Ovo su jednostavni predmeti:
satovi, ključevi, češljevi, naočari.
To su stvari žrtava genocida u Bosni
koje su poneli
na svoje poslednje putovanje.
Svima nama su poznati ovi obični,
svakodnevni predmeti.
Činjenica da su neke žrtve nosile
lične predmete
kao što su pasta i četkica za zube
je jasan znak da nisu imali pojma
šta će se dogoditi sa njima.
Uobičajeno, bilo im je rečeno
da će biti razmenjeni
za ratne zarobljenike.
Ovi predmeti su dobijeni natrag
iz brojnih masovnih grobnica
širom moje domovine,
i dok pričamo,
forenzičari ekshumiraju tela
iz novootkrivenih masovnih grobnica,
20 godina nakon rata.
I to verovatno najvećih ikada otkrivenih.
Tokom četiri godine konflikta
koji je opustošio
bosanski narod ranih '90-ih,
oko 30.000 građana, uglavnom civila,
je nestalo, smatrano ubijenim,
i još 100.000 je ubijeno
za vreme borbenih operacija.
Većina njih je ubijena
ili ranih dana rata
ili pred kraj sukoba,
kada su bezbedne zone UN-a
poput Srebrenice
pale u ruke srpske vojske.
Međunarodni krivični tribunal
je izrekao niz presuda
za zločine protiv čovečanstva i genocid.
Genocid je sistematsko i namerno
uništavanje rasne, političke, verske
ili etničke grupe.
Koliko je genocid ubijanje,
toliko je i uništavanje njihove imovine,
njihovog kulturnog nasleđa,
i na kraju samog pojma
da su ikada postojali.
Genocid se ne odnosi samo na ubijanje;
radi se o uskraćenom identitetu.
Uvek ima tragova -
ne postoji savršen zločin.
Uvek postoje ostaci stradalih
koji su trajniji od njihovih krhkih tela
i naših selektivnih
i izbledelih sećanja na njih.
Ovi predmeti su pronađeni
u brojnim masovnim grobnicama,
a glavni cilj ove kolekcije predmeta
je jedinstveni proces
identifikovanja onih
koji su nestali u ubistvima,
prvom činu genocida na evropskom tlu
od Holokausta.
Nijedno telo ne treba
da ostane neotkriveno
ili neidentifikovano.
Kada su jednom pronađeni,
ovi predmeti koje su žrtve nosile sa sobom
na putu ka pogubljenju
se pažljivo čiste, analiziraju,
popisuju i skladište.
Hiljade eksponata je spakovano
u belim plastičnim kesama
baš kao što su one
koje gledate u "Mestu zločina".
Ovi predmeti se koriste
kao forenzički instrument
za vizuelnu identifikaciju žrtava,
ali se takođe koriste
i kao veoma dragoceni forenzički dokazi
na tekućim suđenjima za ratne zločine.
Preživeli povremeno bivaju pozvani
da pokušaju da identifikuju
ove predmete fizički,
ali fizičko pregledanje je izuzetno težak,
neefikasan i bolan proces.
Kada forenzičari i doktori i advokati
završe sa ovim objektima,
oni postaju siročad narativa.
Mnogi od njih budu uništeni,
verovali ili ne,
ili budu prosto odloženi,
daleko od očiju i daleko od srca.
Rešio sam pre nekoliko godina
da fotografišem svaki ekshumirani predmet
kako bih stvorio vizuelni arhiv
koji preživeli mogu lako da pregledaju.
Kao pripovedač,
volim da nečim uzvratim zajednici.
Volim da idem dalje
od podizanja svesnosti.
A u ovom slučaju, neko možda
prepozna ove predmete
ili će makar njihove fotografije ostati
kao trajni, nepristrasni
i istiniti podsetnik
na ono što se dogodilo.
Kod fotografije se radi o empatiji,
i poznatost ovih predmeta
garantuje empatiju.
U ovom slučaju, ja sam samo instrument,
forenzičar, ako hoćete,
a rezultat je fotografija koja je
što je moguće bliža dokumentu.
Kada sve nestale osobe
budu identifikovane,
samo raspadajuća tela u njihovim grobovima
i ovi svakodnevni predmeti će ostati.
U celokupnoj svojoj jednostavnosti,
ovi predmeti su poslednje svedočanstvo
identifikovanju žrtava,
poslednji trajni podsetnik
da su ti ljudi ikada postojali.
Hvala vam mnogo.
(Aplauz)