Maj mesec matematike, M3, najveću nacionalnu naučno-popularnu manifestaciju kod nas. Do sada je, od 2012. godine, M3 organizovan u više od 30 gradova, manjih mesta, škola i fakulteta. U Novi Sad je pre nekoliko godina doneo ovaj neobični, a opet fantastični kockocikl. Bicikl sa kockastim točkovima. Da li znate kako funkcioniše? Neka to bude mali domaći za vas. Pre par godina, naš gost je bio ovaj čudnovati, mali, pa ipak samo robot, po imenu Asimo. I da, da budem iskren, ipak je samo mašina u pitanju. Imamo mi još mnogo programa, aktivnosti, gostiju. Imamo, na primer, i ovaj transformers, naučni kamion, no, o tome ćemo nekom drugom priikom. Glavna tema ovde jeste naš pokušaj da povežemo do sada retko ili teško povezivo. Da prikažemo one koncepte za koje čvrsto verujemo da nose odgovore na aktuelnosti i društvene teme sa kojima se susrećemo u 21. veku; da ljudima širom sveta pružimo mogućnost da sagledaju nauku iz jedne sasvim drugačije i posebne perspektive: iz ugla umetnosti. Naši partneri u ovom pokušaju jesu Ars Electronica iz Linca, u Austriji, najprestižnija svetska institucija koja u svome radu spaja umetnost, nauku i nove tehnologije; tri najveće evropske naučne organizacije, CERN, Južna evropska opservatorija i Evropska svemirska agencija, i sedam partnera iz različitih evropskih zemalja. Naš cilj - stvaranje mreže koja podržava interdisciplinarnu saradnju između umetnika i naučnika, koristeći vrednosti obe discipline, pružajući mogućnost nauci da prikaže svoju kreativnu stranu, a umetnicima i umetnosti da detektuju nova polja delovanja i sasvim nove, aktuelne i primamljive teme. Sa dve reči, dakle - Art&Science. Art&Science koncept nije novina. Još od šezdesetih godina prošlog veka postojali su umetnici, istraživači, kreativci koji su pokušavali da u svome radu prikažu elemente sveta nauke. Zapravo, unutrašnji svet sveta u kome živimo. Konačno, science fiction je gotovo identična stvar, samo sa pozicije nekih drugih disciplina poput književnosti ili filma. I da, najčešće bez ikakve naučne podloge, no, deluje zanimljivo i zabavno, mora se priznati. Pa još i ona zvučna matrica u pozadini. Kakav je, međutim, naš Art&Science, i kako definisati neverovatno raznolike pokušaje umetnika u bilo kom delu sveta da svojim autentičnim, umetničkim jezikom prikažu postavke, elemente, sadržaje nauke? Osnovni, nepatvoreni element ovde jeste direktan susret i sudar nauke i umetnosti. Projekat Evropska mreža digitalne umetnosti i nauke osmišljen je kao aktivni proces sa četiri kruga otvorenih poziva za umetnike u kojima se oni bore za prve nagrade - mentorske rezidencije u CERNu, Južnoj opservatoriji ili Svemirskoj agenciji. Pod mentorskim ovde podrazumevamo direktnu saradnju između umetnika i naučnika iz svake od datih organizacija, u okviru koje se realizuje umetnički rad - inicijalni koncept sa kojim su se umetnici prijavili na naš poziv. Šta ovaj koncept nudi i da li je sve to zaista potrebno nauci? Na prvom mestu, umetnici, ma koliko obrazovani bili, pa čak i onda kada dolaze sa formalnim naučnim obrazovanjem, nikada u potpunosti ne mogu da prodru u značenja i vrednosti naučnog sadržaja. A tačnost u tretmanu naučnog sadržaja je neophodna. Dakle, preciznost se podrazumeva. Nauci, međutim, u ovakvim kolaboracijama to kao i da nije primarno. U našem konceptu, naučnik nije tek puki posmatrač, objekat ili referentna tačka, već aktivni činilac nastanka i rađanja novog umetničkog dela. U razgovoru sa kolegama iz Opservatorije i Svemirske agencije, shvatili smo da oni ovaj projekat doživljavaju podjednako lično i sebično kao i umetnici. Jer žele ulogu za sebe. A to je, uprkos standardnoj predstavi naučnika kao izrazito dosadne, a zaluđene osobe - što je potpuni oksimoron - mogućnost preispitivanja sopstvenih pozicija i isticanje kreativnosti unutar istraživačkog procesa i traganja za ne/očekivanim odgovorima. Poput umetnika, ma kakvog senzibiliteta ili stilizacije, naučnik je u podjednakoj meri istraživač nepoznatog, onoga