Kada je moja prva knjiga za decu objavljena 2001. godine, vratio sam se u moju staru osnovnu školu da pričam sa učenicima o tome kako je biti pisac i ilustrator, i dok sam postavljao projektor u kantini, pogledao sam po prostoriji, tu je bila ona: moja stara školska kuvarica. I dalje je bila u školi i žurno je pripremala ručkove za taj dan. Prišao sam joj da je pozdravim, i rekao: "Hej, Džini, kako si?" Pogledala me je i mogao sam da vidim da me je prepoznala ali nije bila sigurna, pa me je pogledala i rekla: "Stiven Krozoska?" I bio sam oduševljen što je znala da sam ja Krozoska ali Stiven je moj ujak koji je 20 godina stariji od mene i ona je bila njegova školska kuvarica kad je bio dete. I počela je da mi priča o svojim unucima i to me je oduševilo. Moja školska kuvarica je imala unuke, i dakle decu, i dakle odlazila iz škole na kraju dana? Ja sam mislio da je ona živela u kantini sa kutlačama. I nikada pre nisam razmišljao o tome. E pa, taj slučajni susret je inspirisao moju maštu, i napisao sam serijal grafičkih romana "Školska Kuvarica", serijal stripova o školskoj kuvarici koja koristi svoje nunčake od ribljih fileta da se bori protiv svojih zamena kiborga, čudovišta Školskog autobusa, matleta mutanata, i na kraju svake knjige, uhvati negativca svojom mrežom za kosu i uzvikne: "Pravda je poslužena!" (Smeh) (Aplauz) I ovo je bilo neverovatno jer je serijal bio toliko prihvaćen u čitalački život dece i oni su mi slali neverovatna pisma, čestitke i slike. I ja bih primetio kada bih posetio škole, osoblje u kuhinji bi učestvovalo u programu na veoma smislen način, i od obale do obale, sve školske kuvarice su mi rekle istu stvar: "Hvala ti što si stvorio superheroja prema našem liku." Zato što se prema školskim kuvaricama nije odnosilo veoma ljubazno u popularnoj kulturi tokom vremena. Ali to je najviše značilo Džini. Kad su knjige prvi put objavljene, pozvao sam je na žurku povodom objavljivanja knjige i pred svima tamo, svima koje je hranila tokom godina, dao sam joj jedno umetničko delo i neke knjige. I dve godine pošto je ovo slikano ona je umrla i bio sam na njenom bdenju i ništa nije moglo da me pripremi na ono što sam tamo video, jer pored njenog kovčega je bila ova slika i njen muž mi je rekao da joj je mnogo značilo to što sam ja odao priznanje njenom teškom radu i što sam potvrdio ono što je radila. I to me je inspirisalo da stvorim dan kada možemo da rekreiramo taj osećaj u kantinama širom zemlje: Dan Školske kuvarice heroja, dan kada deca kreiraju kreativne projekte za osoblje kantine, i udružio sam se sa Školskom asocijacijom za ishranu. Da li ste znali da nešto više od 30 miliona dece učestvuje u školskom programu za ručak svakog dana? To znači da se nešto više od 5 milijardi ručkova napravi svake godine. I priče o heroizmu idu daleko dalje od toga da dete dobije nekoliko pilećih fileta na svojoj tacni. Tu je gđa. Brenda iz Kalifornije, koja pomno prati svakog đaka koji prođe pored nje i obaveštava školskog psihologa ako nešto nije u redu. Tu su školske kuvarice iz Kentakija koje su primetile da se 67% đaka oslanjalo na te obroke svakog dana i da oni nisu imali hrane tokom leta pa su one preuredile školski autobus u mobilnu jedinicu za obroke, i obilazile su susedstva, hraneći 500 dece svakog dana tokom leta. I deca su napravila neverovatne projekte. Znao sam da hoće. Deca su pravila čestitke hamburgere od hamera u boji. Lepili su slike likova školskih kuvarica na moj crtež školske kuvarice i to stavljali na pakovanje od mleka i zatim im ih poklanjali sa cvećem. I pravili su svoje stripove sa mojom školskom kuvaricom uz koju su bile njihove školske kuvarice. I pravili su pice zahvalnosti, gde je svako dete potpisivalo drugi prilog koji je bio deo konstrukcije pice. Ja sam bio ganut odzivom koji je došao od školskih kuvarica jer mi je jedna od njih rekla: "Pre ovog dana, osećala sam se kao da sam na kraju sveta u ovoj školi. Mislila sam da nas niko nije primećivao ovde dole." Druga žena mi je rekla: "Znaš, iz ovoga sam shvatila da je ovo što ja radim važno." I naravno da je to što ona radi važno. Sve što one rade je važno. One hrane našu decu svakog dana, i pre nego što deca mogu da uče, njihov stomak treba da bude pun, i ove žene i muškarci rade na prvim linijama u kreiranju obrazovanog društva. Tako da se nadam da ne čekate na Dan Školske kuvarice heroja da kažete hvala vašem osoblju u kuhinji, i nadam se da ćete se setiti koliko moćno jedno "hvala" može biti. Jedno "hvala" može promeniti život. Ono menja život osobe koja ga prima, i menja život osobe koja ga daje. Hvala. (Aplauz)