Živim u Vašingtonu ali sam odrastao u Sindekelu, selu u Orisi, u Indiji. Moj otac je bio državni službenik. Moja majka je bila nepismena, ali bi mi govorila: "Kralja poštuju samo u njegovom kraljevstvu. Pesnika poštuju svuda." I tako sam ja želeo da kada porastem postanem pesnik, ali umalo da nisam išao na koledž dok tetka nije ponudila finansijsku pomoć. Studirao sam u Sambalpuru, najvećem gradu u regionu, gde sam, već kao student, prvi put gledao televiziju. Sanjao sam da studije nastavim u Sjedinjenim Državama. Kada mi se ukazala prilika, prešao sam dva okeana, novcem pozajmljenim za avionsku kartu i samo 20 dolara u džepu. U Sjedinjenim Državama sam radio u istraživačkom centru, pola radnog vremena, dok sam pohađao postdiplomske studije iz ekonomije. I sa ono malo što sam zarađivao, ja bih podmirivao sopstvene troškove a potom slao novac kući bratu i ocu. Moja priča nije jedinstvena. Milioni ljudi migriraju svake godine. Uz pomoć svojih porodica, prelaze okeane, prelaze pustinje, reke, planine. Rizikuju živote kako bi ostvarili san, a taj san je samo da negde imaju pristojan posao, tako da bi mogli da šalju novac kući i pomognu porodici, koja je prethodno pomogla njima. Ima 232 miliona međunarodnih migranata u svetu. To su ljudi koji ne žive u zemlji u kojoj su se rodili. Kada bi postojala zemlja sačinjena samo od međunarodnih migranata, ona bi imala stanovništvo brojnije od Brazila. Ona bi imala ekonomiju po veličini veću od ekonomije Francuske. Od njih oko 180 miliona, koji potiču iz siromašnih zemalja redovno šalju novac kući. Te količine novca se zovu doznake. Evo jedne činjenice koja vas može iznenaditi: 413 milijadi dolara, 413 milijardi dolara je količina doznaka koje su prošle godine poslali migranti u zemlje u razvoju. Migranti iz zemalja u razvoju, novac poslat u zemlje u razvoju: 413 milijardi dolara. Ovo je izuzetan broj jer je tri puta veći od ukupne sume finansijske pomoći za razvoj. Ali ipak, vi i ja, moje kolege u Vašingtonu, neprestano raspravljamo i diskutujemo o pomoći za razvoj i ignorišemo doznake kao sitan novac. Istina, ljudi mesečno šalju 200 dolara u proseku. Ali, kada to ponavljaju svakog meseca, milioni ljudi, te sume novca formiraju reke stranih valuta. Tako je Indija prošle godine primila 72 milijarde dolara, što je više od njenog izvoza informacionih tehnologija. U Egiptu su doznake tri puta veće od prihoda ostvarenog od Sueckog kanala. U Tadžikistanu, doznake čine 42 procenata bruto domaćeg proizvoda. A u siromašnijim, manjim zemljama, krhkijim zemljama, zemljama zahvaćenim sukobima, doznake su pojas za spasavanje, kao u Somaliji ili na Haitiju. Nije čudo što ovi tokovi imaju snažan uticaj na ekonomije i siromašne ljude. Doznake se, za razliku od privatnih investicija, ne povlače na prvi znak problema u zemlji. One se zapravo ponašaju kao osiguranje. Kada je porodica u problemu, kada se suočava sa teškoćama, doznake se povećavaju, one se ponašaju kao osiguranje. Tada migranti šalju više novca. Za razliku od pomoći razvoju, koji mora da prođe kroz zvanične organe, kroz vlade, doznake direktno dolaze do siromašnih, do porodica, često uz poslovni savet. Tako je u Nepalu udeo siromašnog stanovništva 1995. godine činio 42 procenata ukupnog stanovništva. Do 2005. godine, deceniju kasnije, u vreme političke i ekonomske krize, učešće siromašnih je opalo na 31 procenat. Ovaj pad siromaštva, u većem delu, oko polovine, je kako se veruje, posledica doznaka iz Indije, druge siromašne zemlje. U El Salvadoru, stopa napuštanja školovanja je manja među decom čije porodice primaju doznake. U Meksiku i Šri Lanki, porođajna težina je veća kod dece onih porodica koje dobijaju doznake. Doznake su brižljivo upakovani dolari. Migranti kući šalju novac za hranu, kupovinu potrepština, zidanje kuća, finansiranje školovanja, zdravstvene nege starijih, za poslovne investicije, prijateljima i porodici. Migranti šalju kući još više novca za