Prvi put kada sam osetila strah imala sam 41. godinu. Uvek su mi govorili da sam hrabra. Od malena sam se uvek penjala na najviše drvo i prilazila sam bilo kojoj životinji bez straha. Volela sam izazove. Moj otac je govorio: „Dobar čelik izdrži sve temperature.“ A kada sam ušla u politiku u Kolumbiji, mislila sam da ću podneti svaku temperaturu. Želela sam da prekinem sa korupcijom u zemlji; želela sam da raskinem veze između političara i dilovanja drogom. I prvi put kada sam bila izabrana bilo je zato što sam optužila, javno, korumpirane političare koji su bili nedodirljivi. Osim toga sam optužila predsednika republike da je povezan sa kartelima. Tada su otpočele pretnje. Morala sam da izvedem iz zemlje jednog jutra moju decu, koja su bila mala tada, sakrivenu u blindiranom vozilu ambasadora Francuske koji ih je odveo na aerodrom. A nekoliko dana kasnije, bila sam žrtva atentata, ali sam ostala nepovređena. Sledeće godine, Kolumbijci su me izabrali sa najvećim brojem glasova. I osećala sam da su me veličali zbog hrabrosti. I ja sam, takođe, mislila da sam hrabra. Ali nisam bila. Jednostavno nikada nisam iskusila ono što je bio istinski strah. Ovo se promenilo 23. februara 2002. godine. U tom trenutku bila sam kandidat za predsednika Kolumbije i vodila sam izbornu kampanju kada me je zaustavila grupa naoružanih ljudi i uniformisanih, u vojničkoj odeći. Tada sam pogledala njihove čizme. Bile su gumene. A znala sam da kolumbijska vojska nosi kožne čizme. Znala sam da su to bili gerilci iz trupa ROSK-a. Od tog trenutka, sve se izdešavalo veoma brzo. Komandant je izdao naredbu da se vozilo zaustavi, a u tom trenutku je jedan od njegovih ljudi nagazio na protivpešadijsku minu i poleteo u vazduh. Pao je na zemlju u sedećem položaju ispred mene i naši pogledi su se ukrstili. Tada je momak shvatio. Njegova čizma zajedno sa nogom je odletela daleko. (Uzdiše) Počeo je da viče kao lud. I stvarno, osetila sam, kao što i sada osećam, jer ponovo proživljam te emocije, osetila sam u tom trenutku da se nešto u meni slomilo i da sam bila zaražena njegovim strahom; razum mi se pomutio i nisam mogla da razmišljam. Bila sam kao paralizovana. A kada sam konačno odreagovala, rekla sam sebi: „Ubiće me, a ja se nisam oprostila sa decom.“ Dok su me odvodili u najdublju džunglu, ROSK je objavio da će me ubiti ako Vlada ne bude pregovarala. A znala sam da Vlada neće pregovarati. Od tada, svake noći sam išla na spavanje sa strahom. Hladan znoj, drhtanje, bol u stomaku, nesanica. Ali najgore je prošao moj um zato što su mi iz pamćenja bili izbrisani svi brojevi telefona, adrese, imena veoma bliskih ljudi, čak i bitni životni događaji. I tada sam počela da sumnjam u sebe samu, u svoje mentalno zdravlje. A sa sumnjama došlo je i očajanje, a sa njim i depresija. Imala sam vidljive promene u ponašanju i nije bila u pitanju samo paranoja u trenucima panike. Bilo je i nepoverenje, mržnja i potreba da ubijem nekog. Postala sam svesna toga kada sam bila vezana lancima oko vrata za jedno drvo. Tog dana su me držali napolju na tropskom pljusku. Sećam se da sam imala veliku potrebu za toaletom. „Ono što moraš da uradiš uradićes ispred mene, kučko“, viknuo mi je stražar. I ja sam donela odluku u tom trenutku da ga ubijem. Danima sam planirala, tražila pravi momenat i način, puna mržnje, puna straha. Dok odjednom nisam izašla, stresla se i pomislila: „Neće me pretvoriti u jednu od njih. Neću postati ubica. Još uvek mi je ostalo dovoljno slobode da odlučim šta želim da budem.