Šta ako bih vam rekla da vreme ima rasu, rasu u savremenom smislu našeg razumevanja rase u Sjedinjenim Državama? Obično govorimo o rasi u vezi sa problemima crnaca i belaca. U afroameričkim zajednicama iz kojih ja potičem, imamo dugoprisutnu višegeneracijsku šalu o onome što nazivamo „vreme za OLj“ ili „vreme za obojene ljude“. Više ne govorimo o Afroamerikancima kao „obojenima“, ali ova stara šala o našem stalnom kašnjenju u crkvu, na izlete, na porodična dešavanja, pa čak i na sopstvenu sahranu, nastavlja da traje. Lično sam cepidlaka za vreme. Kao da je moja majka rekla dok sam odrastala: „Nećemo biti takvi crnci.“ Tako da obično stižemo na događaje 30 minuta ranije. Ali danas želim da vam govorim više o političkoj prirodi vremena, jer kada bi vreme imalo rasu, ona bi bila bela. Belci poseduju vreme. Znam, znam. Usled iznošenja takvih „zapaljivih izjava“ osećamo se neprijatno. Zar nismo prevazišli tu tačku u kojoj je rasa stvarno bitna? Zar rasa nije grub koncept? Zar ne treba da krenemo napred sa svojom prosvetljenošću i progresivnoću i odstranimo beskorisne koncepte poput rase na smetlište istorije? Kako ćemo ikada prebroditi rasizam ako nastavimo da govorimo o rasi? Možda bi trebalo da zaključamo svoje koncepte rase u vremensku kapsulu, zakopamo ih i iskopamo za hiljadu godina, sagledavajući ih uz jasno prosvetljeniju, bezrasnu verziju nas samih koja pripada budućnosti. Međutim, vidite, ta želja da ublažimo uticaj rase i rasizma prikazuje se u načinu na koji pokušavamo da upravljamo vremenom, u načinu na koji pričamo istoriju, u načinima na koje pokušavamo da gurnemo negativne istine o sadašnjosti u prošlost, u načinima na koje pokušavamo da tvrdimo da je budućnost kojoj se nadamo sadašnjost u kojoj trenutno živimo. Kada je Barak Obama postao predsednik SAD 2008. godine, mnogi Amerikanci su izjavili da smo „postrasni“. Ja sam sa akademije gde smo oduševljeni time da smo „post“ svega. Postmoderni smo, poststrukturalni, postfeministički. „Post“ je postao jednostavan akademski dodatak koji primenjujemo na niz termina da bismo naznačili kakvi smo bili. Ipak, prefiksi sami po sebi nemaju moć da učine rasu i rasizam stvarima prošlosti. SAD nikada nisu bile „prerasne“. Dakle, tvrdnja da smo postrasni, kada tek treba da se borimo sa uticajem rase na crnce, Latinoamerikance i urođeničke narode je neiskrena. Baš u trenutku kada smo se spremali da proslavimo svoju postrasnu budućnost, naši politički uslovi su postali rasni najviše što su bili u proteklih 50 godina. Danas želim da vam iznesem tri zapažanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti vremena, što se tiče borbe protiv rasizma i dominacije bele rase. Prvo, prošlost. Vreme ima istoriju, kao i crnci. Ali mi se ophodimo prema vremenu kao da je neograničeno, kao da je uvek bilo ovako, kao da nema političku istoriju vezanu za pljačku zemlje starosedelaca, genocid domaćih naroda i krađu Afrikanaca iz svoje domovine. Kada su beli evropski filozofi muškog roda prvi put pomislili da osmisle vreme i istoriju, poznato je da je jedan izjavio: „Afrika nije istorijski deo sveta.