Moje ime je Den Koen i ja sam akademik. I to znači da argumentujem. To je važan deo mog života i volim da se raspravljam. Nisam samo akademik već i filozof, pa volim da mislim da sam prilično dobar u raspravljanju. Ali takođe volim da puno razmišljam o raspravljanju. Razmišljajući o raspravljanju naleteo sam na neke zagonetke i jedna od zagonetki je ta da kako sam razmišljao o raspravljanju tokom godina, a sada su to već decenije, postao sam bolji u raspravljanju, ali što više raspravljam i što sam bolji u tome, to više gubim. I to je zagonetka. A druga zagonetka je da mi je to u stvari u redu. Zašto mi je u redu da gubim i zašto mislim da dobri raspravljači u stvari bolje gube? Ima i još nekih zagonetki. Jedna je: zašto raspravljamo? Ko ima koristi od rasprave? I kad razmišljam o raspravama, govorim o – nazovimo ih akademskim raspravama ili saznajnim raspravama, gde je ulog nešto saznajno. Da li je ova tvrdnja tačna? Da li je ova teorija dobra? Da li je ovo ostvarivo tumačenje podataka ili teksta? I tako dalje. Nisam baš zainteresovan za rasprave o tome čiji je red da pere sudove ili ko treba da iznese đubre. Da, imamo i te rasprave takođe. Obično dobijam te rasprave jer znam trikove. Ali to nisu važne rasprave. Zainteresovan sam za akademske rasprave danas i evo onoga što me zbunjuje. Prvo, šta dobri raspravljači dobiju kad dobiju raspravu? Šta dobijam ako vas ubedim da utilitarizam nije baš pravi okvir za razmišljanje o etičkim teorijama? Šta onda dobijamo kada dobijemo raspravu? Čak pre toga, ono što je meni važno je da li imate ideju da Kantova teorija funkcioniše ili je Mil pravi etičar kog treba slediti? Ne smeta mi ako mislite da je funkcionalizam upotrebljiva teorija uma. Zašto onda uopšte pokušavamo da raspravljamo? Zašto pokušavamo da ubedimo druge ljude da veruju u stvari u koje ne žele da veruju? I da li je to čak pristojno? Da li je to lep način ophođenja sa drugim ljudskim bićem, pokušati učiniti da misle nešto što ne žele da misle? U odgovoru ću se pozvati na tri modela rasprave. Prvi model, nazovimo ga dijalektički model – kad mislimo o raspravi kao o ratu i znate kako to izgleda. Ima puno vriske i vike i pobeđivanja i gubljenja i to nije baš koristan model raspravljanja, ali je vrlo uobičajen i ukorenjen. Ali postoji drugi model rasprave: rasprave kao dokazi. Pomislite na raspravu matematičara. Evo mog dokaza. Je l' funkcioniše? Je l' valja? Da li su pretpostavke opravdane? Da li su izvođenja valjana? Da li zaključak sledi iz pretpostavki? Bez opozicije, bez neprijateljstva, bez obaveznog raspravljanja u neprijateljskom smislu. Ali treba imati na umu i treći model koji će, ja mislim, biti veoma koristan i to su rasprave kao predstave, rasprave pred publikom. Možemo zamisliti političara koji pokušava da predstavi gledište, pokušava da ubedi publiku u nešto. Ali postoji drugi oblik ovog modela za koji stvarno mislim da je važan. Naime, kada raspravljamo pred publikom, ponekad ona ima više ulogu učesnika u raspravi to jest, rasprave su takođe saslušanja pred porotom koja presuđuje i donosi odluku. Nazovimo ovo retoričkim modelom, gde treba da skrojite vaše argumente za publiku pred vama. Ako predstavite zdrav, dobro postavljen, čvrst argument na engleskom pred frankofonom publikom, to prosto neće funkcionisati. Imamo ove modele – raspravu kao rat, raspravu kao dokaz i raspravu kao predstavu. Od ova tri, rasprava kao rat je dominantna. Ona dominira u tome kako govorimo o raspravama, dominira u tome kako razmišljamo o argumentima i zbog toga oblikuje ono kako raspravljamo, naše ponašanje u raspravama. Kada razgovaramo o argumentima, da, razgovaramo vrlo militarističkim jezikom. Hoćemo jake argumente, koji imaju puno oštrine, argumente koji pogađaju tačno u metu. Hoćemo da imamo podignute odbrane i spremne strategije. Hoćemo argumente koji ubijaju. To su argumenti koje hoćemo. To je dominantan način razmišljanja o argumentima. Kad govorim o argumentima, to je verovatno ono što ste pomislili, neprijateljski model. Ali metafora rata, paradigma rata ili model za razmišljanje o raspravama ima, ja mislim, deformišuće efekte na ono kako raspravljamo. Prvo, uzdiže