“ Tada sam shvatila da je strah učinio da se suočim sama sa sobom. Primoravao me je da usmerim svoju energiju, da poravnam svoje vrednosti. Naučila sam da se suočavanje sa strahom može transformisati u put uzrastanja. Mnoga osećanja me obuzimaju kada govorim o ovome, ali kada pogledam unazad mogu da prepoznam korake koje sam preduzela da bih to uspela. I želim da podelim sa vama tri koraka. Prvi je bio vođenje principima zato što sam shvatila da usled panike i mentalne blokade, ako bih se vodila principima, reagovala sam na dobar način. Sećam se prve večeri u koncentracionom logoru koji je gerila napravila usred džungle, sa rešetkama visine 4 metra, bodljikavom žicom, sa osmatračnicama na sve četiri strane i naoružanim ljudima koji su nas držali na nišanu 24h. Tog prvog jutra došli su neki ljudi vičući: „Prebrojte se, prebrojte se!“ Moji prijatelji zatočenici su se probudili uplašeni i počeli su da se identifikuju prema rednim brojevima. Ali kada je došao red na mene, rekla sam: „Ingrid Betankur. Ako želite da znate da li sam tu, zovite me po imenu.“ Bes stražara nije bio toliki kao bes mojih prijatelja zato što, naravno, oni su bili uplašeni, svi smo to bili, a oni su se plašili da će zbog mene biti kažnjeni. Ali za mene je iznad straha postojala potreba da branim svoj identitet, da ne dopustim da me pretvore u neku stvar ili broj. Ovo je bio početak; bila je to odbrana onoga što sam smatrala ljudskim dostojanstvom. Ali, pazite, gerila je sve to dobro proučila. Bavili su se otmicama godinama i razvili su tehniku da... da nas slome, da nas ponize i naprave razdor među nama. Tako da je sledeći korak bio da naučimo da uspostavimo međusobno poverenje, da naučimo da se ujedinimo. Džungla je druga planeta. Ona je jedan svet tame, vlažnosti, sa zujanjem miliona insekata, vinčuka, mrava. Nisam prestajala da se češem nijedan dan dok sam bila u džungli. I naravno, tarantule, škorpije, anakonde. Jednom sam se našla licem u lice sa anakondom dugom osam metara koja je mogla da me proguta u jednom zalogaju. Jaguari... Ali ono što sam htela da kažem je da nam nijedna od tih životinja nije toliko naudila kao što je to učinio čovek. Gerila nas je maltretirala. I širila je glasine i lažne dojave među zatočenicima, ljubomoru, mržnju, nepoverenje. Prvi put kada sam pobegla na duže vreme bilo je sa Lućom. Lućo je bio dve godine duže u zatočeništvu nego ja. I doneli smo odluku da se vežemo konopcima da bismo imali snage da uđemo u tu mutnu vodu punu pirana i aligatora. Radili smo sledeće: tokom dana krili bismo se među drvećem mangrova. A noću bismo izlazili da bismo potom ušli u vodu i plivali puštajući da nas struja nosi. Proveli smo tako nekoliko dana. Ali Lućo se razboleo. Bio je dijabetičar i upao je u dijabetičku komu. Tada nas je gerila uhvatila. Ali posle toga što sam prošla sa Lućom, da se suočimo sa strahom zajedničkim snagama, ni kazne, ni nasilje, ništa više nije moglo da nas razdvoji. Ali, tačno je da su nam sve te manipulacije gerile toliko naudile da čak i danas između nekih zatočenika od tada postoje nesuglasice kao posledica svog tog trovanja koje je prouzrokovala gerila. Treći korak za mene je veoma bitan, a ujedno je i poklon koji želim da vam predam. Treći korak je da naučite da utvrdite veru. Želim to da objasnim na ovaj način: Džon Frank Pinćao bio je potporučnik u policiji koji je bio osam godina