Gvatemala se oporavlja od sukoba koji je trajao 36 godina i koji se vodio tokom Hladnog rata. Radi se o manjoj levičarskoj pobuni na koju je vlada razorno reagovala. Posledica ovoga je 200.000 žrtava civila, od kojih je 160.000 ubijeno u naseljima: mala deca, muškarci, žene, čak i stari. Pored toga, imamo 40.000 nestalih, za kojima i danas tragamo. Zovemo ih ,,Desaparecidos''. 83% žrtava je majanskog porekla, potomci urođenika Centralne Amerike. Svega oko 17% je evropskog porekla. Ali najvažnije od svega je da su oni koji su trebali da nas brane - policija i vojska - upravo počinili većinu tih zločina. Porodicama stradalih trebaju informacije. Žele da znaju šta se dogodilo. Žele da nađu tela svojih najbližih. Ali pre svega žele da vi, a i svi ostali znaju da njihovi najmiliji nisu ništa skrivili. U mom slučaju, otac je 1980. dobijao pretnje smrću, pa smo otišli. Otišli iz Gvatemale i došli ovamo. Odrastao sam u Njujorku, zapravo u Bruklinu; tu sam pohađao srednju školu Nju Utreht i diplomirao na Bruklinskom koledžu. Jedini je problem što nisam zapravo znao šta se dešava u Gvatemali. Nisam želeo da znam; bilo je previše bolno. Tek sam 1995. godine odlučio da učinim nešto po tom pitanju. Zato sam se vratio. Vratio sam se u Gvatemalu kako bih pronašao tela, shvatio šta se dogodilo, ali i pronašao deo sebe. To postižemo tako što ljudima pružamo informacije. Razgovaramo sa članovima porodica i puštamo ih da izaberu. Mogu da izaberu da nam kažu šta se desilo, da nam kažu šta su videli, da nam pričaju o svojim najmilijima. I, što je važnije, mogu da izaberu da nam daju deo sebe. Deo, suštinu, onoga što jesu. A tu DNK zatim poredimo sa DNK iz kostura. U isto vreme tražimo nova tela. Od njih su sad ostali samo kosturi, pošto se većina zločina desila pre 32 godine. Kada pronađemo grobnicu, uklanjamo zemlju dok ne očistimo telo, zabeležimo ga i iskopamo. Bukvalno vadimo kosture iz zemlje. Nakon što pronađemo tela, vraćamo ih u grad, u laboratoriju, i pokušavamo da utvrdimo dve glavne stvari: prva je način na koji su umrli. Ovde se vidi prostrelna rana na potiljku, ili na primer, rana od mačete. Zatim pokušavamo da otkrijemo ko je u pitanju. Da li je beba ili odrasla osoba, muškarac ili žena. Kada to utvrdimo, uzimamo malo parče kosti i iz njega vadimo DNK. Naravno, tu DNK zatim poredimo sa DNK porodica žrtava. Ovo ću vam najbolje objasniti ako vam pokažem dva slučaja. Prvi slučaj se odnosi na vojni dnevnik. Ovaj dokument je odnekud prokrijumčaren 1999. godine. Vidi se da je država pratila pojedine ljude koji su, poput vas, želeli da promene svoju zemlju, i da su zapisivali sve o njima. Između ostalog su zapisali i kad su ih pogubili. U žutom pravougaoniku se nalazi šifra, tajna šifra: 300. A uz nju je datum. 300 znači da su pogubljeni, a datum je datum pogubljenja. Na to ćemo se brzo vratiti. Godine 2003, vršili smo iskopavanja prilikom kojih smo u jednoj vojnoj bazi pronašli 220 tela u 53 grobnice. Grob 9 se poklopio sa porodicom Serhia Saul Linaresa. Serhio je bio profesor na univerzitetu. Diplomirao je na Državnom Univerzitetu u Ajovi, a zatim se vratio u Gvatemalu kako bi je promenio. Zarobljen je 23. februara 1984. A tu se vidi, pogubljen je 29. marta 1984. Neverovatna je stvar da smo imali telo, podatke o porodici i DNK, a sada i dokumenta koja opisuju šta se desilo. Najvažnije je da je dve nedelje kasnije došlo do novog poklapanja iz iste grobnice, sada sa Amansiom Viljatorom. DNK sa tela se ponovo poklopila sa DNK porodice. A onda smo primetili da je i on u dnevniku. Zanimljivo je bilo videti da je i on bio pogubljen 29. marta 1984. To nas je nateralo da se zapitamo: koliko tela ima u grobnici? Šest. Zatim smo proverili koliko je njih pogubljeno 29. marta 1984. Tako je, takođe šest. To su još Huan de Dios, Ugo, Moises i Soilo. Svi su pogubljeni istog dana, a uhvaćeni na različitim mestima u različito vreme. Svi u istom grobu. Sad nam je trebala jedino DNK te četiri porodice. Zato smo ih potražili i na kraju i pronašli. Identifikovali smo svih šest tela i vratili ih porodicama. Drugi slučaj se odnosi na vojnu bazu CREOMPAZ. Ime baze znači ,,verovati u mir'', a istovremeno je skraćenica za Regionalni centar za komandu mirovnim operacijama. Tu vojska Gvatemale obučava mirovne trupe iz drugih zemalja koje služe pri U.N. i deluju u državama poput Haitija i Konga. Primili smo svedočenja koja kažu da se unutar baze nalaze tela i grobnice. Otišli smo sa nalogom za pretres i nakon dva sata smo pronašli prvu od 84 grobnice, sa ukupno 533 tela. Kada pogledate, mirotvorce obučavaju na masovnim grobnicama. Vrlo ironično. Ta tela - većina okrenuta licem ka zemlji, sa rukama vezanim iza leđa, povezima na očima, raznim vrstama povreda - to su bespomoćni ljudi koji su pogubljeni. Ljudi za kojima tragaju 533 porodice. Bavićemo se Grobnicom 15. Primetili smo da je Grobnica 15 puna žena i dece, ukupno 63-je. To nas je odmah nateralo da se zapitamo odakle takav slučaj. Godine 1995, kada sam stigao u Gvatemalu, čuo sam za masakr koji se dogodio 14. maja 1982. godine, kada je vojska došla, pobila muškarce, a žene i decu helikopterima odvela na nepoznato mesto. Ali zamislite ovo: odeća iz grobnice se poklapala sa nošnjom iz oblasti odakle su nestali, odakle su oteti te žene i deca. Izvršili smo analizu DNK i uspeli da identifikujemo Martinu Rohas i Manuela Čena. Oboje su nestali za vreme masakra, a sad smo to i dokazali. Našli smo materijalne dokaze da se to dogodilo i da su te ljude odveli u ovu bazu. Manuel Čen je imao tri godine. Njegova majka je otišla do reke da opere veš, a njega je ostavila kod suseda. Onda je došla vojska, koja ga je odvela u helikopteru i više ga niko nije video dok ga nismo pronašli u Grobnici 15. Sada, uz pomoć nauke, arheologije, antropologije, genetike uspevamo da damo glas onima koji ga nemaju. Ali radimo i više od toga. Uspevamo da pronađemo dokaze za suđenja, poput prošlogodišnjeg suđenja za genocid, kad je general Rios Mont osuđen na 80 godina. Danas sam tu da bih vam rekao da se ovakve stvari svuda dešavaju - upravo sada se tako nešto dešava u Meksiku - i ne smemo da dopustimo da se nastavi. Moramo da budemo jedinstveni u odluci da više neće biti nestalih. Dakle, nema nestalih. Okej? Nema nestalih. Hvala vam. (Aplauz)