U proljeće 2016,
pravna borba između Applea i FBI-a
zapela je svijetu za oko.
Apple je ugradio sigurnosne postavke
u svoje mobilne proizvode
koje štite podatke na svojim uređajima
od svakog osim vlasnika.
To znači da su kriminalci,
hakeri i da, čak i vlade
bez pristupa.
Za Appleove korisnike
to je odlična stvar.
Ali vlade nisu baš sretne.
Vidite, Apple je napravio svjesnu odluku
da bude izvan nadzora.
Apple je pokušao otežati nadzor
što je više moguće
vladama i bilo kome drugome.
Postoje dva operativna sustava
na svjetskom tržištu pametnih telefona:
iOS i Android.
iOS je stvorio Apple.
Android je stvorio Google.
Apple je potrošio mnogo vremena i novca
kako bi se osigurao da
njihovi proizvodi budu što sigurniji.
Apple automatski enkriptira sve podatke
uskladištene na iPhoneu,
a tekstualne poruke poslane od jednog
do drugog Apple korisnika
enkriptirane su automatski,
bez da korisnik mora bilo što poduzeti.
To znači da,
ako policija zaplijeni iPhone
koji ima šifru,
teško će doći do ikakvih podataka s njega,
ako to uopće i mogu učiniti.
Nasuprot tome, sigurnost Androida
jednostavno nije tako dobra.
Android telefoni, ili bar većina njih,
koji su prodani korisnicima,
ne enkriptiraju automatski podatke
pohranjene na uređaju,
a aplikacija za slanje poruka
na Androidu ne koristi enkripciju.
Tako da ako policija
zaplijeni Android telefon,
velike su šanse da će moći dobiti
sve željene podatke
s tog uređaja.
Dva pametna telefona
od dvije najveće kompanije svijeta;
jedna koja automatski štiti podatke
i druga koja to ne čini.
Apple prodaje luksuzne proizvode.
On dominira na tržištu
visoke kupovne moći.
A od proizvođača luksuznih dobara
bismo očekivali da njegovi proizvodi
uključuju više odlika.
Ali ne mogu svi sebi priuštiti iPhone.
Tu Android zaista dominira,
na srednjem i nižem dijelu tržišta,
pametni telefoni za milijardu i pol ljudi
koji ne mogu ili ne žele potrošiti
600 dolara na telefon.
Ali, dominacija Androida je dovela
do nečega što ja zovem
"podjela digitalne sigurnosti."
To jest, sada je sve veći jaz
između privatnosti i sigurnosti bogatih,
koji si mogu priuštiti uređaje
koji štite njihove podatke,
i siromašnih,
čiji uređaji rade vrlo malo
na automatskoj zaštiti.
Zamislite prosječnog korisnika
Appleovih proizvoda:
bankara, odvjetnika,
liječnika, političara.
Te osobe sada sve više imaju
u svojim džepovima telefone,
koji enkriptiraju njihove pozive,
njihove tekstualne poruke,
sve te podatke na uređaju,
bez da oni učine išta
za zaštitu svojih informacija.
Nasuprot tome, siromašni
i najranjiviji u našim društvima
koriste uređaje zbog kojih su
potpuno osjetljivi na nadzor.
U Sjedinjenim Državama, gdje živim,
Afro-Amerikance će češće
gledati kao sumnjive,
ili će ih češće provjeravati,
i vjerojatnije je da će biti
meta nadzora države.
Ali mnogo je vjerojatnije
da će Afro-Amerikanci
koristiti Android uređaje
koji ne poduzimaju baš ništa
kako bi ih zaštitili od nadzora.
To je problem.
Moramo se sjetiti da je nadzor alat.
To je alat kojeg koriste moćni
protiv onih koji nemaju moć.
I dok mislim da je odlično
što kompanije poput Applea
olakšavaju ljudima enkripciju,
ako su jedini ljudi koji se mogu zaštititi
od pogleda vlade
bogati i moćni,
to je problem.
A to nije samo problem privatnosti
ili cyber sigurnosti.
To je problem građanskih prava.
Tako da nedostatak
automatske zaštite na Androidu
nije samo problem za siromašne
i nezaštićene korisnike
koji ovise o ovim uređajima.
To je, zapravo, problem
za našu demokraciju.
Objasnit ću što time mislim.
Moderni društveni pokreti
se oslanjaju na tehnologiju
od Black Lives Matter do Arapskog proljeća
te Occupy Wall Street.
Organizatori i članovi ovih pokreta
sve više komuniciraju i koordiniraju se
uz pomoć pametnih telefona.
I tako, vlade koje se osjećaju ugroženo
od strane tih pokreta
također će ciljati organizatore
i njihove pametne telefone.
Vrlo je moguće
da će budući Martin Luther King,
Mandela ili Gandhi
imati iPhone i biti zaštićeni
od nadzora vlade.
Ali vjerojatnije je
da će u svojim džepovima imati
jeftini Android telefon od 20 dolara.
I tako da, ako ne poduzmemo ništa
da riješimo podjelu digitalne sigurnosti,
ako ne poduzmemo ništa da osiguramo
da svatko u našem društvu
dobije jednaku korist od enkripcije
i bude jednako u mogućnosti zaštititi se
od prismotre države,
ne samo da će siromašni i ranjivi
biti izloženi nadzoru,
već bi budući pokreti za građanska prava
mogli biti uništeni,
prije nego što uopće dostignu
svoj puni potencijal.
Hvala vam.
(Pljesak)
Helen Walters: Chris, hvala ti puno.
Imam pitanje za tebe.
Nedavno smo vidjeli u tisku
da Mark Zuckerberg iz Facebooka
prekriva svoju kameru
i radi nešto sa svojom
utičnicom za slušalice.
Zato sam te željela pitati
osobno pitanje, a to je:
Radiš li i ti to?
I u ime svih prisutnih, pogotovo mene,
trebamo li i mi to raditi?
Trebamo li prekrivati te dijelove?
Christopher Soghoian: Staviti naljepnicu,
zapravo, ja volim flastere,
jer ih možete ukloniti i vratiti natrag
kad god želite zvati
redovno ili preko Skypea.
Stavljanje naljepnice
preko web kamere
vjerojatno je najbolje što možete
učiniti za svoju privatnost
u smislu dobivenog
za uloženi novac.
Zaista postoji malware, zloćudni softver
koji može preuzeti vašu web kameru
a da ona nije ni upaljena.
To koriste kriminalci, stalkeri (uhode).
Možete kupiti softver za špijuniranje
svoje djevojke za 20 dolara.
To je vrlo zastrašujuće.
I onda, naravno, to koriste vlade.
Očigledno postoji komponenta
seksualnog nasilja u ovome,
a to je da se ova vrsta nadzora
najučinkovitije može koristiti
protiv žena i drugih ljudi
koje se može osramotiti u našem društvu.
Čak i ako mislite da nemate što kriti,
barem, ako imate djecu, tinejdžere,
pobrinite se da stavite naljepnicu
na njihovu kameru i zaštitite ih.
HW: Hvala ti puno.
CS: Hvala.
HW: Hvala, Chris.
(Pljesak)