Imam osećaj da se svi slažemo
oko toga da se krećemo ka novom
modelu države i društva.
Ali apsolutno pojma nemamo
koji je to model
ili koji bi trebalo da bude.
Čini se da bi trebalo
da razgovaramo o demokratiji
naše današnjice i našeg doba.
Razmišljajmo o tome ovako:
mi smo građani 21. veka, koji se trude
najbolje što mogu, da sarađuju
s institucijama osmišljenim u 19. veku,
koje se baziraju na informacionim
tehnologijama iz 15. veka.
Pogledajmo neke osobine ovog sistema.
Pre svega, prilagođen je
informacionoj tehnologiji
koja je stara preko 500 godina.
A najbolji mogući sistem
koji bi joj odgovarao
je onaj gde nekolicina,
na dnevnoj bazi odlučuje
u ime većine.
A većina dobije pravo glasa
jednom na svakih nekoliko godina.
Pod dva,
cena za učestvovanje u ovom sistemu
je neverovatno visoka.
Ili morate da imate
popriličnu sumu novca i uticaj,
ili morate da posvetite
ceo svoj život politici.
Morate da postanete član partije
i da polako napredujete na lestvici,
sve dok, možda, jednoga dana
ne sednete za sto
gde se donose odluke.
I poslednje, ali ne i manje važno,
jezik sistema -
je neverovatno enigmatičan.
Napravili su ga advokati,
za advokate
i niko drugi ne može da ga razume.
Dakle, to je sistem u kome možemo
da biramo naše organe vlasti,
ali mi uopšte ne znamo
kako ovi organi vlasti
donose odluke.
U vremenu u kojem nam
nova informaciona tehnologija
omogućuje da učestvujemo
u bilo kom razgovoru na globalnom nivou,
informacione barijere su skroz spuštene
i možemo, kao nikad pre,
da izražavamo svoje želje i brige.
Naš politički sistem je ostao isti
u poslednjih 200 godina
i očekuje da budemo zadovoljni time
što smo puki pasivni slušaoci
monologa.
Zato ne čudi
što je ovakav sistem
jedino u stanju da proizvede
dva moguća rezultata:
tišinu ili buku.
Tišinu,
u smislu građanske neangažovanosti,
građani prosto neće da učestvuju.
Postoji opšte mesto
koje uistinu, uistinu ne volim,
a to je ideja da smo mi građani
po prirodi apatični.
Da bežimo od obaveza.
Ali možete li da nas krivite
što ne pohitamo
čim nam se ukaže prilika i pođemo
u centar grada,
u sred radnog vremena
kako bismo prisustvovali, fizički,
javnom saslušanju
koje nema nikakav značaj,
ali baš nikakav?
Sukob je neizbežan između sistema
koji više nije reprezentativan,
niti je sposoban za dijalog,
i građana koji se sve više navikavaju
na to da predstavljaju sami sebe.
A potom stižemo do buke:
Čile, Argentina, Brazil, Meksiko,
Italija, Francuska, Španija, SAD,
sve su ovo demokratije.
Njihovi građani imaju pristup
glasačkim kutijama,
ali i dalje osećaju potrebu,
potrebu da izađu na ulice,
kako bi ih čuli.
Meni to liči na slogan iz 18. veka
koji je bio osnov za izgradnju
naše savremene demokratije:
"Nema oporezivanja
bez predstavnika",
danas bi mogao da glasi: "Nema
predstavljanja bez dogovaranja."
Želimo naše mesto za stolom.
Imamo pravo na to.
Ali, kako bismo bili deo dogovaranja,
moramo da znamo
šta želimo dalje da uradimo
jer političko delanje mora biti u stanju
da se pomeri od nezadovoljstva
do konstruktivnog delanja.
Moja generacija je bila izuzetno dobra
u korišćenju novih mreža i tehnologije
pri organizovanju protesta,
protesta pomoću kojih su
uspešno nametnute tačke dnevnog reda,
koji su poništili opake zakone,
pa čak i svrgnuli autoritarne vlade.
I trebalo bi da smo
beskrajno ponosni na to.
Ali takođe moramo da priznamo
da nismo bili dobri u korišćenju
tih istih mreža i tehnologija
da uspešno artikulišemo alternativu
onome što vidimo
i da nađemo konsenzus i izgradimo
saveze koji su neophodni
da bi se to ostvarilo.
Zato je rizik s kojim smo suočeni
u tome da možemo da stvorimo
ogromne vakuume moći
koje veoma brzo mogu
de facto ispuniti snage, poput vojne
ili krajnje motivisane
i već organizovane grupe
koje uglavnom počivaju na ekstremima.
Ali naša demokratija se ne svodi
na glasanje jednom na svakih
nekoliko godina.
No ne svodi se ni na mogućnost
da se milioni okupe na ulicama.
Zato bih volela da ovde postavim pitanje,
i verujem da je na to pitanje
najvažnije da odgovorimo,
a ono glasi:
ako je internet nova štamparska presa,
onda šta je demokratija u internet eri?
Kakve institucije želimo da izgradimo
za društvo u 21. veku?
Ja nemam odgovor, čisto da se zna.
Mislim da niko nema.
Ali iskreno verujem da ne možemo
više da ignorišemo ovo pitanje.
Zato ću sa vama da podelim naše iskustvo
i ono što smo zasad naučili
i nadam se da ćemo iole doprineti
ovoj diskusiji.
Pre dve godine,
sa grupom prijatelja iz Argentine,
počeli smo da razmišljamo:
"Kako da navedemo naše predstavnike,
naše izabrane predstavnike,
da predstavljaju nas?"
Maršal Mekluan je jednom rekao
da je politika
rešavanje današnjih problema
jučerašnjim oruđem.
