Prije nekoliko sedmica,
imao sam priliku otići u Saudijsku Arabiju.
Kao musliman, prva stvar koju sam želio uraditi
jeste da odem u Meku i posjetim Kabu,
najsvetije mjesto hodočašća u Islamu.
Tako sam i uradio; Obukao sam nošnju;
otišao u svetu džamiju,
i klanjao;
posmatrao sve obrede.
U međuvremenu,
uz svu duhovnost,
postojao je jedan svjetovni detalj u Kabi
veoma interesantan za mene.
Nema razdvajanja na osnovi spola.
Drugim riječima, muškarci i žene
su se molili zajedno.
Bili su zajedno za vrijeme tawafa,
kruženja oko Kabe.
Bili su skupa za vrijeme klanjanja.
Ako se pitate zašto je ovo uopšte interesantno,
morate vidjeti ostatak Saudijske Arabije,
jer to je zemlja
koja je striktno razdvojena na osnovu spola.
Drugim riječima,
kao muškarci, nije predviđeno da budete
u istom prostoru gdje i žene.
Zanimljivo je kako sam ovo primijetio.
Napustio sam Kabu
da pojedem nešto u centru Meke.
Otišao sam u najbliži Burger King restoran.
Ušao sam --
i primijetio dio za muškarce
pažljivo odvojen od dijela za žene.
Morao sam platiti, naručiti i jesti u dijelu za muškarce.
"Ovo je smiješno," pomislio sam,
"muškarci se mogu miješati sa ženama u svetoj Kabi,
ali ne u Burger Kingu."
Ironično.
Ironično, ali i informativno.
Kaba i obredi koji se obavljaju oko nje
su tragovi najranije faze Islama,
iz vremena poslanika Muhammeda.
Da su se u to vrijeme
željeli razdvojiti muškarci od žena,
obredi oko Kabe bi bili kreirani u skladu s tim.
Ali očigledno da to nije bilo sporno u to vrijeme.
Tako da su obredi ostali takvi.
Po mom mišljenju
podaci o odvajanju žena
da bi se stvorilo podijeljno društvo
ne postoje u Kur'anu,
u samom temelju Islama -
uzvišenom temelju Islama
u koje svi muslimani, kao i ja, vjeruju.
Mislim da nije slučajno
što nema ovoga
u samom postanku Islama.
Jer mnogi naučnici
koji izučavaju historiju Islamske misli -
muslimanski naučnici ili zapadnjaci -
zapravo smatraju da praksa
fizičkog razdvajanja muškaraca od žena
je nastala u kasnijem razvoju Islama,
kada su muslimani preuzeli
neke prvobitne kulture i tradicije Srednjeg Istoka.
Odvajanje žena su zapravo
bile Bizantijska i Perzijska prakse,
a muslimani su to preuzeli
i uvrstili kao dio svoje religije.
Ovo je samo jedan primjer
još većeg fenomena.
Ono što danas zovemo islamsko pravo, a posebno islamska kultura -
zapravo ima mnogo islamskih kultura;
ona u Saudijskoj Arabiji je mnogo drugačija
od one u Istambulu u Turskoj odakle ja dolazim.
Ali ipak,
ako ćete govoriti o muslimanskoj kulturi,
ona ima temeljnu, uzvišenu poruku,
nastalu u religiji,
ali opet mnoge tradicije, shvatanja,
mnoge prakse su se dodavale.
To su tradicije sa Srednjeg Istoka -- srednjovjekovne tradicije.
Dvije važne poruke, ili dvije lekcije,
treba naučiti iz stvarnosti.
Prije svega, muslimani -
pobožni, konzervativni vjernici odani svojoj vjeri -
ne bi se trebali slijepo držati svega u svojoj kulturi,
misleći da je to od Boga dato.
Možda je nešto loša tradicija
koja se treba promijeniti.
Sa druge strane, zapadnjaci
koji posmatraju islamsku kulturu
i vide probleme
ne bi trebali zaključivati da je to ono što Islam propisuje.
