Upoznajte Džejn. Ona ima trudnoću visokog rizika. U 24. nedelji, ona je u bolničkoj postelji, na posmatranju zbog prevremenih kontrakcija. Ne izgleda baš najsrećnije. To je delom zato što je potrebno da tehničari i stručnjaci postavljaju ove teške kaiševe na nju kako bi merili kontrakcije materice. Drugi razlog što Džejn nije srećna je zato što brine. Posebno brine šta će se desiti nakon njenog desetodnevnog boravka u bolničkoj postelji. Šta će se desiti kada se vrati kući? Kada bi se porodila ovako rano, to bi bila katastrofa. Kao Afroamerikanka, ona ima dva puta veće šanse za prevremeni porođaj ili da rodi mrtvorođenče. Džejn praktično ima jednu od dve opcije: da ostane u bolničkoj postelji, kao zarobljenik tehnologije dok se ne porodi, a da onda provede ostatak života plaćajući bolnički račun, ili da izađe kući nakon 10 dana i nada se najboljem. Nijedna od ove dve opcije ne zvuči privlačno. Razmišljajući o ovakvim pričama i slušajući o njima, počeo sam da se pitam i razmišljam da li postoji neka alternativa. Da li postoji način da imamo prednosti preciznog nadgledanja koje dobijamo kod naših pouzdanih partnera u bolnici, dok je pacijent kod kuće i vodi normalan život? Sa tim na umu, ohrabrio sam ljude u svom istraživačkom timu da se udruže sa izvesnim naučnicima u oblasti pametnih materijala, i svi smo se skupili i iznosili ideje. Nakon dugog procesa, došli smo do jedne vizije, ideje, mobilnog sistema kojeg možda možete nositi poput nakita ili možete staviti kao flaster. Posle dosta testiranja, problema i godina napornog rada, uspeli smo da osmislimo ovu fleksibilnu elektronsku nalepnicu koja je proizvedena korišćenjem istih procesa koji se koriste da se naprave kompjuterski čipovi, osim što se elektronika prenosi iz poluprovodničke pločice na fleksibilni materijal koji se može povezati sa ljudskim telom. Ovi sistemi su debljine ljudske dlake. Oni mogu izmeriti vrste informacija koje želimo, stvari kao što su: pokreti tela, temperatura tela, električna ritmika tela i tako dalje. Takođe možemo dizajnirati ove sisteme, tako da mogu da integrišu izvore energije i da imaju mogućnosti bežičnog prenosa. Kako smo počeli da pravimo ove vrste sistema, počeli smo da ih testiramo na sebi u istraživačkom timu. Uz to, počeli smo da se obraćamo nekim našim kliničkim partnerima u San Dijegu i da ovo testiramo na različitim pacijentima u različitim kliničkim uslovima, uključujući buduće mame, poput Džejn. Evo fotografije jedne trudnice na porođaju u našoj univerzitetskoj bolnici kojoj se posmatraju kontrakcije materice sa uobičajenim pojasom. Uz to, tu su naše fleksibilne elektronske nalepnice. Ova slika pokazuje oblike talasa vezane za otkucaje srca fetusa, gde crveno odgovara onome što se dobija sa uobičajenim pojasevima, a plavo odgovara našim procenama korišćenjem naših fleksibilnih elektronskih sistema i algoritama. U tom trenutku, uputili smo sebi čestitku. Neke od stvari koje smo zamislili počele su da se ostvaruju, i to zapravo vidimo u kliničkom kontekstu. Ipak, i dalje smo imali problem. Problem je što je način na koji smo proizvodili ove sisteme bio veoma neefikasan, imao nisku proizvodnju i bio podložan greškama. Uz to, dok smo u bolnici pričali sa nekim medicinskim sestrama, ohrabrivale su nas da obezbedimo da naša elektronika radi sa tipičnim medicinskim lepljivim materijalima koji se koriste u bolnici. Tad nam je sinulo: „Čekaj malo. Umesto da samo napravimo da elektronika radi sa lepljivim materijalima, hajde da je integrišemo u njih, i to bi rešilo naš problem proizvodnje.