Čuli ste za IQ, vašu opću inteligenciju, ali što je Psy-Q? Koliko znate o tome što vas može naživcirati i koliko ste dobri u predviđanju tuđeg ponašanja ili čak vlastitog? I koliko toga što mislite da znate o psihologiji je zapravo pogrešno? Saznajmo odbrojavajući top 10 mitova o psihologiji. Vjerojatno ste čuli da su muškarci i žene psihološki gledano toliko različiti da se čini kao da su jedni s Marsa, a drugi s Venere. Ali koliko su oni uistinu različiti? Kako bismo to saznali, najprije pogledajmo nešto što ih ustinu razlikuje i istovremeno stvara prave psihološke razlike. Ono u čemu se uistinu razlikuju je koliko daleko mogu baciti loptu. Ukoliko pogledamo podatke za muškarce, možemo vidjeti tzv. distribucijsku krivulju. Nekolicina je može baciti ustinu daleko, a nekolicina nimalo, ali većina do prosječne udaljenosti. I žene imaju sličnu distribuciju, ali postoje ogromne razlike. Zapravo, prosječan muškarac može dobaciti dalje nego 98 % svih žena. Sada pogledajmo kako neke psihološke spolne razlike izgledaju na istoj standardiziranoj skali. Svaki će vam psiholog reći da su muškarci bolji od žena u prostornoj orijentaciji i čitanju karte, npr. - i to je istina, no pogledajmo koliko je značajna ova razlika. Malena je, linije su toliko blizu da se skoro preklapaju. U biti, prosječna je žena bolja od 33 % muškaraca i, naravno, da se radi o 50 %, dva spola bila bi potpuno jednaka. Treba biti svjestan da ova razlika, kao i ona koju ću vam sljedeću pokazati zapravo je najveća psihološka spolna razlika ikad otkrivena u psihologiji. I evo sljedeće. Svaki će vam psiholog reći da su žene bolje u jezicima i gramatici. Evo rezultata na standardiziranom gramatičkom testu. Evo žena. A evo i muškaraca. Da, žene su u prosjeku bolje, ali linije su toliko blizu da je 33 % muškaraca bolje od prosječne žene i, opet, da se radi o 50 %, to bi predstavljalo potpunu spolnu jednakost. Pa se ne radi o Marsu i Veneri. Ako išta, više se radi o Marsu i Snickersu: više-manje isti, ali jedan ima malo više lješnjaka, luckastiji je, od onog drugog. Neću reći koji je koji. Sad ste se zagrijali. Hajdemo vas psihoanalizirati koristeći se Rorschachovim testom mrlja. Vjerojatno možete vidjeti dva, ne znam, medvjeda ili čovjeka ili nešto. Ali što mislite da rade? Podignite ruku ukoliko mislite da se pozdravljaju. Nema baš previše ljudi. Dobro. Tko misli da si daju pet? Dobro. Tko misli da se tuku? Samo nekolicina. Dobro, ukoliko mislite da se pozdravljaju ili si daju pet, to znači da ste druželjubiva osoba. Ako mislite da se tuku, malo ste agresivnija osoba. Uglavnom, jeste li ljubavnik ili borac. A što je s ovom? Na ovu se nema što glasovati, pa svi recite što vidite. Jedan, dva, tri. (Publika viče) Čuo sam hrčak. Tko je to rekao? Prilično zabrinjavajuće. Tip je rekao hrčak. Trebali biste ovdje vidjeti neku dvonožnu životinju i njen odraz na drugoj strani. Ukoliko niste, to znači da imate problema u obrađivanju kompleksnih situacija u kojima se štošta događa. Osim što, naravno, to uopće ne znači to. Rorschachov test mrlja u biti nema baš nikakvu vrijednost kad se oradi o dijagnosticiranju osobnosti i moderni ih psiholozi ne koriste. U biti, jedno nedavno istraživanje otkrilo je da kada pokušavate dijagnosticirati osobnosti pomoću Rorschachovog testa, šizofrenija se dijagnozira kod šestine inače sasvim normalnih sudionika. Stoga, ukoliko niste ostvarili najbolje rezultate na ovome, možda jednostavno niste vizualni tip. Hajdemo napraviti još jedan brzi test