Dakle u TED-u, koji je jezgro inteligencije, stojim večeras pred vama u ulozi stručnjaka za tegljenje teških stvari po hladnim mestima. Veći deo svojih zrelih godina predvodio sam polarne ekspedicije i prošlog meseca, moj kolega Tarka Lerpinijer i ja završili smo najambiciozniju ekspediciju koju sam ikada pokušao. Zapravo, imam osećaj da sam pravo ovde bio transportovan iz četiri meseca provedenih u nedođiji, mahom uz gunđanje i psovke, pravo na TED binu. Možete pretpostaviti da to nije bila baš glatka promena. Jedna od zanimljivih nuspojava je da mi je kratkotrajno pamćenje izgleda potpuno otišlo. Pa sam morao da nažvrljam neke tezice da izbegnem mnogo gunđanja i psovanja u narednih 17 minuta. Ovo je prvi govor koji držim o ovoj ekspediciji, i iako nismo ispisivali genome ili pravili svemirske teleskope, ovo je priča o tome kako smo dali sve što imamo da postignemo nešto što do sada niko nije uradio. Pa se nadam da ćete možda pronaći materijal za razmišljanje. Bio je to put, ekspedicija, na Antarktik, najhladniji, najvetrovitiji, najsuvlji i najviši kontinent u Evropi. To je fascinantno mesto. Ogromno mesto. Duplo je veći od Australije, kontinent koji je veličine Kine i Indije zajedno. Da dodam, iskusio sam zanimljivu pojavu u poslednjih nekoliko dana, nešto što očekujem da se desi Krisu Hedfildu na TED-u za koju godinu, razgovori koji teku otprilike ovako: "O, Antarktik. Strava. Suprug i ja smo odradili Antarktik i Lindblad za godišnjicu braka." Ili: "O, kul, bio si tamo na maratonu?" (Smeh) Naš put je, zapravo, bio kao 69 spojenih maratona u 105 dana, povratni put dug 1800 milja, pešaka, od obale Antarktika do Južnog pola i nazad. Usput smo oborili rekord najdužeg ljudskog polarnog putovanja u istoriji, za više od 400 milja. (Aplauz) Za vas iz Zaliva, to je kao da hodate odavde do San Franciska, a onda se okrenete i vratite se. Ako pričamo o kampovanju, bilo je baš dugačko, i sumirao sam ga veoma koncizno na svetim stranama malezijskog "Biznis insajdera". ["Dva polarna istraživača završila put na kome su poslednjeg puta svi stradali"] Kris Hedfild je tako rečito govorio o strahu i o šansama za uspeh, i zaista, o šansama da preživite. Od devet ljudi koji su pokušali ovo putovanje pre nas, niko nije stigao do pola i nazad, a petoro ih je umrlo dok su pokušavali. Ovo je kapetan Robert Falkon Skot. Vodio je poslednji tim koji je pokušao ovu ekspediciju. Skot i njegov protivnik, ser Ernest Šeklton, u rasponu od decenije, vodili su ekspedicije koje su se borile da budu prve na Južnom polu, da iscrtaju i stave na mapu unutrašnjost Antarktika, mesto o kojem smo tada znali manje nego o površini meseca, jer smo mesec mogli da vidimo kroz teleskope. Veći deo Antarktika je pre jednog veka bio neistražen. Neki od vas možda znaju priču. Skotova poslednja ekspedicija, Tera nova iz 1910. godine, počela je kao veliki poduhvat nalik opsadi. Imao je veliki tim koji je koristio ponije, pse, traktore na benzin, ispuštao višestruke isplanirane depoe hrane i goriva kroz koje bi Skotov konačni petočlani tim prošao na putu do pola, gde bi se okrenuli i na skijama se, peške, vratili do obale. Skot i preostala petorica stigli su na Južni pol januara 1912. godine da bi saznali da ih je pretekao norveški tim Roalda Amundsena; koji je vozio saonice sa psima. Skotov tim završio je peške. I više od veka, ovaj put