što postoji ali nam nije znano, niti ga možemo pojmiti. Naučnik roni u neprozirnim dubinama znanja, teorija, činjenica, pretpostavki i razmišljanja, i pokušava da odgonetne svet u kome živimo. Taj isti svet, svet u kome živimo, tema je svakog umetničkog dela ikada nastalog u istoriji ljudske civilizacije. Jer umetnički duh pokušava da osvetli i oslika duhove sveta u kome smo ili u kome možemo biti. Oba duha, i umetnički i naučni, tako su tragači za mogućim ali nejasnim, u kome su promašaji konstanta, a uspesi retka privilegija. Da parafraziram naziv ovogodišnjeg izdanja festivala Ars Electronica u Lincu, sve su to alhemičari našeg doba jer takođe u Lincu zaključuju da je budućnost jedino što nam je preostalo da stvorimo. Sve drugo je već kreirano. Može vam se, međutim, činiti da jednomesečni boravak u ma kakvoj naučnoj instituciji, pa čak i sa svojim ličnim naučnikom mentorom i nije toliko posebna stvar. Najpre, ovi umetnici istinski žele da mesec dana, pa i duže, svog života provedu na tom mestu. A sa druge strane, da se preispitati naša predstava o izgledu nekih od najvećih naučnih infrastruktura koje je čovek ikada stvorio. Objekti Južne evropske opservatorije smešteni su na visoravnima pustinje Atakama u Čileu. Neki ga smatraju jednim od najspektakularnijih predela na Zemlji koji pak neodoljivo podseća na prizore dalekih zvezda i planeta kakvima ih zamišljamo. Opservatorija jeste evropska, ali se nalazi u Čileu jer se odande najbolje vidi svemir. Evropska svemirska agencija je nešto drugačija. No, naša pobednica iz Irske, Ifa van Linden Tol, uživo je u kontrolnoj sobi agencije prisustvovala finalnom sletanju sonde Rozeta na jednu kometu. Ifa inače u svome radu koristi eksploziv. Koncept koji želi da realizuje u saradnji sa ESOm jeste prikaz prvobitnog praska, Big Bang-a, pomoću eksplozija, a u formi umetničkog performansa. Konačno, tu je i CERN, u kome je nedavno otkriven Higsov bozon, mitska čestica za kojom su naučnici tragali već decenijama. Mnogo ranije i internet, odnosno World Wide Web - no, to je bio tek nusprodukt jednog internog istraživanja, gotovo slučajnost. Zamislite hodnik dužine 27 kilometara koji služi isključivo tome da se apsolutno nevidljive čestice međusobno sudaraju. Ne morate ga zamišljati, on izgleda upravo ovako, a ovo je njegov presek. No, daleko su i ESO i ESA i CERN, kakav je slučaj sa Srbijom? Nažalost, nijedan umetnik iz Srbije nije uspeo da osvoji prvu nagradu, odnosno mentorstva i rezidencije. Nekoliko radova je pohvaljeno, a nekoliko umetnika je ušlo u drugi od četiri kruga tokom odlučivanja žirija. Međutim, vrednost ovog projekta leži u tome što svako od inicijalnih partnera može samostalno da razvija i producira radove umetnika sa kojima sarađuje. Pa tako, u okviru mreže u Hihonu ili Lincu, Saragosi ili Košicama, u Ljubljani ili Londonu, i u Beogradu nastaju radovi umetnika koji čine zajedničke kockice jednog velikog mozaika i pokušaja da se naukom oboji umetnost. Naši umetnici, poput dece, uče, proučavaju, analiziraju i kreiraju neverovatna dela na granici realnog i imaginativnog. Pobednici projekta za Srbiju za 2015. i 2016. jesu Aleksandra Jovanić i Bogdan Stefanović. Aleksandra je docent na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, a Bogdana možete sresti u vašem gradu, jer je tek nedavno završio master studije na novosadskoj Akademiji umetnosti. Ima samo 23 godine, a pre izvesnog vremena se zainteresovao za fundamentalnu nauku i za elementarne čestice. Tako je nastala „Odaja frekvencija“, prvi od dva pobednička rada nacionalne selekcije. Drugi je Aleksandrin, „Imaginarne mape“, kroz koje plovimo učeći o astronomiji i ličnoj percepciji, I da, pratite nas i dalje, jer ne sumnjamo da je Art&Science koncept koji će umnogome redefinisati aktuelne pozicije i prakse i umetnosti i nauke i da je to mogući odgovor na mnoga pitanja, teme i dileme sa kojima se naše misli suočavaju u tehnološki naprednom, ali sadržinski veoma upitnom 21. veku. Hvala vam. (Aplauz)