"Neko mora da je oklevetao Jozefa K. Znao je da nije učinio bilo šta loše, ali jednog jutra je uhapšen." Ovako počinje "Proces", jedan od najpoznatijih romana pisca Franca Kafke. K, protagonist, iznenada je uhapšen i primoran je da prođe kroz zbunjujući proces u kome mu ni razlog hapšenja, ni priroda pravnog postupka nisu jasni. Ovakav scenario se smatra karakterističnim za Kafkino stvaralaštvo te su učenjaci smislili novu reč za njega. Reč kafkijanski je postala deo žargona i opisuje bespotrebno komplikovana i frustrirajuća iskustva, poput primoranosti da se snalazite u lavirintima birokratije. No, da li stajanje u dugom redu radi popunjavanja zbunjujuće papirologije zaista obuhvata punoću Kafkine vizije? Mimo uzgredne upotrebe ove reči, šta nešto čini kafkijanskim? Priče Franca Kafke zaista se bave mnogim banalnim i apsurdnim aspektima savremene birokratije, što je delimično inspirisano njegovim iskustvom činovnika za osiguranja tokom ranog XX veka u Pragu. Mnogi njegovi protagonisti su kancelarijski radnici koji su primorani da izlaze na kraj s mrežom prepreka kako bi ostvarili svoje ciljeve, a često se ispostavi da je iskušenje toliko dezorijentišuće i nelogično da uspeh postaje besmislen u svakom slučaju. Na primer, u kratkoj priči "Posejdon", antički grčki bog je administrator, toliko preplavljen papirologijom da nikad nema vremena da istraži sopstvenu podvodnu oblast. Fora je da čak ni bog ne može da izađe na kraj s količinom papirologije koju zahteva savremeno radno mesto. Razlog za pripovedanje je što on ne želi da prebaci drugima bar deo posla jer svakoga smatra nedostojnim tog zadatka. Kafkin Posejdon je zatovrenik sopstvenog ega. Ova jednostavna priča sadrži sve elemente koji sačinjavaju istinski kafkijanski scenario. Ne radi se samo o birokratskom apsurdu, već o ironiji kako lik reaguje na to nizom obrazloženja, a to je amblematično za Kafkino pisanje. Njegove tragikomične priče služe kao vid mitologije savremenog industrijskog doba, u kojima koristi logiku snova kako bi istražio odnose između sistema arbitrarne moći i pojedinaca zarobljenih u njima. Uzmite, na primer, Kafkinu najpoznatiju priču: "Preobražaj". Kad se Gregor Samsa probudi jednog jutra i otkrije da je transformisan u džinovskog insekta, njegova najveća briga je da stigne na vreme na posao. Naravno, ovo se ispostavi kao nemoguće. Nije jedino autoritativna stvarnost radnog prostora inspirisala Kafku. Neke od borbi likova potiču iznutra. Kratka priča "Umetnik u gladovanju", opisuje cirkuskog izvođača čija se tačka sastoji od produženog posta. Uzrujan je zato što je vlasnik cirkusa ograničio post na 40 dana, verujući da ga to sprečava da postigne slavu u svojoj umetnosti. No kad njegovoj tački padne popularnost, slobodan je da se izgladni do smrti. Preokret nastaje kad leži na samrti u anonimnosti, sa žaljenjem priznajući da je njegova umetnost oduvek bila prevara. Postio je ne snagom volje, već prosto zato što nikad nije pronašao hranu koja bi mu se svidela. Čak i u "Procesu", koji je čini se usmeren direktno na birokratiju, nejasni zakoni i zbunjujuće procedure pokazuju nešto daleko zlokobnije: strahoviti impuls pravnog sistema se pokazuje nazaustavljivim, čak i od strane navodno moćnih zvaničnika. Ovo je sistem koji ne služi pravdi, već je njegova jedina svrha da ovekoveči samog sebe. Politička teoretičarka Hana Arendt, koja je pisala godinama nakon Kafkine smrti, će to nazvati "tiranijom bez tiranina". Ipak, sumornost Kafkinih priča prati značajna doza humora, koji je ukorenjen u besmislenoj logici opisanih situacija. Dakle, s jedne strane, lako je prepoznati kafkijanstvo u današnjem svetu. Oslanjamo se na sve zamršenije sisteme administracije koji ostavljaju stvarne posledice na sve aspekte našeg života. I svaku našu reč procenjuju ljudi koje ne vidimo, koji slede zakone koje ne znamo. S druge strane, finim podešavanjem naše pažnje na apsurd, Kafka takođe reflektuje naše mane nazad do nas samih. Time nas podseća da je svet u kom živimo onaj koji stvaramo i da imamo moć da se menjamo na bolje.