Teško je nastupiti posle ovog! Pošto govorim posle ručka, plašio sam se da ćete biti pospani, i smoreni, ali on nas je sve razbudio. Divno. Pa, kad su me pozvali da ovde govorim, dali su mi temu - mikro i makro. I mislio sam da govorim o maloj korupciji i velikoj korupciji. Jer, uvek govorim o korupciji. Ali pošto sam video ovdašnju publiku, pošto su me stimulisali i podstakli mnogi zanimljivi ljudi ovde, želim da promenim malo svoju temu. Govoriću o korupciji, ali bih voleo da, u isto vreme, govorim o dve različite stvari. Jedna je globalna ekonomija, ogromna globalizovana ekonomija, a druga je mali, veoma ograničeni kapacitet naših tradicionalnih vlada i internacionalnih institucija da vode, oblikuju, pomenutu ekonomiju. Zbog postojanja ove asimetrije, dolazi do, u suštini, neuspeha upravljanja. Neuspeh upravljanja ogleda se u mnogim oblastima: u oblasti korupcije, uništavanja životne sredine u oblasti eksploatacije žena i dece, u oblasti klimatskih promena, u svim onim oblastima u kojima nam zaista treba kapacitet za ponovnim uvođenjem primarnosti politike u ekonomiju koja pokreće svet. Mislim da je korupcija i borba protiv korupcije, kao i uticaj korupcije, jedan od najinteresantnijih načina da ilustrujem ono na šta mislim kada kažem neuspeh upravljanja. Jer, tvrdim da je u pitanju nedostatak globalnog uticaja državnih aparata, državnih institucija i međunarodnih organizcija. Nemaju dugoročni plan za zadovoljavanje kratkoročnih interesa svojih birača, i kratkoročnih izbornih perioda. Zato je teško očekivati od trenutne paradigme vlasti da nam pomogne u stvaranju boljeg sveta. Opet, korupcija je verovatno oblast koja najbolje ilustruje ono što mislim kada govorim o inherentnom neuspešnom upravljanju sa kojim smo suočeni u globalizovanoj ekonomiji. Dozvolite mi da govorim o sopstvenom iskustvu. Radio sam kao direktor kancelarije Svetske banke u Najrobiju za istočnu Afriku. U to vreme sam primetio da korupcija, ona velika korupcija, sistematska korupcija potkopava sve naše napore. I stoga sam započeo ne samo zaštitu rada Svetske banke, naših projekata i sopstvenih programa protiv korupcije, nego sam pomislio: "Treba nam sistem koji bi zaštitio ljude u ovom delu sveta od pustošenja korupcije". Čim sam započeo ovaj posao stigao mi je memorandum Svetske banke, prvo iz pravne službe, u kom su mi rekli "Nemaš dozvolu da to radiš. Mešaš se u unutrašnje poslove zemalja partnera. To zabranjuje povelja Svetske banke, tako da prestani sa tim radnjama". U međuvremenu, predsedavao sam donatorskim skupovima, na primer, na kojima su različiti donatori, a mnogi od njih su voleli da budu u Najrobiju - istina je, to je jedan od najnebezbednijih gradova na svetu, ali su voleli da budu tu, jer su drugi gradovi bili još neugodniji. I na ovim donatorskim sastancima, primetio sam da mnogo loših projekata - koje su u prvi plan gurali naši klijenti, vlade, promoteri, od kojih su mnogi bili dobavljači sa severa - dakle najgori projekti bili su prvi realizovani. Dozvolite da vam dam primer: ogroman projekat elektrane, 300 miliona dolara, da se izgradi upravo jednoj od najranjivijih i najlepših, oblasti zapadne Kenije. I svi smo odmah zapazili da ovaj projekat nema nikakvu ekonomsku dobit: nije bilo klijenata, niko ne bi kupovao struju tu, nikoga nisu zanimali irigacioni projekti. Naprotiv, znali smo da će ovaj projekat uništiti životnu sredinu: uništiće obalske šume, koje su osnov za preživljavanje nomadskih grupa, u ovoj oblasti, grupa Samburu i Turkana. Svi smo znali da je ovo, ne beskoristan projekat, već potpuno štetan i užasan projekat - da ne govorim o budućoj prezaduženosti zemlje za ove stotine miliona dolara, i krađi oskudnih ekonomskih izvora namenjenih mnogo bitnijim aktivnostima kao što su škole, bolnice i slično. Dakle, svi smo odbili taj projekat, ni jedan od donatora nije bio voljan da mu se ime poveže sa tim projektom, a to je, ujedno, bio i prvi projekat koji je implementiran. Dobri projekti, koje bismo mi kao zajednica donatora, uzeli pod naše okrilje, tim projektima su bile potrebne godine, znate, bilo je previše izveštaja, i vrlo često nisu uspevali. Ali ovi loši projekti, koji su bili apsolutno upropašćavajući - za ekonomiju za mnoge generacije, za životnu sredinu, za hiljade porodica koje je trebalo raseliti - odjednom su ih odobrili konzorcijumi banaka, agencija dobavljača, osiguravajućih društava - kao u Nemačkoj, Hermes i slični - i ponovo su se