Da budem iskren, kao ličnost nisam sklon plakanju. Ali mislim da je u mojoj karijeri to dobra stvar. Ja sam advokat koji se bavi građanskim pravom i video sam neke grozne stvari na ovom svetu. Počeo sam karijeru u policiji na slučajevima zlostavljanja u SAD. Potom sam 1994. poslat u Ruandu da budem rukovodilac istrage genocida za Ujedinjene Nacije. Ispostavilo se da suze ne pomažu mnogo pri pokušavanju istrage genocida. Ono što sam morao da vidim, osetim i dodirnem, bilo je prilično teško opisati rečima. Mogu vam reći samo da je ruandski genocid jedan od najvećih neuspeha na svetu kada govorimo o običnom saosećanju. Ta reč, saosećanje, zapravo potiče iz dve latinske reči: cum passio, što znači jednostavno "patiti sa". Ono što sam video i doživeo u Ruandi kada sam bio blizu ljudske patnje, me je u nekim trenucima dovelo do suza. Samo bih želeo da sam, zajedno sa čitavim svetom, to iskusio ranije. I ne samo suze, već da se genocid zaista spreči. Nasuprot tome, takođe sam bio deo jednog od najvećih uspeha saosećanja na svetu. A to je borba protiv globalnog siromaštva. To je cilj koji verovatno uključuje sve nas ovde. Ne znam da li se vaše prvo predstavljanje može opisati refrenom pesme "Mi smo svet" ili možda sponzorisanom slikom deteta na vratima vašeg frižidera, ili rođendanom kada ste dali prilog za svežu vodu. Zaista se ne sećam svog prvog susreta sa siromaštvom ali se sećam najpotresnijeg. Bilo je to kada sam upoznao Venus - ona je jedna mama iz Zambije. Ima troje dece i udovica je. Kada sam je upoznao, pešačila je oko 19 kilometara u jedinoj odeći koju ima da bi došla u glavni grad i podelila svoju priču. Pričala mi je satima, uvodila me je u svet siromaštva. Opisala mi je kako je izgledalo kada se ugalj u vatri na kojoj je kuvala, potpuno ohladi. Kada se poslednja kap ulja potroši. Kada, uprkos njenom najvećem trudu, nestane hrane. Morala je da gleda svog najmlađeg sina Pitera, kako boluje od neuhranjenosti, dok su mu noge polako postajale beskorisne. Kako su mu oči postajale mutne i tamne. I kako je Piterovo telo na kraju postalo hladno. Više od 50 godina, ovakve priče u nama izazivaju saosećanje. U nama, čija deca imaju obilje hrane. Pokrenuti smo da brinemo, ne samo o globalnom siromaštvu, već da zapravo pokušamo da uradimo što je do nas da zaustavimo patnju. Ima dosta prostora za kritikovanje kako nismo učinili dovoljno, i da ono što smo učinili nije dovoljno efikasno, ali ovo je istina: Borba protiv globalnog siromaštva je verovatno najšire rasprostranjena najtrajnija pojava ljudske pojave saosećanja u istoriji naše vrste. Stoga bih želeo da podelim veoma uznemirujuć uvid koji bi zauvek mogao promeniti vaše mišljenje o ovoj borbi. Ali prvo ću početi s onim što verovatno već znate. Pre 35 godina, kada sam stekao diplomu srednje škole rekli su nam da 40 000 dece svakoga dana umire zbog siromaštva. Ta cifra je danas spala na 17 000. To je naravno, previše, ali to ipak znači da svake godine, osam miliona dece ne mora da umre zbog siromaštva. Štaviše, broj ljudi na zemlji koji žive u ekstremnom siromaštvu, koje se definiše kao život sa oko dolar i 15 centi dnevno, spao je sa 50 procenata na samo 15 procenata. Ovo je ogroman napredak i prevazilazi svačija očekivanja kada su mogućnosti u pitanju. Mislim da i vi i ja, iskreno mislim da možemo biti ponosni i ohrabreni kada vidimo da saosećanje zaista ima moć da uspešno zaustavi patnje miliona. Međutim, postoji jedan deo o kom možda nećete čuti mnogo. Ako podignete granicu siromaštva na samo dva dolara dnevno, ispostavlja se da bukvalno te iste dve milijarde ljudi, koji su bili zaglavljeni u strašnom siromaštvu kada sam ja išao u srednju školu, još uvek su zaglavljeni tamo 35 godina kasnije. Dakle, zašto su milijarde još uvek zaglavljene u tako strašnom siromaštvu? Razmislimo na trenutak o Venus. Moju suprugu i mene decenijama motiviše zajedničko saosećanje da dajemo priloge za decu, finansiramo mikro zajmove, da podržimo darežljive inostrane donacije. Ali dok nisam razgovarao s Venus nisam bio svestan da se nijedan od ovih pristupa