je ostao nezavršen. Skotov petočlani tim je umro u povratku. I protekle decenije, pitao sam se zašto. Kako da je to ostao vrhunac? Skotov tim je prepešačio 2570 kilometara. Niko od tada nije došao ni blizu. Znači, ovo je vrhunac ljudske izdržljivosti, ljudskih napora, ljudskog atletskog dostignuća u verovatno najokrutnijoj klimi na Zemlji. Kao da je rekord za maraton neoboren od 1912. I naravno, neka čudna i predvidiva kombinacija znatiželje, tvrdoglavosti i verovatno arogancije, naterala me je da mislim da mogu biti taj koji će završiti posao. Za razliku od Skotove ekspedicije, bili smo samo nas dvojica, i krenuli smo sa obale Antarktika u oktobru prošle godine, tegleći sve sami, proces koji je Skot nazivao "ljudska vuča". Kada kažem da je to kao pešačiti do San Franciska i nazad, zapravo mislim - kao vući nešto za dlaku teže od najtežeg igrača američkog fudbala. Naše saonice su težile 200 kilograma, odnosno, na početku, 440 funti svaka, iste težine koje je vukao najslabiji Skotov poni. Na početku, u proseku smo prelazili 0,8 kilometara na sat. Možda se niko do sada nije odvažio na ovaj put, već duže od veka, zato što niko nije bio dovoljno lud da pokuša. Iako ne mogu da tvrdim da smo istraživali u pravom edvardijanskom smislu te reči - nismo krstili planine ni ucrtavali neistražene doline na mape - mislim da smo zagazili u neistražene predele u ljudskom smislu. Svakako, ako u budućnosti saznamo da postoji deo ljudskog mozga koji se pali kada psuješ sam sebe, neću se uopšte iznenaditi. Čuli ste da prosečan Amerikanac provodi 90 odsto vremena u zatvorenom prostoru. Mi smo bili napolju skoro četiri meseca. Nismo videli ni zalazak sunca. 24 sata je bio dan. Životni uslovi su bili prilično spartanski. U 105 dana, gaće sam presvukao tri puta a Tarka i ja smo delili 2,7 kvadratnih metara platna. Mada, imali smo tehnologiju koju Skot ne bi nikada ni zamislio. Svako veče smo uživo blogovali iz šatora, preko laptopa i posebno urađenog satelitskog odašiljača, a sve to na solarni pogon: prilagodljiv fotonaponski panel bio je nad šatorom. I pisanje mi je bilo važno. Kao malog, inspirisala me je avanturistička i istraživačka književnost, i mislim da smo svi ove nedelje ovde videli važnost i moć priče. Dakle, imali smo opremu 21. veka, ali u stvarnosti, izazovi sa kojima se Skot suočavao bili su i naši: vremenski uslovi i ono što je Skot nazivao klizanje, količina trenja između saonica i snega. Najhladniji vetar koji smo iskusili bio je od oko minus 70-ak stepeni, a vidljivost je bila na nuli, ono što se zove belinom, većinu putovanja. Putovali smo uzduž i popreko jednim od najvećih i najopasnijih glečera na svetu, glečerom Birdmor. Dug je 177 kilometara; na većini površine je takozvani plavi led. Možete videti da je to prelepa, blistava plava površina, tvrda kao čelik prekrivena hiljadama i hiljadama pukotina, te duboke naprsline u glečeru sežu i do 60 metara. Tu ne mogu da sleću avioni, pa smo najviše bili izloženi riziku, praktično, kada smo imali najmanje šanse da nas spasu. Stigli smo do Južnog pola nakon 61 dana pešačenja, sa danom zakašnjenja zbog lošeg vremena, i žao mi je da kažem, bilo je antiklimaktično. Postoji stalna američka baza, stanica Amundsen-Skot na Južnom polu. Imaju avionsku pistu, imaju kantinu, imaju tuševe sa toplom vodom, imaju poštu, suvenirnicu, teren za košarku koji je