Možda je to dio kulture Srednjeg Istoka
koju su zamijenili za islamsku tradiciju.
Postoji praksa ženskog obrezivanja.
To je nešto grozno, jezovito.
U osnovi to je operacija
kojom se žene uskraćuju seksualnog zadovoljstva.
Zapadnjaci, Evropljani ili Amerikanci
koji nisu za ovo znali prije
saznali su za ovu praksu
od muslimanskih zajednica
koje su se naselile iz zemalja sjeverne Afrike.
Pomislili su, "To je grozna religija
koja određuje tako nešto."
Ali ako zapravo bolje istražite,
žensko obrezivanje nema nikakve veze sa Islamom,
to je samo praksa u zemaljama sjeverne Afrike,
koja je nastala prije Islama.
Postojala je hiljadama godina.
Neki muslimani su usvojili tu praksu.
Muslimani na sjeveru Afrike, a ne na drugim mjestima.
Čak i ne-muslimanske zajednice na sjeveru Afrike -
animisti, čak i neki kršćani
čak i jedno jevrejsko pleme na sjeveru Afrike
je poznato po ženskom obrezivanju.
Ono što se smatra problem
u Islamu
može zapravo biti tradicija
koja se prepisala muslimanima.
Isto se može reći i za ubistva iz časti,
tema koja se ponavlja u medijima na zapadu -
to je naravno užasna tradicija.
U nekim muslimanskim zajednicama zaista postoji ta tradicija.
Ali i zajednice na Srednjem Istoku,
kao što su neke kršćanske ili istočne zajednice,
također imaju istu praksu.
Tragičan slučaj ubistva iz časti se desio
u armenskoj zajednici u Turskoj
prije nekoliko mjeseci.
Ovo sve je dio opće kulture,
ali mene interesuje i politička kultura
i da li su sloboda i demokratija cijenjene,
ili da li postoji autoritarna politika
prema kojoj država nameće pravila građanima.
I nije tajna
da su mnogi islamski pokreti na Srednjem Istoku
autoritarni,
i neki takozvani "Islamski režimi"
kao u Saudijskoj Arabiji, Iranu
i najgori slučaj talibanskog režima u Afganistanu,
oni su poprilično autoritarni -- bez sumnje.
Na primjer, u Saudijskoj Arabiji
postoji fenomen nazvan vjerska policija.
Vjerska policija nameće
navodni islamski način života
svakom građaninu, silom -
kao što su žene primorane da pokriju glavu -
da nose hidžab, pokrivanje glave.
Ovo je prilično autoritarno,
i ja to mnogo kritikujem.
Ali kada sam shvatio
da ne-muslimani,
ili oni sa istog područja koji nisu naklonjeni Islamu,
ponekad se ponašaju slično,
shvatio sam da je problem
u političkoj kulturi čitavog područja, ne samo u Islamu..
Evo primjera: ja dolazim iz Turske,
visoko-sekularne republike,
sve do nedavno
imali smo, kako sam ja nazvao, policiju za sekularizam,
koja je čuvala univerzitete
od pokrivenih studentica.
Drugim riječima, tjerali su studentice
da otkrivaju glave.
Mislim da je prisiljavanje žena da otkriju glave
okrutno isto kao i prisiljavanje da se pokriju.
To treba biti odluka građana.
Kada sam to vidjeo, rekao sam,
"Možda je problem
u autoritarnoj kulturi regiona
koja je utjecala na neke muslimane."
Ali može utjecati i na sekularne ljude.
Možda je problem političke kulture,
i mi moramo razmisliti
kako promijeniti tu kulturu.
Evo nekoliko pitanja
koja sam imao prije nekoliko godina
kada sam počeo da pišem knjigu.
Pomislio sam, "Napraviću istraživanje
kako je Islam postao ono što je danas,
kojim se putevima krenulo
i kojima se trebalo krenuti."
Naziv knjige je "Islam bez krajnosti: Slučaj muslimana za slobodu."
Kao što podnaslov sugerira,
ispitivao sam islamsku tradiciju i historiju islamske misli
iz perspektive individualne slobode,
pokušavao sam utvrditi koja je moć
individualne slobode.