nije zapravo bavio razlogom zbog kog je morala da gleda sinovu smrt. "Bili smo dobro", rekla mi je Venus, "dok Brut nije počeo da pravi probleme". Brut je Venusin komšija, a "pravi probleme" se odnosi na ono što se desilo dan posle smrti Venusinog muža, kada je Brut došao i izbacio Venus i decu iz kuće, ukrao im posed i opljačkao njihovu pijačnu tezgu. Vidite, Venus je nasiljem naterana na nemaštinu. Onda mi je palo na pamet, naravno, da nijedan moj prilog za decu, nijedan od mojih mikro zajmova, nijedan od uobičajenih programa protiv siromaštva neće zaustaviti Bruta, jer nisu predviđeni za to. Ovo mi je postalo još jasnije kada sam upoznao Griseldu. Ona je sjajna mlada devojka koja živi u veoma siromašnoj zajednici u Gvatemali. Tokom godina smo naučili da je možda najvažnija stvar koju bi Griselda i njena porodica mogli učiniti kako bi spasili Griseldu i njenu porodicu od siromaštva je da se pobrinu da ona ide u školu. Stručnjaci to zovu ženski uticaj. Kada smo upoznali Griseldu, ona nije išla u školu. Zapravo, retko kada je izlazila iz kuće. Nekoliko dana pre nego što smo je upoznali, dok se s porodicom vraćala iz crkve, usred dana, muškarci iz njene zajednice su je oteli s ulice i silovali je. Griselda je imala sve uslove da ide u školu, ali to jednostavno nije bilo bezbedno. Griselda nije jedina. Širom sveta, siromašne žene i devojčice od 15 do 44 godine starosti su žrtve svakodnevnog porodičnog i seksualnog nasilja - ta dva oblika nasilja broje više smrtnih slučajeva i invaliditeta od malarije, saobraćajnih nesreća i rata, zajedno. Istina je da su siromašni ljudi našeg sveta zarobljeni u čitavim sistemima nasilja. Na primer, u Južnoj Aziji, mogao bih da prođem pored mlina za pirinač i vidim čoveka koji diže džakove pirinča teške 50 kilograma, na svoja slaba leđa, ali ne bih imao pojma, sve do kasnije, da je on zapravo rob koga drže nasiljem u tom mlinu za pirinač od kada sam ja išao u srednju školu. Decenije programa protiv siromaštva u njegovoj zajednici nisu pomogle da se on, niti stotine drugih robova, spase od tuče, silovanja i mučenja, od nasilja u mlinu za pirinač. Zapravo, pola veka programa protiv siromaštva, ostavilo je više siromašnih u ropstvu nego u bilo kom drugom periodu u ljudskoj istoriji. Stručnjaci kažu da danas ima oko 35 miliona ljudi u ropstvu. To je populacija čitave nacije Kanade, gde se danas nalazimo. Stoga sam vremenom ovu epidemiju nasilja počeo da nazivam efektom skakavaca. Jer se u životima siromašnih jednostavno spusti poput kuge i uništi sve. Zapravo, sada kada pitate stanovnike veoma siromašnih zajednica, reći će vam da se najviše plaše nasilja. Ali zapazite da nasilje kog se oni plaše, nije nasilje genocida ili ratova, već svakodnevno nasilje. Tako da, za mene kao advokata, prva reakcija je da pomislim da bismo morali promentiti zakone. Moramo zabraniti svo to nasilje nad siromašnima. Ali onda sam otkrio da već jeste. Problem nije u tome što siromašni nisu zaštićeni zakonom, već što zakon nije sproveden. U zemljama u razvoju, osnovni sistemi za sprovođenje zakona su toliko nefunkcionalni, da su nedavno Ujedinjene Nacije izdale izveštaj koji je potvrdio da "većina siromašnih živi bez zakonske zaštite." Iskreno, ni vi, niti ja, nemamo pojma šta bi to moglo da znači, jer nemamo direktno iskustvo s tim. Funkcionalna primena zakona je za nas samo pretpostavka. Zapravo, ništa ne opisuje tu pretpostavku bolje od tri prosta broja: 911, što je naravno pozivni broj policijskog operatera za hitne slučajeve, u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama, gde se na reagovanje policije za hitne slučajeve čeka u proseku 10 minuta. Mi to uzimamo zdravo za gotovo. Ali šta bi se desilo kada ne bi bilo sprovođenja zakona u cilju vaše zaštite? Jedna žena iz Oregona je nedavno iskusila kako to izgleda. Bila je sama, u subotu noću, u mračnoj kući, kada je muškarac počeo da provaljuje u njen dom. Ovo je bila njena najgora noćna mora, jer je od napada tog čoveka završila u bolnici, samo dve nedelje ranije. Užasnuta, uzela je telefon i uradila ono što bi svako