Drago mi je što sam ovde da pričam o veteranima, jer se nisam priključio vojsci zbog toga što sam želeo da idem u rat. Nisam se priključio vojsci jer sam imao želju i potrebu da odem preko okeana i borim se. Iskreno, priključio sam se vojsci jer je koledž prokleto skup i trebalo je da mi pomognu sa time, te sam se priključio vojsci jer sam to znao i to je ono što sam znao i što sam mislio da mogu dobro da radim. Ne potičem iz vojne porodice. Nisam vojni potomak. Niko u mojoj porodici se nikad nije priključio vojsci i prvi put kad sam se upoznao sa vojskom bilo je kada sam imao 13 godina i kada sam poslat u vojnu školu, jer mi je majka pretila tom idejom vojne škole od moje 8. godine. Imao sam problema tokom odrastanja i majka bi mi uvek govorila stvari poput: "Ako ne središ ovo, poslaću te u vojnu školu." Pogledao bih je i rekao: "Mama, potrudiću se više." Kada sam imao 9 godina, počela je da mi daje brošure da mi pokaže da se ne šali. Pogledao bih ih i rekao: "U redu mama, vidim da si ozbiljna i potrudiću se više." Zatim kada sam imao 10 i 11 godina, moje ponašanje se pogoršavalo. Bio sam na akademskom i disciplinskom ispitivanju pre nego što sam napunio 10 godina i prvi put sam osetio lisice na svojim zglobovima kada sam imao 11 godina. Kada sam imao 13 godina majka mi je prišla i rekla: "Neću više ovo da trpim. Poslaću te u vojnu školu." Pogledao sam je i rekao: "Mama, vidim da si uzrujana i potrudiću se više." Rekla je: "Ne, ideš tamo sledeće nedelje." I tako sam se prvi put upoznao sa čitavom tom idejom o vojsci, jer je mislila da je to dobra ideja. Nisam se uopšte složio sa njom kada sam prvi put došao tamo jer sam bukvalno u prva 4 dana pobegao čak 5 puta iz te škole. Velika crna ograda je ograđivala školu i svaki put kada bi okrenuli leđa, ja bih samo pobegao kroz crnu kapiju i prihvatio ponudu da ako ne želimo da budemo tamo možemo da odemo bilo kada. Rekao sam: "Ako je tako, želeo bih da odem." (Smeh) I nikad nije funkcionisalo. Nastavio sam da se gubim. Ali onda nakon ostajanja tamo neko vreme i nakon kraja te godine u toj vojnoj školi, shvatio sam da zapravo odrastam. Shvatio sam da su stvari u kojima sam uživao u vezi sa tom školom i u vezi sa tom strukturom bile nešto što nisam otkrio ranije: činjenica da sam se konačno osetio kao deo nečega većeg, deo tima i zapravo je značilo ljudima što sam tamo, činjenica da liderstvo nije bilo samo naređenje, već je bilo pravi jezgroviti deo čitavog iskustva. Kada je došlo vreme da je zapravo trebalo da završim srednju školu počeo sam da razmišljam o tome šta želim da radim i verovatno kao i većina učenika, nisam imao pojma šta to znači i šta želim da radim. Mislio sam o ljudima koje poštujem i kojima se divim. Mislio sam o mnogim ljudima, posebno o muškarcima u svom životu na koje sam se ugledao. Svi oni su nosili uniformu Sjedinjenih američkih država, za mene je, pitanje i odgovor bio prilično jednostavan. Pitanje o tome čime želim da se bavim bilo je ispunjeno veoma brzo rečima: verovatno ću biti vojni oficir. Stoga je vojska prošla kroz ovaj proces i istrenirali su me, a kad kažem da se nisam priključio vojsci jer sam želeo da idem u rat, istina je da sam se priključio vojsci 1996. Ništa veliko se tada nije dešavalo. Nikad nisam osećao da sam u opasnosti. Kad sam otišao kod majke, prvi put sam se priključio vojsci sa 17, tako da mi je trebalo odobrenje da se priključim vojsci, te sam dao papirologiju majci i pretpostavila je da je to poput vojne škole. Rekla je: "Bilo je dobro po njega i pre i pretpostavljam da će nastaviti tako." nemajući ideju da je zapravo potpisivala saglasnost da njen sin postane vojni oficir. Prošao sam kroz proces i ponovo sve vreme sam mislio: to je sjajno, možda ću služiti za vikend, ili dve nedelje tokom godine, odraditi vežbu, a onda par godina nakon što sam se prijavio, nakon što je moja majka potpisala te