Prije 2 mjeseca, moja djeca i ja
skupili smo se oko mobitela

da bi gledali 
live prijenos Game Awards-a,

jedne od najvećih noći
za industriju video igrica.

Objavili su sudionike 
nominirane za "Utjecajnu Igru,"

nagradu koja se dodjeljuje
provokativnoj video igri

s dubokom prosocijalnom
porukom ili značenjem.

Otvorili su omotnicu

i pročitali naslov naše video igre.

Nagrada...

za utjecaj.

Zapravo, bilo je skoro smiješno

jer sam uvijek mislila
da će osvajanje takve nagrade

imati nekakav veliki utjecaj
na moj život,

ali istina je zapravo 
potpuno suprotna.

Velike noći,

postignuća --

blijede.

Ali najteže noći u mom životu
su zapele samnom,

utjecajući na ono tko sam ja

i što radim.

U 2010., mom trećem sinu, Joelu, 
dijagnosticiran je rijedak i agresivan tumor na mozgu.

I prije kraja te godine,

liječnici su sjeli samnom i mužem

kako bi nam rekli
da se tumor vratio

usprkos najagresivnijoj kemoterapiji
i radijaciji koje su nam mogli ponuditi.

Te užasne noći,

nakon saznanja da Joelu 
možda preostaje 4 mjeseca života,

zagrlila sam svoja dva
starija sina u krevetu --

tada su imali pet i tri godine --

i nikad zapravo nisam znala
koliko oni razumiju,

pa sam im počela pričati priču za laku noć.

Pričala sam im o tom
jako hrabrom vitezu Joelu

i njegovoj avanturi u borbi protiv
strašnog zmaja koji se zvao tumor.

Svake noći, ispričala
sam im novi dio priče

ali nisam dozvoljavala priči da završi.

Samo sam gradila kontekst
koji bi oni mogli razumjeti

nadajući se da će 
naše molitve biti uslišane

i da im nikad neću morati
reći da je vitez,

koji se tako hrabro borio,

bio gotov s borbom

i sada se zauvijek odmara.

Na sreću, nikada nisam
morala završiti priču za laku noć.

Moja djeca su je prerasla.

Joel je reagirao bolje nego što 
je itko očekivao na palijativni tretman,

pa smo umjesto nekoliko mjeseci,

proveli godine učeći kako 
voljeti naše umiruće dijete svim srcem.

Učeći kako si priznati
taj sramotni osjećaj

držnja u rezervi
samo malo ljubavi

kako bi poštedili sebe
samo malo boli

negdje dalje na tom putu.

Prešli smo preko tog samoodržanja

jer je Joel zaslužio biti voljen
iako bi nas ta ljubav mogla dokrajčiti.

I ta lekcija o ranjivosti
promijenila me...

više nego što bi ijedna nagrada mogla.

Počeli smo živjeti kako bi 
Joel mogao živjeti,

i počeli smo razvijati video igricu
nazvanu "Taj Zmaj, Tumor."

Bila je to priča o Joelu.

Bila je to priča o nadi
u sjeni smrti.

Bila je to priča o vjeri

i sumnji,

i saznanju da je borba
sa sumnjom dio vjere --

možda njen najveći dio.

Bila je to priča koja je
počela kao čudo

i završila kao spomen.

(Glazba)

(Kikotanje)

(Pljeskanje)

(Glazba)

(Video) Tata: Skakanje naokolo,
sviđa ti se to?

(Kikotanje)

Volim tvoje kikotanje.

(Glazba)

(Kikotanje)

[Putovanje Nade u Sjeni Smrti)

[Taj Zmaj, Tumor]

(Glazba)

Kada počnete igrati
"Taj Zmaj, Tumor,"

transformirani ste u 
svjedoka Joelova života,

koji istražuje emocionalan krajolik

i klika kako bi otkrio što više 
onoga što smo mi kao obitelj iskusili.

Pomalo podsjeća na
analiziranje interaktivne poezije

jer je svaki mehanizam metafora,

pa tako, što se igrač više pita,

što smo mi kao kreatori
htjeli izraziti i zašto,

to je njegovo iskustvo bogatije.

Uzeli smo tu ranjivost
kojoj nas je Joel naučio,

i njome šifrirali igricu.

Igrači očekuju od video igrica
razgranate priče

zato da bi se svaka odluka
koju donose činila važnom

i mogla promijeniti ishod igre.

Srušili smo princip
dizajna igrice,

ostavljajući sve izbore igračima

kako bi sami otkrili

da ne mogu ništa učiniti
što bi promijenilo Joelov ishod.

I onda bi osjetili to saznanje
jednako duboko i očajno kao i mi

u onim noćima kada smo Joela 
satima držali u naručju i molili,

tvrdoglavo se nadajući milosti
koju nismo mogli sami sebi stvoriti.