od nas uradio pozvala je 911 - ali, saznala je da zbog smanjenja budžeta u njenom okrugu, zakonska zaštita nije dostupna vikendom. Slušajte. Operater: "Nemam nikoga da pošaljem tamo." Žena: "U redu." Operater: "Ukoliko uđe u vašu kuću i napadne vas, možete li ga zamoliti da ode? Da li znate da li je pod dejstvom alkohola?" "Već sam ga pitala, već sam mu rekla da sam vas zvala. Jednom je već obio moja vrata i napao me." Operater: "Da, da." "Da, pa..." Operater: "Da li postoji način da bezbedno napustite kuću?" Žena: "Nema, jer je blokirao moj jedini izlaz." Operater: "Jedino vam mogu dati savet i pozvati šerifovu kancelariju sutra. Naravno, ako uđe i ako nažalost ima oružje, ili pokuša da vas fizički napadne, to je druga priča. Znate, tu ne radi šerifova kancelarija. Nemam koga da pošaljem." Geri Hogen: Na nesreću, žena u toj kući je brutalno napadnuta, zadavljena i silovana, jer, ovakav je život bez vladavine zakona. A tu žive milijarde najsiromašnijih. Kako to izgleda? U Boliviji, na primer, ako muškarac seksualno napadne siromašno dete, statistički, veće su šanse da će se okliznuti pod tušem i umreti, nego da će ikada otići u zatvor zbog svog zločina. U južnoj Aziji, ako porobite siromašnu osobu, veći je rizik da će vas udariti grom, nego da ćete otići u zatvor zbog tog zločina. Tako da se epidemija svakodnevnog nasilja i dalje rasplamsava, i uništava naše napore da pomognemo milijardama ljudi, da se iščupaju iz pakla u kom žive sa dva dolara dnevno. Jer, podaci jednostavno ne lažu. Ispostavilo se da možete siromašnima davati svakakve donacije, i usluge, ali, ako ne sprečite nasilnike da sve to otmu, bićete veoma razočarani dugoročnim uticajem vaših napora. Mogli biste pomisliti da je propadanje osnovne primene zakona u zemljama u razvoju od prioritetnog značaja za globalnu borbu protiv siromaštva. Ali nije. Islednici međunarodne pomoći nedavno nisu mogli da nađu ni jedan procenat pomoći koji odlazi za zaštitu siromašnih od bezakonitog haosa svakodnevnog nasilja. Iskreno, kada govorimo o nasilju nad siromašnima, ponekad govorimo na najčudniji način. Organizacija za svežu vodu priča srceparajuću priču o devojčicama koje su silovane na putu do vode, a onda slave to što su našli rešenje - novi bunar, koji bi drastično smanjio taj put. Kraj priče. Ali nema ni reči o silovateljima, koji su još uvek u toj zajednici. Kada bi neka mlada žena u nekom od univerzitetskih kompleksa bila silovana na putu do biblioteke, nikada ne bismo slavili rešenje da premestimo biblioteku bliže studentskom domu. Ali iz nekog razloga, to je u redu, kada su siromašni u pitanju. Istina je da tradicionalni stručnjaci za ekonomski razvoj i sprečavanje siromaštva, ne znaju kako da reše ovaj problem. I šta se dešava? Ne govore o tome. Međutim, osnovni razlog što je primena zakona za siromašne u zemljama u razvoju toliko zanemarena, je taj što ljudima u zemljama u razvoju koji imaju novac primena zakona nije potrebna. Nedavno sam bio na Svetskom ekonomskom forumu i razgovarao sa korporativnim direktorima koji imaju ogromne biznise u zemljama u razvoju, i samo ih pitao: "Kako vi štitite svoje ljude i imovinu od svog tog nasilja?" Oni su se pogledali i odgovorili gotovo istovremeno: "Kupimo ga." Zaista, privatne snage bezbednosti u zemljama u razvoju su sada četiri, pet, i sedam puta veće od javnih policijskih snaga. U Africi danas, najveći poslodavac na kontinentu se bavi privatnim obezbeđenjem. Ali vidite, bogati mogu da plate bezbednost i nastave da se bogate, a siromašni ne mogu to da priušte i ostaju potpuno nezaštićeni, i nastavljaju da ih maltretiraju. Ovo je ogromno i skandalozno nasilje. Ali ne mora biti tako. Nefunkcionalna primena zakona se mora popraviti. Nasilje se može zaustaviti. Skoro svi sistemi krivičnog pravosuđa su u početku nefunkcionalni i korumpirani, ali mogu se transformisati snažnim naporima i posvećenošću. Put napretka je prilično jasan. Pod jedan: moramo učiniti da zaustavljanje nasilja postane nužno u borbi protiv siromaštva. Zapravo, bilo koji razgovor o globalnom siromaštvu koji se ne