Sjedila sam sa svojim djevojkama,

a Joy je rekla:

"K vragu, stvarno bih željela da me ostavi na miru.

Moj tata me stalno naziva."

"Blago tebi što te uopće zove", rekla je Jasmine.

"Meni se moj tata nije javio godinama."

U tom trenu znala sam da djevojke trebaju način

da se povežu sa svojim očevima.

U kampu Diva, mojoj neprofitnoj organizaciji,

često vodimo takvu vrstu razgovora

te na taj način pomažemo 
djevojkama afričkog porijekla

u pripremi za prijelaz u život odrasle žene.

Te su djevojke samo trebale

način na koji pozvati svoje očeve u svoj život

prema vlastitim uvjetima.

Stoga sam upitala djevojke:

"Kako možemo pomoći drugim djevojkama

da razviju zdrav odnos sa svojim očevima?"

"Održimo ples!", povikala je jedna djevojka,

a sve ostale djevojke su je podržale.

Počele su sanjariti o ukrasima,

pozivnicama, haljinama koje će odjenuti

i onome što njihovi roditelji mogu
i ne mogu odjenuti. (Smijeh)

Sve je već započelo prije nego što sam trepnula,

no čak i da sam mogla usporiti djevojke,

ne bih to učinila

jer sam naučila jedno

tijekom više od desetljeća rada s djevojkama,

a to je da one već znaju što trebaju.

Mudrost živi u njima.

Sve dok imaju infrastrukturu,

mentorstvo i sredstva,

mogu stvoriti ono što im treba;

ne samo za preživljavanje, već i za napredovanje.

Dakle, imali smo ples

i došlo je mnogo djevojaka i njihovih očeva.

Bili su svečano odjeveni.

Bili su dražesni.

(Smijeh)

Bili su luckasti.

Zaista su uživali u međusobnom druženju.

Bio je to velik uspjeh.

Djevojke su odlučile da to bude događaj 
koji će se održavati svake godine.

Godišnja su se doba izmjenjivala

i došlo je vrijeme za planiranje novog plesa,

a djevojka Briana

rekla je:

"Moj tata ne može doći na ples

i sve me to rastužuje."

"Zašto ne može?", upitale su djevojke.

"Zato što je u zatvoru", hrabro je priznala.

"Može li izaći samo na jedan dan?",
upitala je jedna od djevojaka. (Smijeh)

"I doći u lisicama?

To je gore nego da uopće ne dođe."

Tad sam vidjela priliku

da djevojke prihvate izazov

i postanu vlastiti junaci.

Upitala sam: "Što mislite 
da bismo trebale napraviti u vezi toga?

Želimo da svaka djevojka iskusi ples, zar ne?"

Djevojke su kratko razmišljale,

a jedna od njih je predložila:

"Zašto jednostavno ne održimo ples u zatvoru?"

Većina djevojaka sumnjala je u tu mogućnost

pa su rekle: "Jesi li ti luda?

Tko će dopustiti hrpi djevojčica

odjevenim u haljine -- '' (Smijeh)

" -- da dođu u zatvor i plešu sa svojim 
očevima u spužva-bob odijelima?"

Tako su zvale zatvorska odijela.

Ja sam rekla: "Djevojke, djevojke,

nikad nećete znati ako ne pitate."

Napisale smo pismo šerifu Richmonda,

potpisale su ga sve djevojke,

a ja moram reći da je on vrlo poseban šerif.

Odmah me kontaktirao te rekao da,

kad god postoji mogućnost
da se obitelji dovedu unutra,

njegova su vrata uvijek otvorena.

Jer znao je jednu stvar:

kad su očevi povezani sa svojom djecom,

manja je vjerojatnost da će se vratiti.

Dakle,

pozvano je 16 zatvorenika i 18 djevojaka.

Djevojke su bile odjevene u svoju najbolju odjeću,

a očevi su zamijenili 
svoja žuta i plava zatvorska odijela

košuljama i kravatama.

Zagrlili su se.

Podijelili su dostavljeni obrok, piletinu i ribu.

Smijali su se zajedno.

Bilo je prekrasno.

Očevi i kćeri čak su iskusili

priliku da budu i fizički povezani,

nešto što mnogi od njih

dugo uopće nisu imali.

Očevi su se nalazili u prostoru gdje su mogli

plesati sa svojim kćerima

te im izvući stolicu i pružiti ruku za ples.

Čak su i čuvari plakali.

No nakon plesa,

shvatili smo da će očevi ipak morati ostati u zatvoru.

Trebali smo napraviti nešto

što bismo mogli ponijeti sa sobom.

Donijeli smo Flip kamere

u koje su gledali

i intervjuirali jedni druge --

svoje poruke, svoje misli.

Ovo će koristiti kao podsjetnik

pa kad počnu nedostajati jedni drugima

i osjećati se nepovezano,

mogu se ponovno povezati kroz tu sliku.

Nikad neću zaboraviti kad je 
jedna djevojka pogledala svog oca u oči

s tom kamerom i rekla:

"Tata, kad me pogledaš, što vidiš?"

Jer naši su očevi naša zrcala

na koja se osvrćemo

kad odlučujemo kakav tip muškarca zaslužujemo

i kako nas oni vide do kraja našeg života.

Ja to znam vrlo dobro

jer sam bila jedna od sretnih djevojaka.

Moj je otac

uvijek bio u mom životu.

Čak je i danas ovdje.

(Pljesak)

I zato je za mene iznimno važno

da su ove djevojke

povezane sa svojim očevima,

posebno one koje su odvojene

bodljikavim žicama i metalnim vratima.

Upravo smo stvorili obrazac

za djevojke koje imaju teška pitanja na srcu

da mogu pitati svoje očeve ta pitanja

te da daju očevima slobodu odgovoriti.

Jer znamo da očevi

odlaze s jednom mišlju:

"Kakav tip žene pripremam za ovaj svijet?"

To što je otac zatvoren

ne znači da bi trebao biti i isključen

iz života svoje kćeri.

(Pljesak)