"Neko mora da je oklevetao Jozefa K.
Znao je da nije učinio bilo šta loše,
ali jednog jutra je uhapšen."
Ovako počinje "Proces",
jedan od najpoznatijih romana
pisca Franca Kafke.
K, protagonist, iznenada je uhapšen
i primoran je da prođe
kroz zbunjujući proces
u kome mu ni razlog hapšenja,
ni priroda pravnog postupka
nisu jasni.
Ovakav scenario se smatra
karakterističnim za Kafkino stvaralaštvo
te su učenjaci smislili novu reč za njega.
Reč kafkijanski je postala deo žargona
i opisuje bespotrebno komplikovana
i frustrirajuća iskustva,
poput primoranosti da se snalazite
u lavirintima birokratije.
No, da li stajanje u dugom redu
radi popunjavanja zbunjujuće papirologije
zaista obuhvata punoću Kafkine vizije?
Mimo uzgredne upotrebe ove reči,
šta nešto čini kafkijanskim?
Priče Franca Kafke zaista se bave
mnogim banalnim i apsurdnim aspektima
savremene birokratije,
što je delimično inspirisano njegovim
iskustvom činovnika za osiguranja
tokom ranog XX veka u Pragu.
Mnogi njegovi protagonisti
su kancelarijski radnici
koji su primorani da izlaze na kraj
s mrežom prepreka
kako bi ostvarili svoje ciljeve,
a često se ispostavi da je iskušenje
toliko dezorijentišuće i nelogično
da uspeh postaje besmislen
u svakom slučaju.
Na primer, u kratkoj priči "Posejdon",
antički grčki bog je administrator,
toliko preplavljen papirologijom
da nikad nema vremena da istraži
sopstvenu podvodnu oblast.
Fora je da čak ni bog ne može
da izađe na kraj s količinom papirologije
koju zahteva savremeno radno mesto.
Razlog za pripovedanje
je što on ne želi
da prebaci drugima bar deo posla
jer svakoga smatra
nedostojnim tog zadatka.
Kafkin Posejdon
je zatovrenik sopstvenog ega.
Ova jednostavna priča sadrži sve elemente
koji sačinjavaju
istinski kafkijanski scenario.
Ne radi se samo o birokratskom apsurdu,
već o ironiji kako lik reaguje na to
nizom obrazloženja,
a to je amblematično za Kafkino pisanje.
Njegove tragikomične priče služe kao vid
mitologije savremenog industrijskog doba,
u kojima koristi logiku snova
kako bi istražio odnose
između sistema arbitrarne moći
i pojedinaca zarobljenih u njima.
Uzmite, na primer, Kafkinu
najpoznatiju priču: "Preobražaj".
Kad se Gregor Samsa probudi jednog jutra
i otkrije da je transformisan
u džinovskog insekta,
njegova najveća briga
je da stigne na vreme na posao.
Naravno, ovo se ispostavi kao nemoguće.
Nije jedino autoritativna stvarnost
radnog prostora inspirisala Kafku.
Neke od borbi likova potiču iznutra.
Kratka priča "Umetnik u gladovanju",
opisuje cirkuskog izvođača
čija se tačka sastoji od produženog posta.
Uzrujan je zato što je vlasnik cirkusa
ograničio post na 40 dana,
verujući da ga to sprečava
da postigne slavu u svojoj umetnosti.
No kad njegovoj tački padne popularnost,
slobodan je da se izgladni do smrti.
Preokret nastaje
kad leži na samrti u anonimnosti,
sa žaljenjem priznajući da je njegova
umetnost oduvek bila prevara.
Postio je ne snagom volje,
već prosto zato što nikad
nije pronašao hranu koja bi mu se svidela.
Čak i u "Procesu",
koji je čini se usmeren
direktno na birokratiju,
nejasni zakoni i zbunjujuće procedure
pokazuju nešto daleko zlokobnije:
strahoviti impuls pravnog sistema
se pokazuje nazaustavljivim,
čak i od strane navodno moćnih zvaničnika.
Ovo je sistem koji ne služi pravdi,
već je njegova jedina svrha
da ovekoveči samog sebe.
Politička teoretičarka Hana Arendt,
koja je pisala godinama
nakon Kafkine smrti,
će to nazvati "tiranijom bez tiranina".
Ipak, sumornost Kafkinih priča
prati značajna doza humora,
koji je ukorenjen u besmislenoj logici
opisanih situacija.
Dakle, s jedne strane, lako je prepoznati
kafkijanstvo u današnjem svetu.
Oslanjamo se na sve zamršenije
sisteme administracije
koji ostavljaju stvarne posledice
na sve aspekte našeg života.
I svaku našu reč procenjuju
ljudi koje ne vidimo,
koji slede zakone koje ne znamo.
S druge strane, finim podešavanjem
naše pažnje na apsurd,
Kafka takođe reflektuje naše mane
nazad do nas samih.
Time nas podseća da je svet
u kom živimo onaj koji stvaramo
i da imamo moć da se menjamo na bolje.