bavi problemom nasilja, mora se odbaciti kao neozbiljan. Drugo, moramo ozbiljno početi da ulažemo sredstva i stručnost, da bismo podržali zemlje u razvoju, dok ne stvore nove, javne pravosudne sisteme, a ne privatnu bezbednost, koji bi svima pružili šansu da budu sigurni. Ove promene su zaista moguće i dešavaju se danas. Nedavno je Fondacija Gejts finansirala projekat u gradu na Filipinima, drugom po veličini, gde su lokalni zastupnici i lokalna policija uspeli da promene korumpiranu policiju i nefunkcionalne sudove, tako drastično, da su za samo četiri godine uspeli značajno da smanje komercijalizovano seksualno nasilje nad siromašnom decom, za 79 procenata. Znate, kada pogledamo nazad kroz istoriju, ono što je uvek bilo najteže objasniti i ono što je neoprostivo, su jednostavni neuspesi saosećanja. Jer, smatram da istorija saziva sud sastavljen od naših unuka, a oni nas jednostavno pitaju: "Bako, deko, gde ste bili? Deko, gde si ti bio kada su Jevreji bežali iz nacističke Nemačke i bili oterani sa naših obala? Gde si ti bio? A ti bako, gde si bila kada su slali naše japansko-američke susede u kampove za interniranje? Deko, gde si ti bio kada su tukli naše susede tamne puti samo zato što su pokušavali da se prijave za glasanje?" Takođe, kada nas unuci pitaju: "Bako, deko, gde ste bili kada se dve milijarde najsiromašnijih na svetu davilo u haosu bezakonja svakodnevnog nasilja?" Nadam se da ćemo moći da kažemo da smo imali saosećanja, da smo imali uticaja, i da smo, kao generacija, bili motivisani da zaustavimo nasilje. Hvala vam puno. (Aplauz) Kris Anderson: Veoma moćno izlaganje. Recite nam nešto o stvarima koje se stvarno dešavaju, na primer, tokom pojačane dodatne policijske obuke. Koliko je taj proces težak? GH: Pa, jedna od divnih stvari, koje su počele da se dešavaju, je ta, da kolaps ovih sistema i posledice toga postaju očigledne. Sada postoji i politička volja da se to uradi. Ali sada to zahteva ulaganje sredstava i primenu stručnosti. Tu su i borbe političke volje, koje će se takođe dešavati, ali to su borbe koje se mogu dobiti, jer imamo takve primere širom sveta na Međunarodnoj misiji pravde, koji su veoma ohrabrujući. KA: Reci nam samo, koliko jednu državu košta, na primer da se materijalno stanje u policiji promeni? Znam da je to samo jedan deo. GH: U Gvatemali, na primer, započeli smo projekat s lokalnom policijom, sudskim sistemom i tužiocima, da ih dodatno obučimo, kako bi zapravo mogli efektno da se bave ovim slučajevima. Videli smo da se broj tužbi protiv počinilaca seksualnih zločina, povećao za više od 1000 posto. Ovaj projekat je skromno finansiran sa oko milion dolara godišnje, a vidite kakav rezultat se može dobiti za taj novac, kada je u pitanju podsticanje sistema krivičnog pravosuđa, koje može da funkcioniše ako je obučeno, motivisano i rukovođeno kako treba, i te države, pogotovo srednji stalež, koji vide da nema budućnosti zbog potpune nestabilnosti i privatizacije bezbednosti, smatram da postoji mogućnost, prostor za promene. KA: Ali, da bi do toga došlo, morate se baviti svakom karikom u lancu - policija, ko još? GH: To je tako kod sprovođenja zakona, počinje s policijom, oni su čeoni program policijskog sistema ali oni to prosleđuju tužiocima, a tužioci sudovima, a one koji preživljavaju nasilje moraju podržavati socijalne službe, kroz čitav proces. Tako da se mora imati pristup koji sve to udružuje. U prošlosti, bilo je malo obuke sudova, ali oni dobijaju loše dokaze od policije ili neke policijske intervencije koje se bave narkoticima ili terorizmom ali ničim što bi se bavilo običnim siromašnim ljudima, uz odlično sprovođenje zakona, tako da je u suštini, bitno da se sve to integriše, i ljudi u veoma siromašnim zajednicama bi mogli iskusiti sprovođenje zakona poput nas, što zasigurno nije savršeno, iz našeg ličnog iskustva, ali, sjajan li je osećaj da možeš pozvati 911 i da će te neko možda zaštititi. KA: Geri, mislim da si obavio izvanredan posao time što si svetu skrenuo pažnju na ovo, u svojoj knjizi, a i ovde. Puno ti hvala. Geri Hogen. (Aplauz)