pojavljivali, vrlo, vrlo brzo, na čelu sa mračnim savezom između jakih elita, u tim zemljama, i dobavljača sa severa. Dakle, ti dobavljači bili su naše velike kompanije. To su bili igrači globalnog tržišta, koje sam pomenuo na početku. To su bili Simensi ovog sveta koji su dolazili iz Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Japana, iz Kanade, iz Nemačke, i sistematski su vođeni, sveobuhvatnom korupcijom na svim nivoima. Ne govorimo o 50 000 dolara ovde, ili 100 000 dolara onde ili milion dolara tamo. Ne, govorimo o 10, 20 miliona dolara na bankovnim računima švajcarskih banaka, na bankovnim računima u Lihtenštajnu, na računima predsednikovih ministara, visokih zvaničnika u para-vladinim sektorima. Ovo je bila realnost koju sam video, i ne samo jedan takav projekat: video sam, rekao bih, za sve one godine koliko sam radio u Africi, video sam na stotine takvih projekata. I tako, postao sam ubeđen da je ovakva sistemska korupcija koja onemogućava stvaranje ekonomske politike u ovim zemljama, glavni razlog bede, siromaštva, konflikata, nasilja, očaja u mnogim od ovih zemalja. Danas imamo više od milijardu ljudi ispod granice apsolutnog siromaštva, više od milijardu ljudi bez ispravne pijaće vode na svetu, duplo veći broj, više od dve milijarde ljudi bez sanitetskog čvora i sličnog, i bolestima koje su posledice svega, bolesti majki i dece smrtnost dece je veća, od 10 miliona svake godine, deca koja umiru pre navršene pete godine: uzrok ovome, u ogromnoj meri, jeste sistemska korupcija. Dakle, zašto mi Svetska banka nije dozvolila da radim ovaj posao? Saznao sam kasnije kada sam napustio Svetsku banku, usled velikog sukoba. Razlog je što su članice Svetske banke smatrale da je inostrani mito u redu, uključujući i Nemačku. U Nemačkoj, inostrani mito je dozvoljen. Čak se odbija i od poreza. Nije ni čudo da je većina od najvažnijih međunarodnih poduhvata u Nemačkoj, ali i u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu i Skandinaviji, svuda, bila sistematski korumpirano. Ne svi, ali većina. I ovo je fenomen koji ja nazivam neuspehom vlade, jer kada sam, onda, došao u Nemačku i započeo malu NVO ovde u Berlinu, u vili Borsig, rečeno mi je: "Ne možeš zaustaviti naše nemačke izvoznike u davanju mita, jer ćemo izgubiti naše ugovore. Dobiće ih Francuzi, dobiće ih Šveđani, Japanci". I stoga, zaista je postojala zatvorenička dilema, što je veoma otežalo pojedinačnim kompanijama i pojedinačnim zemljama izvoznicama da kažu: "Mi nećemo nastaviti ovu smrtonosnu, katastrofalnu naviku velikih kompanija, da podmićuju". Dakle, evo šta ja mislim pod strukturom vlade koja je podbacila, jer i snažna vlada koju imamo u Nemačkoj, relativno, nije u mogućnosti da kaže: "Nećemo dozvoliti našim kompanijama da daju mito u inostranstvu". Bila im je potrebna pomoć, i same velike kompanije imaju ovu dilemu. Mnoge od njih nisu želele da nude mito. Mnoge od nemačkih kompanija, na primer, veruju da zaista proizvode visokokvalitetni proizvod po dobroj ceni, tako da su vrlo kompetitivne. One nisu toliko dobre u podmićivanju kao što su suparničke međunarodne kompanije ali nije im dozvoljeno da pokažu svoje snage zato što je svet izjeden sistemskom korupcijom. I zato vam sve ovo pričam: građansko društvo je podiglo svoj glas. Imali smo ovu malu NVO Transparency International. A oni su počeli da razmišljaju o razrešavanju zatvoreničke dileme, i mi smo razvili koncepte grupne akcije, u suštini privlačeći različite nadmetače na jedno mesto, i objašnjavajući im koliko je zaista u njihovom interesu da u isto vreme prestanu sa podmićivanjem, i da skratim priču, uspeli smo da napokon pridobijemo Nemačku da potpiše, zajedno sa ostalim OECD zemljama i nekoliko drugih izvoznika, 1997. godine, konvenciju pod nadzorom Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, koja obavezuje sve da promene svoje zakone i kriminaliziju inostrano podmićivanje. (Aplauz) Hvala vam, vidite interesantno je, dok smo radili ovo morali smo da radimo zajedno sa kompanijama. Imali smo ovde u Berlinu, na Institutu Aspen u Vanzeju, sastanke sa oko 20 glavešina u industriji, i sa njima smo diskutovali šta raditi po pitanju međunarodnog podmićivanja. Na prvom sastanku - a imali smo ih tri u periodu od dve godine. Predsednik fon Vajczeker je, uzgred, predsedavao prvim sastankom, da bi otklonio strah preduzetnicima, koji nisu navikli da rade sa nevladinim organizacijama. I na prvom sastanku su svi oni rekli, "Ovo