ujedno i bioskopska sala. Dakle, ovih dana je malo drugačije, a ima i gomila đubreta. Mislim da je čudesna stvar to što ljudi mogu da postoje 365 dana u godini uz hamburgere i vruć tuš i bioskope, ali izgleda da posle imamo mnogo praznih kartonskih kutija. Na levoj strani ove slike možete videti više jutara smeća koju će avionom odneti sa Južnog Pola. Ali i na Južnom polu postoji pol, i tamo smo stigli peške, bez podrške, bez pomoći, najtežom putanjom, 1450 kilometara za rekordno vreme, vukući više tereta od bilo koga u istoriji. I da smo se tu zaustavili i odleteli kući, što bi bilo prilično razumno, moj govor bi se ovde završio i to ovako nekako. Ako oko sebe imaš pravi tim, pravi alat, pravu tehnologiju, i ako imaš dovoljno vere u sebe i dovoljno odlučnosti, onda je sve moguće. Ali onda smo se okrenuli, i tu stvari počinju da budu zanimljive. Visoko na visoravni Antarktika, preko 3000 metara, jako je vetrovito, hladno i suvo, bili smo iscrpljeni. Prešli smo 35 maratona, prešli samo pola puta, i, naravno, imali smo sigurnosnu mrežu skijaških aviona i satelitskih telefona i svetionika koji vas uživo prate 24 sata koje Skot nije imao, ali kada razmislim unazad, više nego da nam olakša život, sigurnosna mreža nam je zapravo dozvolila da budemo na ivici noža, da jedrimo veoma blizu apsolutnih granica čoveka. I to je izuzetan oblik mučenja, iscrpeti sebe do tačke umiranja od gladi dan za danom dok za sobom vučete saonice pune hrane. Godinama sam pisao izlizane fraze potencijalnim sponzorima o pomeranju granica ljudske izdržljivosti, ali u stvarnosti, veoma je strašno biti u toj poziciji. Pre dolaska na Pol, imali smo dve nedelje skoro neprekidnog direktnog vetra, što nas je usporavalo. Kao rezultat, nekoliko dana jeli smo pola porcija. Imali smo ograničenu količinu hrane u sankama za ovaj put, pa smo pokušali da je razvučemo smanjujući unos na polovinu kalorija koje treba da pojedemo. Kao posledica toga, obojica smo imali hipoglikemiju - danima smo imali nizak nivo šećera u krvi - i neverovatno smo bili podložni ekstremnoj hladnoći. Tarka me je jedne večeri slikao ovde nakon što sam se skoro onesvestio od hipotermije. Obojica smo imali nalete hipotermije, nečega što do tad nismo iskusili i bilo je veoma ponižavajuće. Koliko god vi mislili, kao ja, da niste takva osoba koja odustaje, da ćete otići boreći se, hipotermija vam ne ostavlja puno izbora. Postajete potpuno ošamućeni. To je kao da ste pijano nedonošče. Postajete patetični. Sećam se da sam samo hteo da legnem i odustanem. Bio je to jedinstven osećaj, i pravo iznenađenje za mene da budem toliko devastiran. Onda nam je potpuno nestalo hrane, 75 kilometara od prve stanice koju smo postavili na svom putu do tamo. Postavili smo 10 stanica sa hranom, bukvalno smo zakopavali hranu i gorivo za povratak - gorivo je bilo za rešo da bismo topili sneg i dobili vodu - i bio sam primoran da donesem odluku i zatražim avion sa zalihama, skijaški avion sa hranom za osam dana kako bismo prebrodili tu rupu. Trebalo im je 12 sati da dođu do nas sa druge strane Antarktika. Kada sam pozvao taj avion, bila je to jedna od najtežih odluka u mom životu. Pomalo zvučim kao prevarant, stojeći ovde sa stomačićem. Ugojio sam se 13 kilograma u poslednje tri nedelje. Tolika glad je na mene ostavila zanimljiv mentalni ožiljak, a to je da sam kao usisivač unosio