Sedela sam sa svojim devojčicama
i Džoj je rekla:
"Dođavola, volela bih da me ostavi na miru.
Moj tata, stalno me zove."
"Srećna si što te uopšte zove,"
rekla je Jasmin.
"Nisam čula svog oca već godinama."
U tom trenutku, znala sam da je
devojkama potreban način
da se spoje sa svojim očevima.
U "Camp Diva",
mojoj neprofitnoj organizaciji,
imamo ovakve
ragovore stalno,
kao način da pomognemo
devojkama afričkog porekla
da se pripreme
za put ka sazrevanju.
Ovim devojkama
je samo bio potreban
način da pozovu
svoje očeve u živote
po njihovim uslovima.
I tako sam pitala devojke:
"Kako možemo da pomognemo
ostalim devojkama
da razviju jednu zdravu
vezu sa svojim očevima?"
"Da organizujemo igranku,"
viknula je jedna devojka
i ostale devojke su je brzo podržale.
Počele su da sanjaju
o dekoracijama,
pozivnicama,
haljinama koje će nositi,
i šta bi mogli njihovi očevi mogli
da nose, a šta ne. (Smeh)
Priča je pokrenuta pre
nego što sam i trepnula,
a i da sam mogla te devojke
da zaustavim,
ne bih to učinila,
jer jedna stvar koju sam naučila
za više od deset godina
rada sa devojkama
je da one već znaju
šta im je potrebno.
Mudrost živi u njima.
Sve dok imaju infrastrukturu,
mentorstvo i resurse,
mogu sagraditi šta im je potrebno,
ne samo da prežive,
već i da uspeju.
Znači imali smo igranku
i devojke i njihovi očevi
došli su u velikom broju.
Bili su prikladno odeveni.
Bili su slatki.
(Smeh)
Bili su luckasti.
Zaista su uživali
u međusobnom druženju.
Bio je to veliki uspeh.
I devojke su odlučile da
organizuju događaj svake godine.
Kako su se doba menjala
i bližilo se vreme da
se opet planira igranka
jedna devojka po imenu Briana
je uzela je reč,
i rekla pritom:
"Moj tata ne može da dođe na igranku
i sve ovo me čini tužnom."
"Zašto ne može?",
pitale su devojke.
"Jer je u zatvoru,"
priznala je hrabro.
"Pa,može li izaći samo na jedan dan?",
jedna od devojaka je pitala. (Smeh)
"I da dođe u okovima?
To je gore nego da uopšte ne dođe."
U tom trenutku,
videla sam šansu
za devojke da dorastu prilici
i da postanu svoji heroji.
Pitala sam:
"Šta mislite da treba da uradimo po tom pitanju?
Želimo da svaka devojka
uživa u igranci, zar ne?"
Devojke su razmislile na trenutak
i jedna devojčica je predložila:
"Zašto ne organizujemo igranku u zatvoru?"
Većina devojaka je
sumnjala da je to moguće,
i rekle su: "Jesi ti poludela?"
Ko će dozvoliti gomili
malih devojčica,
skockanih - " (Smeh)
" - da uđu u zatvor i plešu sa
svojim očevima u Sunđer Bob odelima?"
Jer tako su ih zvali.
Rekla sam: "Devojke,
nikad nećete saznati ako ne pitate."
Napisali smo pismo
šerifu grada Ričmonda,
sve devojke su se potpisale
i moram reći, to je jedan veoma poseban šerif.
Odmah me je kontaktirao i rekao,
kad god postoji mogućnost da
pustimo porodice unutra,
njihova vrata su uvek otvorena.
Jer jednu stvar je sigurno znao,
kad su očevi povezani
sa svojom decom,
manje su šanse da će se vratiti.
Dakle,
16 zatvorenika i 18 devojčica
je bilo pozvano.
Devojke su obukle
svoje najbolje haljine,
a očevi su zamenili svoje
žuto-plave uniforme
za košulje i kravate.
Zagrlili su se.
Podelili su ceo dostavljeni
obrok piletine i ribe.
Smejali su se zajedno.
Bilo je prelepo.
Očevi i ćerke su čak iskusili
mogućnost da imaju fizičku povezanost,
nešto što mnogi
od njih nisu imali
duže vreme.
Očevi su bili u prostoru
gde su mogli
da se igraju sa svojim ćerkama
i izvuku im stolicu
i pruže im ruku za ples.
Čak su i stražari plakali.
Ali posle igranke,
svi smo shvatili da će
tata ostati u zatvoru.
Trebalo je da stvorimo nešto
što mogu poneti kući.
Uneli smo Flip kamere
i oni su stali pred njih
i intervjuisali jedni druge -
njihove poruke, njihove misli.
Ovo će biti upotrebljeno
kao uspomena
kad budu nedostajali
jedni drugima
i osećali se razdvojeno,
putem ove slike
moći će opet da budu spojeni.
Nikad neću zaboraviti devojčicu
koja je pogledala u oči svoga oca
kamerom i rekla:
"Tata, kad me pogledaš, šta vidiš?"
Jer očevi su naša ogledala
kojih se prisećamo
kada odlučujemo o tome
kakav tip muškaraca zaslužujemo
i kako će nas oni
videti do kraja života.
Znam to vrlo dobro,
jer ja sam bila jedna
od onih srećnih devojčica.
Imala sam
svog oca uvek u svom životu.
On je čak i danas tu.
(Aplauz)
I zato je toliko posebno
za mene da znam
da su ove devojke
povezane sa svojim očevima,
naročito one koje su razdvojene
zbog bodljikavih žica
i metalnih vrata.
Mi smo samo stvorili način
za devojke koje nose
teška pitanja u srcu
da budu u poziciji da
im postave ta pitanja
i daju očevima slobodu
da odgovore na njih.
Jer znamo da očevi
čak odlaze sa ovom mišlju:
Kakvu ženu ću da pripremim za svet?
Jer otac koji je zatvoren
ne znači da mora biti isključen
iz života svoje ćerke.
(Aplauz)