da saznamo. Kad pravite kolač, -- ponovno podignite ruke -- koristite li radije knjigu za recepte sa slikama? Da, nekolicina. Prijatelj vam govori kako da to napravite? Ili krenete, pa kud vas put odvede? Ovdje ima dosta ljudi. Dakle,ukoliko ste rekli A, to znači da ste vizualni tip i najbolje učite kad vam se informacije prezentiraju u vizualnom obliku. Ako ste rekli B, to znači da ste auditivni tip i najbolje učite kad su vam informacije prezentirane u auditivnom obliku. A ukoliko ste rekli C, to znači da ste kinestetički tip i najbolje učite kad negdje zaglavite i koristite vlastite ruke. Osim što, kao što ste vjerojatno pretpostavili, cijela je stvar potpuni mit. Tipovi učenja su izmišljeni i nisu dokazani od strane znanosti. To znamo jer su u strogo kontroliranim ekperimentima, kad učenicima damo materijal za učenje ili u njihovom preferencijskom ili u onom drugom stilu, nema baš nikakve razlike u količini informacija koju zadrže. I ako o tome razmislite na trenutak, očito je da to tako mora biti. Očito je da najbolji oblik prezentacije ne ovisi o vama, već o onome što pokušavate naučiti. Npr. biste li mogli naučiti voziti auto samo slušajući nekoga kako vam govori što da radite bez kinestetičkog iskustva? Biste li mogli riješiti simultane jednadžbe u glavi bez da ih zapišete? Možete li ponavljati za ispite iz arhitekture pomoću interpretativnog plesa kao kinestetički tip? Ne. Trebati povezati materijal za učenje s oblikom prezentacije, a ne s vama. Znam da su mnogi od vas izvrsni studenti koji su nedavno dobili rezultate GCSE-a. Ukoliko niste dobili rezultate kojima ste se nadali, ne možete kriviti svoj način učenja, ali mogli biste kriviti svoje gene. Ovdje se radi o nedavnom istraživanju na Sveučilišu u Londonu koje je otkrilo da je 58 % varijacija među studentima i njihovim GCSE-rezultatima povezano s genetskim faktorima. To zvuči kao precizna brojka, pa otkud mi to znamo? Kada želimo odvojiti relativne činitelje gena i okoline, najčešće se okrenemo istraživanju na blizancima. Jednojajčani blizanci dijele 100 % okoline i 100 % gena, dok dvojajčani dijele 100 % okoline, ali poput uobičajenih braće i sestara, dijele samo 50 % gena. Stoga uspoređujući sličnosti u GCSE-rezultatima jednojajčanih blizanaca nasuprot dvojajčanim i pomoću napredne matematike, možemo vidjeti koliko je razlika u uspješnosti rezultat okoline, a koliko je rezultat gena. Ispostavilo se da je 58 % zasluga gena. Stoga nije namjera obezvrijediti sav trud koji ste uložili vi i vaši profesori. Ukoliko niste dobili GCSE-rezultate kakvim ste se nadali, uvijek možete kriviti svoje roditelje, ili barem njihove gene. No ono na što ne možete svaliti krivnju je dominantnost lijeve ili desne strane mozga jer to je mit. Mit je da je lijevi dio mozga logičan, idu mu jednadžbe poput ove, a desni dio mozga je kreativniji, pa je bolji u glazbi. To je mit jer gotovo sve što radimo podrazumijeva da gotovo svi dijelovi mozga surađuju, čak i u naobičnijim stvarima poput vođenja razgovora. Jedan od razloga zašto je ovaj mit preživio jest to što u njemu ima zrnce istine. Uz ovaj mit povezana je ideja da su ljevaci kreativniji od dešnjaka, što ima smisla jer mozak kontrolira suprotne ruke, pa je kod ljevaka desna strana mozga neznatno aktivnija od lijeve strane, a drži se da je desna strana mozga kreativnija. Nije samo po sebi istina da su ljevaci kreativniji od dešnjaka. Istina je da su ambidekstrualni ljudi ili oni koji koriste obje ruke za različite zadatke kreativniji