Bila je sredina leta
i prilično je prošlo vreme zatvaranja
u kafiću u centru Berklija
gde smo moja prijateljica Poli i ja
zajedno radile kao konobarice.
Obično bismo na kraju smene
popile piće - ali ne i te noći.
"Trudna sam.
Nisam još uvek sigurna šta ću da radim",
rekla sam Poli.
Bez oklevanja je odgovorila:
"Ja sam uradila abortus".
Pre Poli, niko mi nikad nije rekao
da je izvršio abortus.
Diplomirala sam na fakultetu
samo nekoliko meseci ranije
i bila sam u novoj vezi
kada sam saznala da sam trudna.
Kada sam razmišljala
o svojim alternativama,
iskreno nisam znala kako da odlučim,
koje kriterijume da koristim.
Kako sam mogla da znam
koja je odluka ispravna?
Brinula sam da ću se kasnije kajati
zbog abortusa.
Odrastajući na plažama južne Kalifornije,
rasla sam usred ratova protiv abortusa
u našoj zemlji.
Rođena sam u prikolici na treću godišnjicu
parnice Rou protiv Vejda.
Našu zajednicu su činili hrišćani surferi.
Bilo nam je stalo do Boga,
manje srećnih ljudi, i okeana.
Svi su bili protiv abortusa.
Kao dete, ideja o abortusu
bi me toliko rastužila da sam znala
da to nikada moći da učinim
ako ikada zatrudnim.
A onda jesam to učinila.
Bio je to korak prema nepoznatom.
Ali Poli mi je darovala
veoma poseban poklon:
saznanje da nisam sama
i shvatanje da je abortus
nešto o čemu možemo da razgovaramo.
Abortus je učestao.
Prema Institutu Gutmaher,
jedna od tri žene u Americi
će izvršiti abortus u svom životu.
Ali poslednjih nekoliko decenija,
dijalog u vezi sa abortusom u SAD-u
nije ostavio mnogo mesta za bilo šta
osim stavova "za život" i "za izbor".
Vezan je za politiku i polarizujući.
Ali koliko god da se sa žarom raspravlja
o abortusu, još uvek je retkost da mi,
bilo kao žena sa ženom
ili prosto kao čovek sa čovekom,
razgovaramo međusobno
o abortusima koje vršimo.
Postoji jaz.
Između onoga što se dešava u politici
i onoga što se događa u stvarnom životu,
a u tom jazu, poprište mentaliteta.
Stav "da li si sa nama ili protiv nas?"
uzima maha.
Ne radi se samo o abortusu.
Ima toliko važnih pitanja
o kojima ne možemo da govorimo.
I zato je pronalaženje načina
da se sukob preokrene u razgovor
posao mog života.
Postoje dva glavna načina da se započne.
Jedan način je pažljivo slušanje.
A drugi način je razmena priča.
Pre 15 godina, bila sam jedan od osnivača
organizacije pod imenom Izdahni
kako bih započela sa slušanjem ljudi
koji su izvršili abortus.
Prvo što smo uradili
je postavljanje telefonske linije
koju bi žene i muškarci mogli da pozovu
da bi dobili emotivnu podršku.
Bez presude i politike, verovali ili ne,
ništa slično našoj usluzi
nikada nije postojalo.
Bio nam je potreban novi okvir
koji bi mogao da obuhvati sva iskustva
koja smo čuli
preko naše telefonske linije.
Feministkinja koji se kaje
zbog svog abortusa.
Katolkinja koja je zahvalna zbog svog.
Lična iskustva koja se nisu
adekvatno uklapala u određenu kategoriju.
Smatrali smo da nije u redu
tražiti od žena da odaberu stranu.
Želeli smo da im pokažemo
da je ceo svet na njihovoj strani,
dok su prolazile
kroz ovo duboko lično iskustvo.
Zato smo osmislili "za glas".
Osim abortusa, "za glas" radi
na teškim pitanjima
sa kojima se godinama borimo
na globalnom nivou,
problemima kao što su imigracija,
verske tolerancije, nasilje nad ženama.
Takođe radi na duboko ličnim temama
koje su možda bitne samo vama
i vašoj užoj porodici i prijateljima.
Imaju terminalnu bolest,
majka im je upravo umrla,
imaju dete sa posebnim potrebama
i ne mogu da govore o tome.
Slušanje i pripovedanje
su odlike prakse "za glas".
Slušanje i pripovedanje.
To zvuči lepo.
Zvuči možda lako? Svi to možemo.
Nije lako. Veoma je teško.
Teško je raditi "za glas" jer govorimo
o stvarima oko kojih se svi svađaju
ili o stvarima
o kojima niko ne želi da priča.
Volela bih da mogu vam kažem
da kada odlučite da budete za glas,
da ćete naći lepe trenutke uzdizanja
i bašte pune cveća,
gde slušanje i pripovedanje
stvara divne "aha" trenutke.
Volela bih da mogu da vam kažem
da će tu biti
feministička žurka dobrodošlice za vas,
ili da je to davno izgubljeno sestrinstvo
ljudi koji su spremni da vas podrže
kada pretrpite poraz.