taktiku iznad sadržaja. Možete uzeti čas iz logike, argumentaciju. Naučićete sve o izgovorima koje ljudi koriste da bi pokušali da pobede u raspravi, pogrešnim koracima. Ovo preuveličava aspekt "mi protiv njih". Raspravu čini neprijateljskom. Polarizuje je. I jedini predvidivi ishodi su trijumf, veličanstveni trijumf ili bedan, sraman poraz. Mislim da su to deformišući efekti i najgore od svega, kao da sprečavaju stvari kao što su pregovori ili dogovaranje ili kompromis ili saradnja. Razmislite o tome. Jeste li ikada ušli u raspravu misleći: "Hajde da ispregovaramo o nečemu, a ne da se borimo oko toga. Šta možemo da rešimo zajedno?" I mislim da metafora "rasprava kao rat" sprečava ove druge vrste rešavanja rasprave. I konačno, ovo je stvarno najgora stvar, rasprave nas ne vode nikuda. One su ćorsokaci. One su kružne raskrsnice ili zastoji u saobraćaju u razgovoru. Ne stižemo nikuda. I još jedna stvar, kao predavaču ovo mi stvarno smeta: ako je rasprava rat, onda to podrazumeva učenje uz gubljenje. Da objasnim šta mislim. Recimo da vi ja raspravljamo. Vi verujete u tvrdnju T, a ja ne. I ja kažem: "Zašto ne verujete u T?" I vi mi date vaše razloge. I ja prigovorim i kažem: "A šta ako...?" I vi odgovorite na moj prigovor. I ja imam pitanje: "Na šta mislite? Kako se to primenjuje u ovom slučaju?" I vi odgovorite na moje pitanje. Pretpostavite na kraju dana, prigovarao sam, dovodio sam u pitanje, izneo sam sve vrste suprotnih mišljenja i u svim slučajevima odgovorili ste tako da sam bio zadovoljan. Tako da na kraju dana kažem: "Znate šta? Mislim da ste u pravu. T." Tako da imam novo uverenje. I to nije bilo kakvo uverenje, nego jasno, ispitano, testirano u borbi. Veliki saznajni dobitak. Ok. Ko je dobio tu raspravu? Metafora rata nas primorava da kažemo da ste vi pobedili, iako sam ja onaj koji je ostvario saznajni dobitak. Šta ste vi dobili saznajno od ubeđivanja mene? Naravno, od toga ste dobili neko zadovoljstvo, možda vam je ego porastao, možda ste dobili neki profesionalni status u tom polju. Ovaj tip je dobar raspravljač. Ali saznajno – samo sa tačke gledišta saznanja – ko je pobednik? Metafora rata nas tera da razmišljamo da ste vi pobednik, a da sam ja izgubio i pored toga što sam dobio. Nešto nije u redu sa tom slikom. I to je slika koju bih stvarno hteo da promenimo ako možemo. Kako možemo da nađemo načine da učinimo da rasprave doprinesu nečem pozitivnom? Ono što nam treba su nove strategije izlaska iz rasprava. Ali nećemo imati nove strategije izlaska iz rasprava dok ne budemo imali nove polazne pristupe raspravama. Treba da razmišljamo o novim vrstama rasprava. Da bismo to uradili, pa, ne znam kako to da uradimo. To su loše vesti. Metafora "rasprava kao rat" je monstrum. Prosto se nastanila u našem umu i nema čarobnog metka koji će je ubiti. Nema čarobnog štapića koji će učiniti da nestane. Nemam odgovor. Ali imam neke predloge i evo mog predloga. Ako hoćemo da razmišljamo o novim vrstama rasprava, ono što treba da uradimo je da razmišljamo o novoj vrsti raspravljača. Pokušajte ovo. Pomislite na sve uloge koje ljudi igraju u raspravama. Tu su zagovornik i oponent u neprijateljskoj, dijalektičkoj raspravi. Tu je publika u retoričkim raspravama. Tu je onaj koji zaključuje u raspravi kao dokazivanju. Sve ove različite uloge. Možete li sada zamisliti raspravu u kojoj ste vi onaj koji raspravlja, ali ste takođe i u publici i gledate sebe kako raspravljate? Možete li da zamislite sebe kako raspravljate i gubite raspravu, pa ipak na kraju rasprave kažete: "Oh, ovo je bila dobra rasprava." Možete li to da uradite? Mislim da možete. I mislim da, ako zamislite tu vrstu rasprave u kojoj gubitnik kaže pobedniku i publika i porota mogu da kažu: "Da, to je bila dobra rasprava", onda ste zamislili dobru raspravu. I više od toga, mislim da ste zamislili dobrog raspravljača, takvog kakav biste vi trebalo da pokušate da budete. Ja gubim puno rasprava. Potrebna je vežba da biste postali dobri u raspravljanju u smislu da budete u stanju da izvučete korist iz gubljenja, ali srećom, imam puno kolega koji su bili voljni da istupe i omoguće mi tu vežbu. Hvala vam. (Aplauz)