Svi smo htjeli pobijediti,

ali kad otkriješ da ne možeš pobijediti,

što drugo onda cijeniš?

Nikada nisam planirala 
da ću pisati video igre,

ali ovi trenuci koji su 
zaista promijenili naše živote,

najčešće dolaze kao rezultat
naših muka -- ne naše slave.

Kada smo mislili da bi Joel mogao živjeti,

ostavila sam dizajniranje
igrice svom mužu.

Ja bih se uključila tu i tamo

s pokojom scenom i ponekim prijedlozima.

Ali nakon noći u kojoj je Joel umro,

strast,

mogućnost da podijelim Joelov 
život kroz našu video igru --

je bila nešto čemu se
nisam mogla oduprijeti.

Počela sam još više pisati,

sjedila sam na sastancima za dizajn
s našim timom.

Dodala sam još ideja
i pomogla pri režiranju scena.

I otkrila sam da je stvaranje 
video igre kao pričanje priče,

ali s potpuno novim rječnikom.

Svi oni isti elementi 
mašte i simbolike su prisutni,

ali su samo spojeni 
s djelovanjem igrača

i odgovaranjem sistema.

To je izazovan posao.

Moram razmišljati na 
potpuno nov način za to,

ali sviđa mi se to.

I nebi to znala
da nije bilo Joela.

Možda ste malo iznenađeni

našim izborom da podijelimo našu priču
o terminalnom tumoru kroz video igru.

Možda čak razmišljate 
kao mnogi ljudi prije vas:

tumor nije igra.

Pa, recite to bilo kojem
roditelju djeteta s tumorom

koji je nekad uzeo rukavice za pregled
i napuhao ih u balon,

ili transformirao špricu
u raketu,

ili pustio svoje dijete da provoza
svoj stalak s infuzijom kroz bolnicu

kao da je trkaći auto.

Jer kada volite djecu,

sve je igra.

I kada vaše malo dijete
prolazi kroz nešto traumatično,

još više se trudite kako bi im 
njihovi životi još više izgledali kao igra

jer je djeci prirodno da
istražuju svijet kroz igru.

I dok tumor može ukrasti 
mnogo toga od obitelji,

nebi trebao moći ukrasti igru.

Ako me slušate i 
pokušavate zamisliti obitelj

koja se vrti u potpunosti
oko umirućeg djeteta,

i ne možete zamisliti 
sreću kao dio te slike,

onda je bio dobar potez
podijeliti našu priču s vama,

jer taj dio našeg života bio je težak.

Neopisivo težak ponekad,

ali opet pun nade,

duboke ljubavi,

i radosti kakvu do tada
nisam iskusila.

Naša video igra je naš pokušaj
da podijelimo taj svijet

s ljudima koji to 
nikad prije nisu iskusili,

jer ni mi ga nismo mogli zamisliti
dok nije postao naš.

Napravili smo video igru
koju je teško igrati.

Nikada neće biti blockbuster.

Ljudi se moraju pripremiti
na emocionalno ulaganje

u priču za koju znaju
da će im slomiti srca.

Ali kada se naša srca slome,

ona zacijele malo drugačija.

Moje slomljeno srce zacjeljuje
s novom i dubljom samilošću --

željom da sjednem s ljudima
u njihovoj boli,

kako bi čula njihove priče
i pokušala im pomoći reći

da znaju da su viđeni.

U noći kada je "Taj Zmaj, Tumor"
osvojio nagradu za Utjecajnu Igru,

razveselili smo se,

osmjehnuli i razgovarali o Joelu

i njegovom utjecaju na naše živote --

u svim onim teškim i noćima punim nade
koje smo dijelili s njim

kada je promijenio naša srca

i naučio nas toliko toga o 
životu i ljubavi i vjeri i svrsi.

Ta nagrada mi nikada neće značiti
čak ni kao jedna fotografija moga sina,

ali predstavlja sve ljude
na koje je njegov život utjecao,

ljude koje ja nikada neću upoznati.

Ponekad mi šalju mailove.

Kažu mi da im nedostaje Joel,
iako ga nikada nisu upoznali.

Opisuju mi suze
koje su prolili za mog sina

i to čini moj teret tuge
barem mrvicu lakšim

kada znam da to dijelim
s desetogodišnjakom

koji gleda igricu na YouTubeu,

ili doktorom koji to igra u 
avionu na svom pametnom telefonu,

ili profesorom koji predstavlja Joela
svojim studentima filozofije na 1. godini.

Napravili smo video igru koju je teško igrati.

Ali meni se to čini potpuno ispravnim,

jer najteži trenuci u našim životima

promijene nas više nego ijedan 
cilj koji bi ikada mogli ostvariti.

Tragedija je preokrenula moje srce

više nego ijedan san
koji bi mi se ikada mogao ostvariti.

Hvala Vam.

(Pljesak)