“ Ova fotografija koju vidite prikazuje našu sposobnost da ubacimo ove senzore unutar lepljive trake, jednostavno odlepljujući je sa podmetača. Rad koji nastavlja naš tim istraživača omogućava nam da, uz to, uključimo integrisana kola u fleksibilne lepljive materijale da bismo mogli da dobijemo jači signal i da ih digitalizujemo, obradimo i dekodiramo za bežičan prenos. Sve ovo je integrisano u iste medicinske lepljive materijale koji se koriste u bolnici. Kada smo došli do ove tačke, imali smo neke druge izazove, kako iz perspektive inženjeringa, tako i upotrebljivosti, da bismo bili sigurni da mogu praktično da se koriste. U mnogim digitalnim diskusijama vezanim za zdravlje, ljudi veruju u ideju da prosto možemo da digitalizujemo podatke, bežično ih prenesemo, pošaljemo ih na „oblak“, a u oblaku izdvojimo bitne informacije za obradu. Zaista, sve to može da se uradi, ako vas ne brinu neki energetski izazovi. Pomislite na Džejn na trenutak. Ona ne živi u Palo Altu, niti živi na Beverli Hilsu. To znači da moramo da uzmemo u obzir njen plan podataka i koliko bi nju koštalo da šalje stalne nizove podataka. Postoji još jedan izazov o kome nisu svi u medicinskoj profesiji spremni da razgovaraju. A to je da Džejn nema bezuslovno poverenje u medicinske ustanove. Ona, ljudi poput nje, njeni preci, nisu imali najbolja iskustva kod lekara, u bolnici ili osiguravajućim kućama. To znači da moramo biti obazrivi prema pitanjima privatnosti. Džejn možda ne bi bila najsrećnija da se svi njeni podaci obrađuju u oblaku. Ne možete prevariti Džejn; ona čita vesti. Ona zna da, ako federalna vlada može biti žrtva hakera, ako jedna od najuspešnijih kompanija može biti žrtva hakera, može i njen lekar. Imajući to u vidu, sinula nam je ideja. Ne možemo nadmudriti sve hakere na svetu, ali možda im možemo predstaviti jednu manju metu. Šta ako bismo zapravo, umesto ovih algoritama za obradu podataka koja se odvija u oblaku, šta ako bismo ove algoritme pustili na ovim malim integrisanim kolima ugrađenim u lepljive materijale? Tako kada integrišemo ove stvari, to znači da sada možemo da razmišljamo o budućnosti gde neko poput Džejn može i dalje da vodi normalan svakodnevni život, možemo da je pratimo, to može da se uradi tako da ona ne mora da radi još jedan posao da bi platila prenos podataka, i takođe možemo da se osvrnemo na neke njene brige o privatnosti. Tako u ovom trenutku, mislimo da smo uradili nešto dobro. Ostvarili smo ovo, počeli smo da se osvrćemo na neka od ovih pitanja o privatnosti i smatramo da smo praktično sada zatvorili jedno poglavljle. I svi su živeli srećno do kraja života, je l' da? Pa, ne tako brzo. (Smeh) Jedna od stvari koje moramo da zapamtimo, kao što sam spomenuo, je da Džejn nema potpuno poverenje u medicinske ustanove. Moramo zapamtiti da sve više nastaju i povećavaju se razlike u zdravstvu, i da postoje nejednakosti u pogledu valjanog sprovođenja nege. To znači da ova jednostavna slika Džejn i njenih podataka - čak i da je njoj u redu da se oni bežično prenesu na oblak i dopusti lekarima da reaguju ako zatreba - nije cela priča. Ono što počinjemo da radimo je da razmišljamo o načinima da imamo učesnike od poverenja kao posrednike između ljudi poput Džejn i njenih zdravstvenih radnika. Primera radi, počeli smo da se povezujemo sa crkvama i da razmišljamo o medicinskim sestrama koje su članovi crkve, koje dolaze iz krugova od poverenja, kao o zastupnicima pacijenata i zdravstvenim trenerima za ljude poput Džejn. Još jedna stvar koja nam ide na ruku je da osiguravajuće kuće sve više i više privlače neke od ovih ideja. One sve više i više shvataju da je možda bolje sada platiti jedan dolar za mobilni uređaj i zdravstvenog trenera, nego platiti 10 dolara kasnije, kada se ta beba prevremeno rodi i završi na neonatalnoj intezivnoj nezi - jednom od najskupljih delova bolnice. Ovo je bio dug proces učenja za nas. Ovaj učestali proces napretka i rešavanja jednog problema, pri čemu nemate skroz dobar osećaj, a već prepoznajete sledeći problem, pomogao nam je da idemo putem gde ne samo da ćemo pokušati da inoviramo sa ovom tehnologijom, već da ćemo obezbediti da je koriste ljudi kojima je možda najviše potrebna. Još nešto što smo naučili iz ovog procesa, što je vrlo utešno, je da, kako tehnologija napreduje vrlo brzo, moramo zapamtiti da ljudska bića koriste ovu tehnologiju, i moramo imati na umu da ova ljudska bića imaju lice, imaju ime i imaju život. A u slučaju Džejn, nadamo se, dva. Hvala vam. (Aplauz)