od onih koji koriste samo jednu za sve jer kod ambidekstrualnih ljudi obje strane mozga često međusobno komuniciraju, što je zaslužno za stvaranje fleksibilnog načina razmišljanja. Mit o kreativnom ljevaku polazi od činjenice da je ambidekstrualni pojedinac uobičajeniji među ljevacima nego među dešnjacima, pa ima zrnce istine u ideji kreativnog ljevaka, ali ne previše. Ima još jedan povezan mit. Vjerojatno ste čuli da koristimo tek 10 % našeg mozga. I ovo je potpun mit. Gotovo sve što radimo, čak i najobičnije stvari, aktiviraju gotovo cijeli naš mozak. Unatoč tome, naravno da je istina da mnogi od nas ne koriste mozak onoliko koliko bi mogli. Što možemo napraviti kako bismo više koristili mozak? Možda bismo mogli slušati Mozarta. Jeste li čuli za Mozartov efekt? Ideja je da vas slušanje Mozarta čini pametnijima i poboljšava vaš uspjeh na IQ-testovima. Ono što je zanimljivo kod ovog mita jest da unatoč tome što je to mit, imamo i tu zrnce istine. Originalno istraživanje otkrilo je da su sudionici koji su slušali Mozarta po nekoliko minuta ostvarili bolji rezultat na sljedećem IQ-testu od onih koji su jednostavno sjedili u tišini. Za produžetak istraživanja unajmljeni su neki od ljudi koji su voljeli Mozarta i grupa ljudi koji su bili fanovi horor-priča Stephena Kinga. Ljudima su puštali glazbu ili priče. Oni kojima se Mozart sviđao više od priča IQ im je porastao više od Mozarta nego od priča, ali ljudima kojima su se više sviđale priče od Mozarta IQ je više porastao slušajući priče Stephenea Kinga nego slušajući Mozarta. Istina je da slušajući nešto u čemu uživamo daje nam injekciju zadovoljstva, pa nam IQ kratkotrajno poraste kad se radi o uskom spektru zadataka. Ništa ne sugerira da će vas slušanje Mozarta ili priča Stephena Kinga dugotrajno opametiti. Druga verzija Mozartovog mita kaže da vam slušanje Mozarta može i popraviti zdravlje. Nažalost, to se nije pokazalo istinitim ni za nekoga tko je slušao Mozarta gotovo svaki dan, sam Mozart. on je obolio od gonoreje, kozica, artritisa i sifilisa, za koji se vjeruje da ga je na kraju i ubio. Ovo da sugerirati da je Mozart trebao biti malo pažljiviji pri izboru seksualnih partnera. Ali kako biramo partnere? Mit koji šire sociolozi je taj da su naše preferencije za romantičnog partnera proizvod naše kulture, da su kulturalno specifične. Ali istraživanja to ne potvrđuju. Poznato istraživanje ispitivalo je ljude iz 32 različite kulture iz cijelog svijeta od Amerikanaca do plemena Zulu, a ispitivali su što mi to tražimo u partneru. U svakoj kulturi na svijetu muškarci su više cijenili fizičku privlačnost partnera nego što su to činile žene. U svakoj kulturi, žene su više važnosti pridavale ambiciji i prihodima. U svakoj su kulturi muškarci preferirali žene mlađe od njih u prosjeku od 2.66 godina, ako se ne varam, a u svakoj su kulturi žene preferirale muškarce starije od njih u prosjeku od 3.42 godine, a zato u našoj kulturi imamo mentalitet "sponzoruša i sponzora". Sada se mičemo od partnerskih pogodaka i promašaja do onih u košarci ili nogometu ili što već volite. Mit je da sportaši imaju igre života tijekom kojih jednostavno ne mogu profulati, poput ovog tipa. Ali u biti, ono što se događa kad statistički analiziramo obrazac pogodaka i promašaja, ispada da je gotovo uvijek nasumično. Naš mozak stvara obrasce utemeljene na slučajnostima. Ukoliko bacite novčić, niz glave ili pisma pojavit će se negdje u gomili slučajnosti i zbog toga naš mozak voli stvarati obrasce tamo gdje