hranu u svakom hotelu gde sam bio. (Smeh) Ali uopšte smo bili veoma gladni, i to prilično. Ne žalim ni sekunde što sam zvao taj avion, jer sam još uvek živ i netaknut i pričam ovu priču. Ali takva pomoć sa strane nikada nije bila deo plana i moj ego se još uvek bori s time. Ovo je najveći san koji sam ikad imao i bio je skoro savršen. U povratku do obale, naši kramponi - šiljci na čizmama za putovanje preko plavog leda na glečeru - polomili su se na vrhu Birdmora. Još uvek smo ima 160 kilometara nizbrdo na veoma čvrstom i klizavom plavom ledu. Skoro svakog sata smo morali da ih popravljamo. Čisto razmere radi, ovo je pogled ka grotlu glečera Birdmor. U šupljinu na horizontu mogli ste smestiti ceo Menhetn. To je 32 kilometra između planina Houp i Kifin. Nikada se nisam osećao tako malo kao na Antarktiku. Kada smo se spustili do grotla glečera, otkrili smo da je svež sneg prikrio desetine dubokih šupljina. Jedan od Šekltonovih ljudi opisao je prelazak ovakvog terena kao hodanje preko staklenog krova na železničkoj stanici. Propali smo toliko puta da ne mogu ni da se setim, obično samo stavljanjem skije ili čizme kroz sneg. Povremeno bismo upali sve do pazuha, ali srećom, nikada više od toga. I pre manje od pet nedelja, nakon 105 dana, prešli smo neverovatno zlokobni cilj, obalu ostrva Ros sa strane Antarktika ka Novom Zelandu. U prvom planu možete videti sneg i stene iza. Iza nas je neisprekidana skijaška staza od skoro 2900 kilometara. Prošli smo najduže polarno putovanje peške, o čemu sam sanjao deceniju. Gledajući unazad, još uvek stojim iza stvari koje sam godinama govorio o važnosti ciljeva i odlučnosti i veri u sebe ali priznajem da nisam puno razmišljao o tome šta se dešava kada dođete do cilja koji vas obuzima i kome ste posvetili većinu odraslog života i zapravo još uvek razabiram taj deo. Kao što sam rekao, postoji mali broj površnih znakova da sam otišao. Ugojio sam se 14 kilograma. Imam veoma blage ožiljke od promrzlina, koji su sada verovatno prekriveni šminkom. Jedan na nosu, po jedan na obrazima, od naočari, ali iznutra sam veoma drugačija osoba. Da budem iskren, Antarktik me je izazvao i učinio tako skromnim da nisam siguran da ću ikada moći to da predstavim rečima. Još uvek se borim da saberem misli. To što stojim ovde i iznosim ovu priču dokaz je da svi možemo da postignemo velike stvari, kroz ambiciju, strast, puku tvrdoglavost, odbijajući da odustanemo, da ako nešto sanjate dovoljno jako, kao što je rekao Sting, to se zaista i ostvari. Ali ovde stojim i govorim, znate šta, taj kliše da je putovanje bitnije od odredišta? Ima nečega u tome. Što sam bliži bio svom cilju, krševitoj, stenovitoj obali ostrva Ros, sve sam više shvatao da je najveća lekcija kojoj me je naučila ova veoma duga i teška šetnja je da sreća nije u odredištu, da je za nas ljude to savršenstvo o kojima mnogi sanjamo možda zapravo nedostižno, i da ako ne možemo biti zadovoljni ovde, danas, sada, na svojim putovanjima, u neredu i težnji koja nas sve prožima, sa otvorenim petljama, poluzavršenim spiskovima, osećanjem da će drugi put biti bolje, onda to nikad nećemo osetiti. Mnogi su me pitali, a šta sada? Sada sam veoma srećan da se oporavljam u hotelskim restoranima. Ali kao što reče Bob Houp, osećam se veoma skromno, ali mislim da imam snage i karaktera da se borim protiv toga. (Smeh) Hvala vam. (Aplauz)