specijalne prilike poput operacije ili venčanja. A migranti još šalju novac, možda prečesto, za neočekivane sahrane kojima ne mogu da prisustvuju. I pored toga što ovi tokovi čine toliko dobra, postoje prepreke ovim tokovima doznaka, ovim doznakama vrednim 400 milijardi dolara . Najznačajnija među njima je previsoka cena slanja novca kući. Kompanije za transfer novca formiraju svoje provizije kako bi muzli siromašne. Oni kažu: "Ako hoćete da pošaljete do 500 USD naplatićemo vam fiksnih 30 dolara." Ukoliko ste siromašni i možete da pošaljete samo 200 dolara, morate da platite proviziju od 30 dolara. Prosečna globalna cena slanja novca je osam procenata. To znači da će, ako šaljete 100 dolara, porodica sa druge strane primiti samo 92 dolara. Slanje novca u Afriku košta još više: 12 procenata. Za slanje novca u okviru Afrike, cena je još viša: preko 20 procenata. Na primer, ukoliko šaljete novac iz Benina u Nigeriju. A tu je i slučaj Venecuele, gde zbog kontrole deviznog kursa imate sreće ukoliko kada pošaljete 100 dolara vaša porodice sa druge strane primi čak i 10 dolara. Naravno, u Venecuelu niko ne šalje novac zvaničnim kanalima. Stavlja se u kofere. Kad god su troškovi visoki, novac putuje tajnim kanalima. I što je najgore, mnoge zemlje u razvoju u potpunosti brane slanje novca van zemlje. Mnoge bogate nacije imaju potpunu zabranu slanja novca u pojedine zemlje. Pa, da li nema drugih mogućnosti, boljih, jeftinijih opcija za slanje novca? Ima ih. M-Pesa u Keniji omogućava ljudima da šalju i primaju novac po fiksnoj ceni od samo 60 centi po transakciji. Centralna banka SAD-a je započela program sa Meksikom kojim se firmama za transfer novca omogućuje da šalju novac u Meksiko za fiksnu cenu od samo 67 centi po transakciji. Ali ipak, ove brže, jeftinije, bolje opcije ne mogu da budu primenjene internacionalno zbog straha od pranja novca, iako ima malo podataka koji bi podržavali njihovu povezanost, bilo kakvu značajnu vezu između pranja novca i ovih malih transakcija doznakama. Danas mnoge međunarodne banke nerado drže bankarske račune firmama koje se bave novčanim uslugama, naročito onima koje posluju sa Somalijom. Somalija, zemlja u kojoj je prihod po glavi stanovnika samo 250 USD godišnje. Prosečne mesečne doznake Somaliji veće su od te sume. Doznake su žila kucavica Somalije. Ali opet, ovo je primer kako desna ruka pruža mnogo pomoći, dok leva seče žilu kucavicu ovoj ekonomiji, kroz propise. Tu je i slučaj siromašnih ljudi iz sela, poput mene. U selima je jedino mesto na kome možete podići novac pošta. Većina vlada u svetu je dozvolila poštama posedovanje isključivog partnerstva sa kompanijama za transfer novca. Tako da, ukoliko želim da pošaljem novac ocu u selo, moram da ga pošaljem preko te određene kompanije za transfer novca, čak iako imaju visoku cenu. Ne mogu ići na jeftiniju opciju. To mora da se promeni. Dakle, šta internacionalne organizacije i socijalni preduzetnici mogu da smanje cenu slanja novca kući? Prvo, ublažiti propise za male doznake ispod 1000 USD. Vlade treba da prepoznaju da male doznake nisu pranje novca. Drugo, vlade treba da ukinu isključivo partnerstvo izmeđe pošta i kompanija za transfer novca. Štaviše, i između pošte i bilo kog nacionalnog bankarskog sistema koji ima široku mrežu koja opslužuje siromašne. Zapravo, one treba da podstiču konkurenciju, da otvore partnerstvo tako da spustimo cene, kao što smo, kao što su oni učinili u telekomunikacionoj industriji. Videli ste šta se tamo dogodilo. Treće, velike neprofitne dobrotvorne organizacije treba da sačine platformu za doznake na neprofitnim osnovama. Oni bi trebalo da kreiraju neprofitnu platformu za doznake koja bi služila kompanijama za transfer novca, tako da mogu da šalju novac za nisku cenu, poslujući u skladu sa svim složenim propisima širom sveta. Zemlje u razvoju treba da sebi za cilj postave smanjenje troškova doznaka na jedan procenat sa sadašnjih osam