ih nema, mi gledamo na te nizove i dajemo im značenja i kažemo: "Danas mu baš ide", dok bi isti taj obrazac dobili kad bi samo nasumično postizali pogotke i promašaje. Kao izuzetak ovdje imamo penale. Nedavno istraživanje proučavalo je penale u nogometu koje je pokazalo da su igrači koji predstavljaju zemlje s lošim uspjesima u penalima kao, npr. Engleska, brže odrađuju penale od onih zemalja koje imaju bolji rezultat i vjerojatno kao rezultat toga, skloniji su promašajima. Postavlja se pitanje postoji li način na koji možemo poboljšati naš učinak? Možete ih kažnjavati za propuste i pratiti popravljaju li se zahvaljujući tome. Sudionici Milgramova eksperimenta mislili su da se ispituje učinkovitost kazne na poboljšanje učinka. Vjerojatno ste čuli za taj eksperiment ako ste student psihologije. Sudionici su bili spremni dati ono za što su mislili da je smrtonosni električni udar kolegi sudioniku kad bi dao pogrešan odgovor, samo zato što im je netko u bijeloj kuti rekao da to učine. Ali ova je priča mit iz tri razloga.. Kao prvo i najvažnije, kuta nije bila bijela, već siva. Kao drugo, sudionicima je bilo rečeno prije istraživanja i podsjetilo ih se svaki put kad bi se netko zabrinuo da su udari bolni, ali nisu smrtonosni i nisu izazivali nikakvu trajnu štetu. Kao treće, sudionici nisu zadavali udare samo zato što im je netko u kuti to rekao. Kad su poslije istraživanja intervjuirali, svi su sudionici rekli da su čvrsto vjerovali da je istraživanje o učenju i kažnjavanju imalo značajnu znanstvenu svrhu koja bi dala značajne dobiti znanosti za razliku od kratkotrajnih nesmrtonosnih neugodnosti koje su izazivali sudionicima. Dobro, pričam već 12 minuta. i vjerojatno tu sjedite i slušate me, analizirate moje govorne obrasce i govor tijela i pokušavate odlučiti imate li razloga ozbiljno shvatiti moje riječi. Govorim li istinu ili lažem? Ako je tako, svi ste vjerojatno podbacili. Iako svi mi mislimo da znamo prepoznati lažljivca po govoru tijela i govornim obrascima, stotine psiholoških testova tijekom godina dokazali su da se svi mi, uključujući policajce i detektive, oslanjamo na sreću kad pokušavamo otkriti laži preko govora tijela i verbalnih obrazaca. Zanimljivo je da postoji jedna iznimka: TV-obraćanja za nestale članove obitelji. Lako je predvidjeti kad su članovi obitelji uistinu nestali i kad su ih ubili oni koji se obraćaju. Lažni davatelji molbi češće tresu glavama, odvraćaju pogled i griješe u govoru, dok oni iskreni češće izražavaju nadu da će se osoba sigurno vratiti i izbjegavaju brutalan jezik. Npr. mogli bi reći "oduzet nam je" umjesto "ubijen". Kad smo već kod toga, vrijeme je da završim s ovim govorom, ali najprije vam u trideset sekundi želim prikazati sveobuhvatni psihološki mit. Mit je da je psihologija samo kolekcija zanimljivih teorija, a sve one govore nešto korisno i sve imaju nešto za ponuditi. Nadam se da sam vam u zadnjih nekoliko minuta pokazao da to nije istina. Moramo procijeniti psihološke teorije gledajući kakva predviđanja prave, bilo da vas slušanje Mozarta čini pametnijima, da učite bolje kad su vam informacije prezentirane u vašem stilu učenja ili što god to bilo, sve su to predviđanja koja se daju empirijski ispitati i možemo napredovati jedino tako da usporedimo ova predviđanja s podacima u strogo kontroliranim ekperimentima. To je jedini način na koji možemo otkriti koja od ovih teorija ima dobre temelje, a koja je, poput onih o kojima sam vam danas govorio, tek mit. Hvala vam. (Pljesak)