u zatočeništvu. Bio je poznat po tome što je bio najplašljiviji od svih nas. Ali Pinćo - ja sam ga zvala Pinćo - Pinćo je doneo odluku da želi da pobegne. I tražio je da mu pomognem. U tom trenutku, imala sam, takoreći, master iz pokušaja bekstva. (Smeh) Tada smo počeli da planiramo, ali smo morali da odložimo sve jer je Pinćo prvo morao da nauči da pliva. A sve pripreme smo morali da odradimo u potpunoj tajnosti. No dobro, kada smo imali konačno sve spremno, Pinćo mi je prišao jednog popodneva i pitao me: „Ingrid, pretpostavimo da sam u džungli, da se vrtim u krug iznova i iznova i ne mogu da nađem izlaz. Šta da radim?“ „Pinćo, uzmeš telefon i zoveš Onog odozgo.“ „Ingrid, znaš da ne verujem u boga.“ „Bogu to nije bitno. Svakako će ti pomoći.“ (Aplauz) Desilo se da je te noći kiša padala sve vreme. A sledećeg jutra logor je osvanuo u velikom nemiru zato što je Pinćo pobegao. Naterali su nas da se razdvojimo i počeli smo da hodamo. A tokom tog marša vođe gerile su nam saopštile da je Pinćo mrtav i da su našli njegove ostatke koje su pojele anakonde. Prošlo je 17 dana i verujte mi da sam ih brojala zato što je to bilo jedno mučenje za mene. Ali, 17. dana eksplodirala je vest na radiju: Pinćo je bio slobodan i, naravno, živ. Ovo je bila prva izjava koju je dao za radio: „Znam da me moji prijatelji slušaju. Ingrid, uradio sam ono što si mi rekla. Pozvao sam Onog odozgo i poslao mi je patrolu da me izbavi iz džungle.“ Ovo je bio neočekivani momenat zato što je očigledno da je strah zarazan. Ali i vera isto tako. A vera nije ni racionalna ni vezana za emocije. Vera je vežbanje volje. To je disciplina volje. Ono što nam dopušta da transformišemo sve ono što jesmo, naše mane, naše slabosti u snagu, u moć. U suštini, to je preobražaj. To je ono što nam daje snagu da ustanemo protiv straha i da pogledamo iznad njega, da vidimo još dalje. Nadam se da ćete ovo zapamtiti zato što znam da svi mi imamo potrebu da se povežemo sa tom snagom unutar nas u momentima kada se podigne oluja oko naše barke. Prošlo je mnogo, mnogo godina pre nego što sam mogla da se vratim kući. Ali kada su nas popeli vezane u helikopter koji nas je konačno izvukao iz džungle, sve se dogodilo tako brzo kao kada su me oteli. U sekundi sam videla pod svojim nogama komandanta gerile sa povezom preko usta i vođu ekipe za spasavanje koji je vikao: „Mi smo vojska Kolumbije! Slobodni ste!“ Krik koji nam se oteo kada smo povratili našu slobodu još uvek treperi u meni čak i u ovom trenutku. Sada znam da sve mogu da nas zavade da mogu da manipulišu svima nama strahom. „Ne“ na referendumu mira u Kolumbiji, ili Bregzit, ili ideja o zidu između Meksika i SAD, ili islamski terorizam, sve su to stvari koje politika koristi da zaplaši, da nas zavadi i da nas regrutuje. Naravno, svi osećamo strah. Ali svi možemo izbeći regrutaciju, koristeći ova sredstva koja posedujemo, naše principe, složnost, veru. Strah je, naravno, deo naše ljudske prirode a i neophodan je da bismo preživeli. Ali povrh svega je osnova na kojoj svako od nas gradi svoj identitet, svoju ličnost. Tačno je, imala sam 41. godinu kada sam prvi put osetila strah i osećanje straha nije bila moja odluka, ali bila je moja odluka šta ću da uradim sa tim strahom. Neko može da preživi puzeći u strahu. Ali, neko takođe može da se uzdigne iznad straha, da se uspravi šireći krila i uzleti visoko, visoko, do zvezda, tamo gde svako od nas želi da stigne. Hvala. (Aplauz)