papire, čitav svet se promenio. Nakon 11. septembra, izgradio se čitav novi kontekst oko zanimanja koje sam izabrao. Kada sam se prvi put priključio, nisam to učinio zbog borbe, ali tad kada sam bio tu, to je upravo ono što će se dogoditi. Puno sam razmišljao o vojnicima koje sam na kraju morao da vodim. Setio sam se kada smo prvi put nakon 11. septembra 3 nedelje nakon 11. septembra, išao sam preko okeana, ali nisam išao sa vojskom, već zato što sam dobio školarinu da idem u inostranstvo. Dobio sam školarinu da idem u insotranstvo i da idem da studiram preko okeana, a živeo sam u Engleskoj i bilo je interesantno, ali u isto vreme, ti isti ljudi sa kojima sam vežbao, isti vojnici sa kojima sam prošao čitav trening, i spremali smo se za rat, i oni su sada leteli ka tome. Sada će se naći u sred mesta, koje većina ljudi, većina nas koji smo trenirali, ne bi mogla da pokaže na mapi. Proveo sam nekoliko godina završavajući školu i sve vreme dok sam sedeo tamo u zgradama Oksforda koje su izgrađene stotine godina pre nego što su SAD uopšte osnovane, i sedeo sam razgovarajući sa profesorima o atentatu na prestolonaslednika Franca Ferdinanda, i kako je to uticalo na početak Prvog svetskog rata, gde su sve vreme moje srce i um bili uz moje vojnike koji su sada oblačili kevlar i uzimali svoje vojničke prsluke pokušavajući da shvate kako tačno repetirati ili kako tačno očistiti pušku u mraku. To je bila nova stvarnost. Dok sam završio školu i priključio se vojnoj jedinici, bili smo spremni da krenemo ka Avganistanu, a bilo je vojnika u mojoj jedinici koji su tu bili drugi i treći put pre nego što sam ja bio prvi. Sećam se prvog hodanja sa svojom jedinicom, a kada se priključite vojsci i kada prođete kroz borbenu turu, svako vas gleda u rame, jer vam je na ramenu vaše borbeno obeležje. Čim upoznate ljude, rukujete se sa njima i oči vam krenu ka njihovom ramenu, jer želite da vidite gde služe ili sa kojom jedinicom su služili. Ja sam bio jedina osoba koja šeta sa golim ramenima, i peklo je svaki put kada je neko buljio u mene. Ali dobijete priliku da pričate sa vašim vojnicima i pitate ih zašto su se prijavili. Prijavio sam se jer je koledž bio skup. Dosta mojih vojnika se prijavilo iz totalno drugačijih razloga. Prijavili su iz osećaja obaveznosti. Prijavili su jer su bili besni i želeli su da urade nešto povodom toga. Prijavili su se jer im je porodica rekla da je to važno. Prijavili su se jer su želeli neki oblik osvete. Prijavili su se iz čitave grupe razloga. A onda smo se svi našli preko okeana boreći se u tim konfliktima. Ono što je mi je bilo fantastično je da sam veoma naivno počeo da slušam ovu izjavu koju nisam baš shvatio, jer odmah nakon 11. septembra počnete da sluštate tu ideju gde vam ljudi prilaze i kažu: "Hvala ti na službi." Ja sam samo pratio sve i počeo da govorim iste stvari mojim vojnicima. To je bilo pre nego što sam svrstan. Ali nisam imao ideju šta je to značilo. Samo sam to rekao jer je zvučalo tačno. Zvučalo je kao prava stvar za reći ljudima koji su služili preko okeana. "Hvala ti na službi." Nisam imao pojma kakav je bio kontekst ili šta je to uopšte, šta je to uopšte značilo ljudima koji su to čuli. Kada sam se prvi put vratio iz Avganistana, mislo sam da ako se vratite iz konflikta, da će se opastnosti završiti. Mislio sam da ako se vratite iz zone sukoba da bi nekako mogli da obrišete znoj sa čela i kažete: "Uh, drago mi je da sam to izbegao." bez shvatanja da za većinu ljudi, kada se vrate kući rat se nastavlja. Nastavlja da se odigrava i našim umovima. Odigrava se u svim našim sećanjima. Odigrava se u svim našim osećanjima. Molim vas oprostite nam ako ne volimo da budemo u velikim društvima. Molimo vas opostite nam kada provodimo jednu nedelju na mestu koje ima 100% svetlosnu disciplinu, jer vam nije dozvoljeno da idete okolo sa belim svetlima, jer ako nešto ima belu