nije mito, ovo što mi radimo. To je tamošnji običaj. To je ono što kulture zemalja domaćina zahtevaju. Oni to čak i podstiču." Zapravo i danas se to govori. Dakle, i dalje je mnogo ljudi koji nisu ubeđeni da je neophodno zaustaviti podmićivanje. Ali na drugom sastanku, priznali su da to što rade u drugim zemljama, ne bi radili ovde, niti u Nemačkoj, ni u Ujedinjenom Kraljevstvu, ni drugde. Kabinetski ministri su ovo izjavili. A na poslednjem sastanku u Institutu Aspen, svi su potpisali otvoreno pismo vladi premijera Kola, premijera u tom periodu, zahtevajući da učestvuju u OECD konvenciji. I ovo je, po mom mišljenju, primer "meke" snage, jer smo uspeli da ih ubedimo da moraju da se slože sa nama, U vidu smo imali dugoročnu perspektivu. Imali smo širi, geografski mnogo širi, ustavni poredak koji smo pokušavali da odbranimo. I zato je zakon promenjen. Zbog toga je Simens danas u problemu u kom jeste i zbog toga je i MIN u problemu. U nekim drugim zemljama, OECD konvencija još uvek nije u potpunosti primenjena. I opet, građansko društvo stoji za vratom vladama. U Londonu, na primer, BAE je uspela da se izvuče iz ogromnog korupcijskog slučaja, koji je gonila Kancelarija protiv ozbiljnih prevara, 100 miliona funti, svake godine, proteklih deset godina, davano je jednom određenom funkcioneru jedne određene prijateljske zemlje koji je od tog novca kupio vojnu opremu vrednu 44 milijarde funti. Ovaj slučaj se ne tereti u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zašto? Zato što ovo smatraju suprotno bezbednosnim interesima naroda Ujedinjenog Kraljevstva. Građansko društvo je uporno, građansko društvo pokušava da nađe rešenje ovog problema, kako u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako i u Japanu, a to nije dovoljno dobro podržano, i tako dalje. U Nemačkoj, trudimo se da ratifikujemo konvenciju UN, a to je konvencija koja je usledila. Mi, u Nemačkoj, je nismo ratifikovali. Zašto? Zato što bi nas to obavezalo da kriminalizujemo korupciju poslanika. U Nemačkoj, imamo sistem koji ne dozvoljava da podmitiš državnog službenika, ali smeš da podmitiš poslanika. Ovo je dozvoljeno u nemačkom zakonodavstvu, i članovi našeg Parlamenta ne žele da to menjaju, i to je razlog zašto ne potpisuju konvenciju UN protiv inostranog podmićivanja - jedna smo od vrlo retkih zemalja koje zagovaraju poštene i dobre vlade širom sveta, ali ne ratifikuju konvenciju, koju smo uspeli da uvedemo u zakonodavstvo sa preko 160 zemalja širom sveta. Vidim da mi vreme ističe. Dozvolite da samo pokušam da izvedem neke zaključke iz ovoga što se zbilo. Verujem da smo uspeli da postignemo u borbi protiv korupcije, ono što se može postići u drugim oblastima neuspelih vlada. Do sada, Ujedinjene nacije u potpunosti su na našoj strani. Svetska banka se pretvorila iz Savla u Pavla, pod Volfensonom, postali su, rekao bih, najjača anti-korupcijska agencija na svetu. Većina velikih kompanija sada su potpuno ubeđene da moraju primeniti veoma jaka pravila protiv podmićivanja i sličnog. A ovo je moguće, jer građansko društvo zajedno sa kompanijama i vladama analizira problem i pronalazi rešenja, implementira reforme i kasnije, prati delovanje reformi. Naravno, ukoliko organizacije građanskog društva žele da imaju ovu ulogu, moraju dorasti ovakvoj odgovornosti. Nisu sve organizacije civilnog društva dobre. Kju kluks klan je nevladina organizacija. Dakle, moramo biti obazrivi da građansko društvo mora samo sebe oblikovati. Moraju imati mnogo transparentnije finansijsko poslovanje. Moraju imati participatorno upravljanje u mnogim organizacijama civilnog društva. Lideri građanskih inicijativa moraju imati dosta kompetencija. Zato smo napravili školu upravljanja i Centar za građansko društvo, ovde u Berlinu, zato što verujemo da većina naših obrazovnih i istraživačkih institucija u Nemačkoj i kontinentalnoj oblasti Evrope, još uvek ne obraća dovoljno pažnje na osnaživanje građanskog društva i edukovanje lidera građanskog društva. Ali ono što vam govorim iz ličnog i veoma praktičnog, iskustva: ukoliko građansko društvo dobro obavi svoj posao i uključi druge aktere - posebno vlade, vlade i njihove međunarodne institucije, ali i velike međunarodne igrače, posebno one koji su se već posvetili korporativnoj društvenoj odgovornosti - onda u ovom magičnom trouglu između građanskog društva, vlade i privatnog sektora, postoji ogromna šansa za sve nas, da kreiramo bolji svet. Hvala vam. (Aplauz)