Pitanje koje nas je motivisalo bilo je
da li možemo da rešimo
neke od današnjih problema
uz pomoć oruđa koje koristimo svakodnevno?
Naš prvi pristup je bio
osmišljavanje i razvoj softvera,
koji smo nazvali DemocracyOS.
DemocracyOS je aplikacija
dostupna za javnost,
koja je osmišljena kako bi bila most
između građana
i njihovih izabranih predstavnika,
kako bi nam omogućila lakše učešće
iz ugla svakodnevice.
Pre svega, možete biti obavešteni
svaki put kada se novi projekat
predstavi u kongresu,
on se odmah prevodi, uz pojašnjenja
prostim jezikom na ovoj platformi.
Ali svi znamo da do društvenih promena
neće doći prosto znanjem
više informacija,
već njihovim raspolaganjem.
Zato bi bolji pristup informacijama
trebalo da dovede do razgovora
o tome šta želimo sledeće da uradimo,
a DemocracyOS nam to omogućava.
Jer mi verujemo da demokratija
nije prosto gomilanje prioriteta,
jednog na drugi,
već da bi zdrava i snažna javna rasprava
trebalo, ponovo, da bude
jedna od njenih osnovnih vrednosti.
DemocracyOS se bavi ubeđivanjem
i kako biti ubeđen.
Radi se o postizanju dogovora,
kao i o pronalaženju pravog načina
da kanališemo naše neslaganje.
I konačno, možete da glasate
o tome na koji način želite
da vaši predstavnici glasaju.
A ako vam nije prijatno
da glasate o određenim pitanjima,
uvek možete da poverite svoj glas
nekome drugom,
obezbeđujući tako dinamično
i prepoznatljivo društveno rukovodstvo.
Odjednom je postalo lako
da prosto uporedimo ove rezultate
s tim kako su naši predstavnici
glasali u parlamentu.
Ali je takođe postalo očigledno
da tehnologija
ne može da izvede željeni trik.
Bilo je potrebno da nađemo
aktere koji bi mogli
da prikupe ovo raspršeno znanje u društvu
i da ga koriste
kako bi donosili bolje i poštenije odluke.
Zato smo se okrenuli
tradicionalnim političkim strankama
i ponudili smo im DemocracyOS.
Rekli smo: "Vidite, ovde imate platformu
uz čiju pomoć možete da izgradite
dvosmernu konverzaciju
s vašim glasačkim telom."
I da, nije nam prošlo.
Debelo smo omanuli.
Izbacili su nas napolje
da se igramo, kao malu decu.
Između ostalog,
rekli su nam da smo naivni.
I moram da budem iskrena:
sada kad se osvrnem, mislim da smo i bili.
Jer izazovi s kojima se suočavamo,
nisu tehnološki, već kulturološki.
Političke stranke nikada nisu bile spremne
da promene način na koji donose odluke.
Zato je iznenada postalo očito da,
ako želimo da razvijemo ovu ideju,
prepušteni smo sami sebi.
I tako smo skočili u nepoznato
i u avgustu prošle godine smo osnovali
sopstvenu političku stranku.
El partido de la red,
iliti Mreža partija, u Buenos Ajresu.
I skačući u još veću nepoznanicu,
kandidovali smo se na izborima
u oktobru prošle godine
sa sledećom zamisli:
ako želimo mesto u parlamentu,
naš kandidat, naši predstavnici
će uvek da glasaju u skladu sa tim
šta su građani odlučili na DemocracyOS-u.
Za svaki projekat
koji bude predstavljen u parlamentu,
mi ćemo da glasamo
u skladu sa time kako su naši građani
odlučili na internet platformi.
Tako smo hakovali politički sistem.
Shvatili smo da, ako želimo
da postanemo deo razgovora,
da imamo mesto za stolom,
moramo da postanemo važeći akteri,
a jedini način da to ostvarimo
bio je da igramo po pravilima sistema.
Ali smo ga i hakovali,
u smislu da smo radikalno menjali
način na koji političke stranke
donose odluke.
Novina je da smo donosili odluke
zajedno sa onima kojih se
te odluke direktno tiču.
Bio je to veoma, veoma hrabar potez
za stranku staru dva meseca
u Buenos Ajresu.
Ali privukli smo pažnju.
Dobili smo 22.000 glasova,
to je 1.2 procenta ukupnih glasova,
i bili smo drugi na lokalnim izborima.
Pa, iako to nije bilo dovoljno
da nam obezbedi mesto u kongresu,
bilo je dovoljno
da postanemo učesnici u razgovoru,
do te mere da kongres,
kao institucija, narednog meseca pokreće,
prvi put u istoriji Argentine,
DemocracyOS kako bi raspravljali
s građanima tri legislativne tačke:
dve o gradskom saobraćaju
i jednu o korišćenju javnog prostora.
Naravno da naši izabrani predstavnici
ne govore:
"Da, glasaćemo
onako kako građani odluče",
ali su spremni da se potrude.
Spremni su da obezbede novi prostor
za građanski angažman i nadamo se
da će biti spremni i da slušaju.
Naš politički sistem može da se izmeni,
i to ne njegovim rušenjem, uništavanjem,
već njegovim ponovnim povezivajem
s oruđima
koje nam internet danas nudi.
Ali istinski izazov je pronaći, osmisliti,
stvoriti, osnažiti one veze
koje su u mogućnosti da uvedu novine,
da transformišu buku i tišinu u signal
i da konačno uvedemo našu demokratiju
u 21. vek.
Ne kažem da je lako.
Ali iz našeg iskustva, zapravo imamo šansu
da u tome uspemo.
Ja duboko osećam, da je definitivno
vredno truda.
Hvala vam.
(Aplauz)