svetlost, može se videti kilometrima daleko u odnosu na mala zelena ili mala plava svetla, ne mogu se videti iz daljine. Molimo vas oprostite nam ako niotkuda idemo od 100% svetlosne discipline, a onda se nedelju dana kasnije vraćamo u sred Tajms Skvera, i imamo poteškoća da se prilagodimo tome. Molimo vas oprostite nam kada se vratimo porodici koja je totalno vođena bez nas, i sada kada se vratite nije tako lako upasti nazad u osećaj normalnosti, jer se čitava normalnost promenila. Sećam se kada sam se vratio da sam želeo da pričam sa ljudima. Želeo sam da me ljudi pitaju o mojim iskustvima. Želeo sam da mi ljudi priđu i pitaju: "Šta si radio?" Da mi ljudi priđu i pitaju: "Kako je bilo? Kakva je bila hrana? Kakvo je bilo iskustvo? Kako si?" Jedino što su me pitali bilo je: "Da li si ubio nekoga?" To su bili oni koji su bili čak dovoljno radoznali da nešto kažu. Jer ponekad tu je strah i slutnja da ako kažem nešto, uplašen sam da ću uvrediti, ili se bojim da ću pokrenuti nešto, tako da je najbolji oblik ponašanja ne reći ništa. Problem sa time je da to izgleda kao da vaša služba uopšte nije prepoznata kao da nikoga nije bilo briga. "Hvala ti na službi.", i nastavimo dalje. Ono što sam hteo bolje da razumem je šta je iza toga, i zašto "hvala ti na službi" nije dovoljno. Činjenica je da imamo bukvalno 2,6 miliona muškaraca i žena koji su veterani iz Iraka i Avganistana koji su svi među nama. Ponekad znamo ko su oni, ponekad ne znamo, ali je tu taj osećaj, deljeno iskustvo, deljena povezanost gde znamo da to iskustvo i to poglavlje našeg života, iako je možda zatvoreno, i dalje nije gotovo. Mislimo o "hvala ti na službi" i ljudi kažu: "Šta to tebi znači?" "Hvala ti na službi" mi znači, to znači prepoznavanje naših priča, pitanje nas ko smo, razumevanje snage, koju ima toliko ljudi sa kojima služimo, i zašto ta služba toliko puno znači. "Hvala ti na službi" znači prepoznavanje činjenice da samo zašto što smo se sad vratili kući i skinuli uniforme ne znači da je naša veća služba državi nekako završena. Činjenica je da postoji ogromna količina koja se može ponuditi i može dati. Gledamo u ljude poput našeg prijatelja Tejlora Urele, koji je u Iraku izgubio nogu, imao je dva sna u svom životu. Jedan je bio da bude vojnik. Drugi da bude bejzbol igrač. Izgubio je nogu u Iraku. Vratio se kući i uprkos odučivanju da, nakon što je izgubio nogu, da je i drugi san gotov, odlučio je da i dalje ima taj san da igra bejzbol, i započeo je svoju grupu, VETSports, koja danas radi sa veteranima širom države i koristi sport kao način ozdravljenja. Ljudi poput Tami Dakvort koja je bila pilot helikoptera i helikopterom kojim je letela treba da se koriste obe ruke i noge za upravljanje, i njen helikopter je udaren, i pokušavala je da upravlja ali helikopter nije reagovao na njene instrukcije i komande. Pokušavala je da sigurno sleti helikopter, ali nije sleteo sigurno, a to se nije desilo zato što nije odgovarao na komande koje su njene noge davale jer su joj noge bile raznete. Jedva je preživela. Doktori su došli i spasli su joj život, ali dok se oporavljala kod kuće shvatila je: "Moj posao i dalje nije završen." Sad ona koristi svoj glas kao žena u kongresu iz Ilinoisa kako bi se borila i iznosila brojne probleme koji uključuju probleme veterana. Prijavili smo se jer volimo ovu zemlju koju predstavljamo. Prijavili smo se jer verujemo u ideju i verujemo u ljude sa naše leve i desne strane. Jedina stvar koju pitamo je da "hvala ti za službi" treba da bude više nego samo fraza, da "hvala ti za službu" znači iskreno poštovanje ljudi koji su stupili jer su bili pitani i šta to žnači za nas trenutno ne samo tokom borbenih operacija već dugo nakon što je poslednje vozilo napustilo i nakon poslednjeg pucnja koji je ispaljen. To su ljudi sa kojima sam služio i to su ljudi kojima odajem počast. Stoga hvala vam na službi. (Aplauz)