Dobrodošli u Bajeku,
rečnu zajednicu u Ikoroduu, u Lagosu -
živopisni prikaz nekoliko rečnih zajednica
širom Nigerije,
zajednica čije je vodene tokove zahvatila
invazivna vodena trava.
To su zajednice u kojima je bila otežana
ekonomska egzistencija -
ribolov, pomorski saobraćaj i trgovina;
zajednice gde su prinosi ribe smanjeni;
zajednice gde su đaci
sprečeni da idu u školu danima,
ponekad i nedeljama uzastopno.
Ko bi rekao da će ova biljka
sa okruglim listovima, visokim stabljikama
i raskošnim cvetovima poput lavande,
izazvati takvo rasulo u ovim zajednicama.
Biljka je poznata pod imenom
vodeni hijakint
i botaničkim imenom Eichhornia crassipes.
Zanimljivo je da je u Nigeriji
ova biljka poznata i po drugim imenima
vezanim za istorijske događaje,
kao i mitove.
U nekim mestima je zovu babangida.
Kada čujete babangida,
setite se vojske i vojnih udara
i pomislite na strah, ograničavanje.
U delovima Nigerije u delti reke Niger,
biljka je takođe poznata kao abiola.
Kada čujete abiola,
setite se poništenih izbora
i pomislite: „Zgažena nada.“
U jugozapadnom delu Nigerije,
biljka je poznata kao gbeborun.
Gbeborun je izraz na jeziku Joruba
koji u prevodu znači „trač“
ili „potkazivač“.
Kada pomislite na trač, pomislite:
„Brzo razmnožavanje, uništavanje.“
A u delu Nigerije
u kome se govori Igala jezikom,
biljka je poznata kao „akpije kpoma“.
Kada to čujete, pomislite na smrt.
Bukvalan prevod je „smrt majci i detetu“.
Lično sam se susrela
sa ovom biljkom 2009. godine.
Bilo je to ubrzo nakon mog preseljenja
iz SAD-a u Nigeriju.
Napustila sam svoj posao
u korporativnoj Americi
i odlučila se na veliki skok u nepoznato,
skok koji je proizašao iz dubokog uverenja
da u Nigeriji ima mnogo toga
što treba uraditi
u oblasti održivog razvoja.
Tako sam se tu našla 2009. godine,
zapravo, pri kraju 2009. godine,
u Lagosu na Trećem kopnenom mostu.
Pogledala sam sa svoje leve strane
i ugledala zapanjujuć prizor.
Bio je to prizor ribarskih brodova
zarobljenih u gustim prostirkama
vodenog hijakinta.
Zaista me je zabolelo to što sam videla
jer sam pomislila:
„Siroti ribari,
kako li će nastaviti
sa svojim dnevnim aktivnostima
uz ova ograničenja?“
A zatim sam pomislila:
„Mora da postoji bolji način.“
Dobitno rešenje za sve,
u kome je životna sredina sređena
tako što je uklonjen korov,
a to zatim pretvoreno u ekonomsku dobit
za zajednice u kojima su životi
najviše pogođeni
haranjem ove trave.
To je, rekla bih,
bio moj trenutak inspiracije.
Zatim sam dodatno istraživala
i otkrila nešto više
o korisnim upotrebama ove trave.
Od nekoliko upotreba,
jedna je ostavila najveći utisak na mene.
Bilo je to korišćenje biljke
za rukotvorine.
Pomislila sam: „Baš sjajna ideja.“
Lično volim rukotvorine,
naročito one koji su vezane za neku priču.
Tako sam pomislila: „To bi se moglo
lako uspostaviti u zajednicama
bez potrebe za tehničkim veštinama.“
Pomislila sam u sebi:
„Tri jednostavna koraka
do izuzetnog rešenja.“
Prvi korak - doći na vodene puteve
i sakupiti vodeni hijakint.
Na taj način, stvarate prilaz.
Drugo, osušite stabljike
vodenog hijakinta
i treće, vodeni hijakint
se utka u proizvode.
Treći korak je predstavljao izazov.
Vidite, ja sam po zanimanju informatičar,
a ne neko ko se bavi kreativnom umetnošću.
Tako sam otpočela svoju potragu
radi otkrivanja kako da naučim da tkam.
Ta potraga me je dovela
u zajednicu u Ibadanu, gde sam živela,
po imenu Sabo.
Sabo u prevodu znači „strančeve odaje“.
Zajednicu pretežno sačinjavaju ljudi
iz severnog dela zemlje.
Bukvalno sam uzela suve travke u ruku,
bilo ih je nešto više,
i krenula sam od vrata do vrata
da bih našla nekog ko bi me naučio
kako da tkam ove stabljike
vodenog hijakinta u konopce.
Uputili su me u kolibu Malam Jaja.
Međutim, problem je bio
u tome što Malam Jaja ne govori engleski,
a ni ja ne znam jezik hausa,
ali su neka dečica pritekla u pomoć
i prevodila.
Time je otpočelo moje putovanje
učenja kako da tkam
i pretvorim ove sušene stabljike
vodenog hijakinta
u dugačke konopce.
Sa dugačkim konopcima u ruci,
bila sam opremljena da stvaram proizvode.
To je bio početak partnerstava,
rada sa tvorcima korpi od ratan palmi
kako bismo došli do proizvoda.
Sa ovim u ruci, bila sam sigurna
da ću moći da odnesem ovo znanje
u rečne zajednice
i pomognem im da pretvore
svoju nedaću u povoljnu okolnost.
Dakle, da odnesemo ovu travu
i da je utkamo
u proizvode koji se mogu prodati.
Tako imamo olovke, stoni pribor,
tašne, kutije za maramice.
Na taj način pomažemo zajednicama
da sagledaju vodenog hijakinta
u drugačijem svetlu,
kao korisnog,
estetskog, izdržljivog, jakog, otpornog,
koji je promenio imena
i promenio sredstva za život,
od gbeboruna - trača,
do olušatana - pripovedača.
Od „akpije kpoma“ - ubice majke i deteta,
do „jadudževn vlije kpoma“ -
snabdevača hrane za majku i dete.
Htela bih da završim
citatom Majkla Margolisa.
Rekao je: „Ako hoćete da naučite
o kulturi, slušajte priče.
Ako hoćete da promenite kulturu,
promenite priče.“
I tako smo, od Makoko zajednice,
Abobirija, Evoija,
sve do Koloa, Ovavae i Esabe
promenili priču.
Hvala što ste me saslušali.
(Aplauz)