“ U suštini je govorio da su Afrikanci ljudi izvan istorije koji nisu imali uticaj na vreme niti ubrzano kretanje napretka. Ova ideja da ljudi crne rase nisu imali nikakav uticaj na istoriju jedna je od temeljnih ideja za uverenje o superiornosti bele rase. Razlog je tome što je Karter G. Vudson 1926. stvorio „nedelju crnačke istorije“. Razlog je tome što nastavljamo da slavimo mesec crnačke istorije u SAD svakog februara. Takođe vidimo ideju da su crnci narod koji je naizmenično ili izvan granica vremena ili zarobljen u prošlosti, u scenariju u kome, kao što ja radim sada, osoba crne rase ustane i insistira da je rasizam i dalje bitan, a neka osoba, obično bele rase, joj kaže: „Zašto si zatočen u prošlosti? Zašto ne možeš da nastaviš? Imamo crnog predsednika. Prevazišli smo sve to.“ Poznato je da je Vilijem Fokner rekao: „Prošlost nikada nije mrtva. Nije čak nikada ni prošla.“ Ali moja dobra prijateljica profesorka Kristi Dotson kaže: „Naše pamćenje traje duže od našeg životnog veka.“ Svi mi nosimo nade i snove porodice i zajednice sa sobom. Nemamo taj luksuz da oslobodimo prošlost. Međutim, ponekad, naša politička situacija toliko zabrinjava da ne znamo da li živimo u prošlosti ili sadašnjosti. Uzmite, na primer, kada demonstranti pokreta „Životi crnaca su važni“ izađu da protestuju protiv nepravednih ubistava crnih građana od strane policije, a slike koje se pojave sa protesta izgledaju kao da su mogle biti uslikane pre 50 godina. Prošlost neće da nas pusti. Ipak, hajde da se probijemo u sadašnjost. U sadašnjosti, rekla bih da rasne borbe koje doživljavamo predstavljaju sukobe nad vremenom i prostorom. Kako to mislim? Pa, već sam vam rekla da belci poseduju vreme. Oni koji su na snazi diktiraju dinamiku radnog dana. Diktiraju koliko novca naše vreme zapravo zavređuje. Profesor Džordž Lipstic smatra da belci diktiraju čak i dinamiku društvene inkluzije. Diktiraju koliko dugo će zapravo potrajati da bi manjinske grupe dobile prava za koja su se borile. Dopustite da ponovo zaronim u prošlost na brzinu da bih vam dala primer. Ako pomislite na pokret za građanska prava i vapaje njegovih predvodnika za „slobodu sada“, oni su se suprotstavili sporosti bele društvene inkluzije. Do 1965. godine, kada je donet Zakon o pravu glasa, prošlo je punih 100 godina između okončanja građanskog rata i dodeljivanja prava na glasanje afroameričkim zajednicama. Uprkos hitnosti rata, ipak je bilo potrebno čitavih 100 godina da se zaista dogodi društvena inkluzija. Od 2012. godine, konzervativna državna zakonodavna tela širom SAD pojačala su nastojanja da unazade afroamerička prava na glasanje donošenjem restriktivnih zakona o glasačkoj identifikaciji i ograničavanjem mogućnosti ranog glasanja. Prošlog jula je savezni sud poništio zakon o identifikaciji glasača Severne Karoline navodeći da je „hirurški precizno bio usmeren na Afroamerikance“. Ograničavanje inkluzije Afroamerikanaca u političkom telu je primarni način na koji pokušavamo da upravljamo ljudima i kontrolišemo ih time što vršimo upravljanje i kontrolisanje vremena. Još jedno mesto na kome vidimo ove sukobe vremena i prostora je u gradovima ubrzanog razvoja kao što su Atlanta, Bruklin, Filadelfija, Nju Orleans i Vašington - mestima koje su generacijama imale crnačko stanovništvo. Međutim, sada, u ime urbane obnove i napretka, te zajednice su istisnute, zarad uvođenja u 21. vek. Profesorka Šeron Holand je postavila pitanje šta se dešava kada osoba koja postoji u vremenu sretne nekog ko samo zauzima prostor? Ove rasne borbe su bitke između onih na koje se gleda kao na zauzimače prostora i onih koji se doživljavaju kao stvaraoci u svetu. Oni koji kontrolišu proticanje i pritisak istorije smatraju se stvaraocima u svetu koji poseduju