procenata. Ukoliko smanjimo troškove na jedan procenat, to bi donelo uštedu od 30 milijardi dolara godišnje. Trideset milijardi dolara, to je više od celokupnog bilateralnog budžeta za pomoć koja ide Africi godišnje. To je više, ili gotovo jednako ukupnom budžetu za pomoć vlade SAD-a, najvećeg donatora na planeti. Zapravo, uštede bi bile veće od 30 milijardi jer se kanali kojima se kreću doznake koriste i za pomoć, trgovinu i investicije. Druga velika prepreka kretanju doznaka ka familijama je znatan i neumeren i ilegalan trošak regrutovanja, provizije koju migranti radnici plaćaju radnicima koji su im pronašli posao. Pre nekoliko godina sam bio u Dubaiju. Posetio sam radnički kamp. Bilo je osam sati uveče, mračno, vruće, puno vlage. Radnici su se vraćali nakon iscrpljujućeg radnog dana, i zapodenuo sam razgovor sa građevinskim radnikom iz Bangladeša. Bio je zabrinut što je kući slao novac, do tada već tokom nekoliko meseci, a novac je u najvećem delu išao agentu za zapošljavanje koji mu je pronašao taj posao. I mogao sam sebi da predstavim njegovu ženu koja čeka mesečnu doznaku. Doznaka stiže. Ona je prima i predaje agentu za zapošljavanje, dok deca to posmatraju. Ovo mora da se prekine. Ovo se ne odnosi samo na građevinske radnike iz Bangledaša, odnosi se na sve radnike. Postoje milioni migranata radnika koji ispaštaju zbog ovog problema. Građevinski radnik iz Bangladeša, u proseku, plaća oko 4000 dolara proviziju za zapošljavanje za posao koji mu donosi godišnji prihod od samo 2000 dolara. To znači da će tokom dve ili tri godine života, on u osnovi slati novac kako bi platio naknadu za zapošljavanje. Njegova porodica ne dobija ništa od tog novca. Ovo se ne događa samo u Dubaiju, to je mračna strana svakog velikog grada na svetu. Ne radi se samo o građevinskim radnicima iz Bangladeša, u pitanju su radnici iz celog sveta. Oni nisu samo muškarci. Žene su naročito podložne zloupotrebi tokom regrutovanja. Jedna od najuzbudljivijih i najnovijih stvari koje se zbivaju u sferi doznaka je kako pokrenuti, kroz inovaciju, štednju i davanje dijaspore. Migranti kući šalju novac, ali oni i štede velike količine novca tamo gde žive. Štednja migranata je procenjena na 500 milijardi dolara godišnje. Većina tog novca je smeštena u depozite banaka koje vam daju nula procenata kamatne stope. Ukoliko bi došle države i ponudile kamatnu stopu od tri ili četiri procenta, i rekle da će taj novac biti iskorišćen za izgradnju škola, puteva, aerodroma, železnice u njihovoj zemlji porekla, mnogi migranti bi bili zainteresovani da daju novac, jer nije samo finansijska dobit ta koja im daje mogućnost da budu uključeni u razvoj svoje zemlje. Kanali doznaka mogu da budu iskorišćeni i za prodaju ovih menica migrantima jer kada oni svakoga meseca dođu da pošalju doznaku, tada im je zaista možete prodati. Isto možete da uradite da pokrenete davanja dijaspore. Ja bih voleo da investiram u sistem brzih vozova u Indiji i voleo bih da doprinesem naporima u borbi sa malarijom u mom selu. Doznake su odličan način na koji se dobrobit deli između mesta, na ciljani način od kojeg imaju koristi oni kojima je najpotrebnija. Doznake opunomoćuju ljude. Moramo da učinimo sve u svojoj moći da doznake i regrutovanje učinimo sigurnijim i jeftinijim. A to se može učiniti. Što se mene tiče, ja sam van Indije već dve decenije. Moja supruga je Venecuelanka. Moja deca su Amerikanci. Sve više se osećam kao građanin sveta. Ipak, sve sam više nostalgičan prema zemlji iz koje potičem. Želeo bih da budem u Indiji i SAD-u u isto vreme. Moji roditelji više nisu tamo. Moja braća i sestre su napredovali. Nema prave potrebe da kući šaljem novac. Ali ipak, s vremena na vreme, šaljem novac kući prijateljima, rođacima, selu, kako bih bio tamo, kako bih ostao angažovan, to je deo mog identiteta. I još uvek težim da budem pesnik marljivim migrantima i njihovoj borbi da se oslobode kruga siromaštva. Hvala vam. (Aplauz)