Ali može vas povrediti i biti iscrpljujuće
da pričate svoje priče
kada se čini da nikoga nije briga.
A ako zaista slušamo jedni druge,
čućemo stvari koje zahtevaju
da preusmerimo svoju percepciju.
Ne postoji savršeno vreme
i ne postoji savršeno mesto
za započinjanje teškog razgovora.
Nikad neće doći trenutak
kada će svi biti na istoj strani,
deliti istu perspektivu
ili znati istu istoriju.
Dakle, hajde da pričamo o slušanju
i kako biti dobar slušalac.
Postoji mnogo načina da se bude
dobar slušalac a ja ću vam dati samo par.
Jedan je da postavljate
pitanja otvorenog tipa.
Možete pitati sebe
ili nekoga koga poznajete:
"Kako se osećaš?"
"Kako je to izgledalo?"
"Čemu se sada nadaš?"
Drugi način da se bude dobar slušalac
je korišćenje reflektivnog jezika.
Ako neko govori o svom ličnom iskustvu,
koristite reči koje on koristi.
Ako neko govori o iskustvu abortusa
i koristi reč "beba",
i vi možete reći "beba".
Ako kaže "fetus", možete reći "fetus".
Ako vam se neko opiše
kao interrodna osoba,
i vi možete reći "interrodna".
Ako neko izgleda kao on,
ali kaže da je ona - to je u redu.
Obraćajte se toj osobi u ženskom rodu.
Kada reflektujemo jezik osobe
koja deli svoju priču,
saopštavamo da nas zanima da razumemo
ko je ona i kroz šta prolazi.
Isto kao što se nadamo da su ljudi
zainteresovani za nas upoznaju.
Nikada neću zaboraviti kada sam bila
na jednom od sastanaka
organizacije Izdahni,
slušajući volonterku kako govori
o tome da dobija mnogo poziva
od hrišćanki koje pričaju o Bogu.
Neki od naših volontera su religiozni,
ali ova nije bila.
U početku je bilo pomalo čudno za nju
da priča o Bogu sa sagovornicima.
Stoga je odlučila
da joj to postane prijatnije.
Stajala je ispred svog ogledala kod kuće
i izgovorila reč "Bog".
"Bog."
"Bog."
"Bog."
"Bog."
"Bog."
"Bog."
Iznova i iznova i iznova sve dok reč
više nije delovala čudno
dok izlazi iz njenih usta.
Izgovaranje reči "Bog" nije preobratilo
ovu volonterku u hrišćanstvo,
ali jeste je učinilo
mnogo boljim slušaocem hrišćanki.
Dakle, drugi način da se bude za glas
je razmena priča,
a rizik koji preuzimate na sebe
kada delite svoju priču sa nekim drugim ,
je da će, imajući u vidu
isti skup okolnosti kao i vi,
možda zapravo doneti drugačiju odluku.
Na primer, ako pričate priču
o svom abortusu,
shvatite da je ona možda dobila bebu.
Možda ju je dala na usvajanje.
Možda je rekla svojim roditeljima
i partneru - ili ne.
Možda je osetila olakšanje i pouzdanost,
iako ste se vi osećali tužno i izgubljeno.
To je u redu.
Empatija nastaje onoga trenutka
kada zamislimo sebe u tuđoj koži.
To ne znači da se svi moramo
na kraju naći na istom mestu.
Slaganje i istovetnost
nije ono čemu teži "za glas".
On stvara kulturu i društvo koji vrednuju
ono što nas čini posebnim i jedinstvenim.
Vrednuje ono što nas čini ljudima,
naše mane i nesavršenosti.
A ovaj način razmišljanja nam omogućava
da sagledamo naše razlike sa poštovanjem,
umesto u strahu.
I stvara empatiju
koja nam je potrebna da prevaziđemo
sve načine na koje pokušavamo
da povredimo jedni druge.
Stigma, sramota, predrasude,
diskriminacija, ugnjetavanje.
"Za glas" je zarazna pojava,
a što se više praktikuje,
više se širi.
Prošle godine sam opet bila trudna.
Ovog puta sam se radovala
rođenju svog sina.
I dok sam bila trudna, nikada me u životu
nisu toliko pitali kako sam.
(Smeh)
I kako god da bih odgovorila,
bilo da se osećam divno i uzbuđeno
ili uplašeno i potpuno izbezumljeno,
uvek je tu bio neko da mi da odgovor
"znam kako je".
Bilo je sjajno.
Bilo je to prijatno,
mada dramatično odstupanje
od onoga što doživljavam
kada govorim o svojim pomešanim osećanjima
u vezi sa mojim abortusom.
"Za glas" se odnosi
na stvarne priče stvarnih ljudi
koje ostvaruju uticaj na koji se abortus
i toliko mnogo drugih politizovanih
i stigmatizovanih pitanja
razumeju i razmatraju.
Od seksualnosti i mentalnog zdravlja
do siromaštva i zatvorske kazne.
Daleko izvan okvira definicije
jedinstvenih dobrih ili loših odluka,
naša iskustva mogu postojati na spektru.
Za glas usmerava taj razgovor
o ljudskom iskustvu
i svima omogućava podršku i poštovanje.
Hvala vam.
(Aplauz)