vreme i vladaju njime. Drugim rečima, belci. Kada je Hegel izneo poznatu izjavu da Afrika nije istorijski deo sveta, podrazumevao je da predstavlja samo obimnu masu zemlje koja zauzima prostor na dnu Zemljine kugle. Afrikanci su zauzimali prostor. Danas belci nastavljaju da kontrolišu proticanje i pritisak istorije, pri čemu prečesto tretiraju crnce kao da samo zauzimamo prostor na koji nemamo pravo. Vreme i stupanje napretka se koristi da bi se opravdao zapanjujući stepen nasilja prema našem najugroženijem stanovništvu, koje, pošto se sagledava kao da zauzima prostor umesto kao da su to stvaraoci u svetu, premešta se iz mesta u kojima živi, kako bi se uvelo u 21. vek. Skraćeni životni vek s obzirom na poštanski broj je samo jedan primer kako se vreme i prostor povezuju na nepravedan način u životu crnaca. Deca koja su rođena u Nju Orleansu, na poštanskom broju 70124, gde su 93 procenta belci, mogu očekivati da žive čitavih 25 godina duže od dece koja su rođena na poštanskom broju 70112 u Nju Orleansu, gde su 60 posto crnci. Deca rođena u Vašingtonu, u bogatim predgrađima Merilenda, mogu očekivati čitavih 20 godina duži život od dece rođene u naseljima u centru grada. Tanahasi Kouts smatra da „karakteristika koja određuje izdvojenost u crnu rasu je neizbežna pljačka vremena.“ Doživljavamo vremensku diskriminaciju, poručuje on, ne samo kao strukturalnu, već kao ličnu, kroz izgubljene trenutke radosti, izgubljene trenutke povezanosti, izgubljen kvalitet vremena sa voljenim osobama i izgubljene godine zdravog kvaliteta života. Da li vidite crnce u budućnosti? Da li crnci imaju budućnost? Šta ako pripadate upravo rasi ljudi koja je uvek bila sučeljena sa vremenom? Šta ako je vaša grupa ona za koju budućnost nikada nije bila predviđena? Ovi sukobi prostora i vremena - između demonstranata i policije, između bogatih doseljenika i meštana - ne daje naročito lepu sliku o nadama Amerike za budućnost crnaca. Ako je sadašnjost neki pokazatelj, naša deca će biti nedovoljno obrazovana, zdravstveni problemi će uzeti svoj danak, a stambeni prostori će nastaviti da budu finansijski nepristupačni. Stoga, ako smo zaista spremni da razgovaramo o budućnosti, možda bi trebalo da započnemo priznanjem da smo izvan vremena. Mi crnci smo uvek bili izvan vremena. Vreme nam ne pripada. Naš je život večite hitnosti. Vreme je korišćeno da nas razmeste, ili obrnuto, podstaknuti smo na samoprihvatanje kroz beskrajne pozive samo da budemo strpljivi. No, ako je prošlost prolog, hajde da iskoristimo načine na koje smo ionako uvek van vremena da hitno zahtevamo slobodu sada. Verujem da je budućnost onakva kakvom je stvorimo. Ali najpre moramo da odlučimo da vreme pripada svima nama. Ne, ne dobijamo svi podjednako vreme, ali možemo da rešimo da vreme koje dobijemo bude pravedno i slobodno. Možemo da zaustavimo pretvaranje poštanskog broja u glavnu odrednicu dužine životnog veka. Možemo da zaustavimo krađu vremena za učenje od crnačke dece kroz preterano korišćenje suspendovanja i isključivanja. Možemo da zaustavimo krađu vremena od crnaca kroz duge periode smeštanja u zatvor zbog nenasilnih krivičnih dela. Policija može da prestane da krade vreme i živote crnaca kroz preterano korišćenje sile. Verujem da je budućnost onakva kakvom je stvorimo. Ali tamo ne možemo stići u vreme obojenih ljudi, niti vreme belaca, niti vaše vreme, pa čak ni moje vreme. To je naše vreme. Naše. Hvala. (Aplauz)