Postoje pozitivne strane Islamske tradicije.
Kao monoteistička religija,
koja je definisala čovjeka odgovornog za svoje postupke,
Islam je zapravo kreirao ideju individue na Srednjem Istoku
a sačuvao je od zajednice, kolektivizma
plemena.
Iz toga se mogu izvući mnoge ideje.
Ali pored toga, ja sam uvidio i probleme unutar islamske tradicije.
Ali jedno je zanimljivo:
većina ovih problema se pojavila kasnije,
ne iz samog uzvišenog temelja Islama, Kur'ana,
već iz, opet, tradicija i mentaliteta,
ili tumačenja Kur'ana
koje su muslimani pravili tokom Srednjeg vijeka.
Kur'an, naprimjer,
ne oprašta kamenovanje.
Ne postoji kazna za izdajništvo.
Ne postoji kazna za privatne stvari kao što je opijanje.
Ono što čini islamsko pravo,
uznemirujući aspekti islamskog prava,
su nastali iz kasnijih tumačenja Islama.
To znači da muslimani danas mogu
se osvrnuti i reći,
"Pa temelj naše religije
ostaje sa nama.
To je naša vjera i bićemo joj odani."
Ali možemo promijeniti način na koji se tumači,
jer se tumačila u skladu sa vremenom i ambijentom Srednjeg vijeka.
Sada živimo u drugačijem svijetu
sa drugačijim vrijednostima i političkim sistemima.
Tako tumačenje je sasvim moguće i izvodljivo.
Da sam ja jedina osoba koja tako misli,
onda bismo bili u nevolji.
Ali to nije slučaj.
Zapravo, od 19-og stoljeća pa dalje,
postoji čitava revizionistička, reformistička --
nazovite je kako god --
tradicija,
pravac u islamskoj misli.
Bili su to intelektualci ili državnici
19-og vijeka, i kasnije, 20-og vijeka,
koji su zapravo bili okrenuti ka Evropi
i divili su se onome što Evropa nudi
kao što su nauka i tehnologija.
Ali i demokratija, parlament,
ideja o predstavništvu,
jednakosti među građanima.
Ovi mislioci, intelektualci i državnici
19-og vijeka vidjeli su ovo u Evropi.
Rekli su, "Zašto mi nemamo ovo?"
Gledajući unatrag u islamsku tradiciju,
vidjeli su sporne aspekte,
koji nisu temelj religije, ali možda se mogu ponovo razmotriti,
Kur'an se može ponovo čitati
u modernom svijetu.
Taj pravac
se općenito zove "Islamski modernizam",
napredovao je zahvaljujući intelektualcima i državnicima,
ne samo kao ideja,
već i kao politički program.
Zato je u 19-om stoljeću
Osmansko carstvo, koje je tada pokrivalo čitavo područje Srednjeg Istoka,
učinilo značajne reforme --
kao što je pružanje jednakog statusa
kršćanima i jevrejima,
prihvaćanje ustava,
prihvaćanje parlamenta,
promoviranje ideje o slobodi religije.
Zato je Osmansko carstvo u svojim posljednjim desetljećima
postalo proto-demokratija,
ustavna monarhija.
U to vrijeme sloboda je bila veoma važna politička vrijednost.
Slično, u arapskom svijetu,
postojalo je nešto što veliki arapski historičar Alber Hourani
naziva "Liberalno doba".
Njegova knjiga se zove "Arapska misao u liberalnom dobu."
On definira liberalno doba
kao 19. i 20. stoljeće.
Ovo je osobito bio značajan trend
u ranom 20. stoljeću
među islamskim misliocima, državnicima i teolozima.
Ali postoji veoma zanimljiv obrazac
u ostatku 20. stoljeća,
jer svjedočimo brzom gubitku
modernizma u Islamu.
Umjesto toga,
dešava se da Islamizam raste
kao autoritarna ideologija,
sasvim prodorna,
anti-zapadnjačka,
koja oblikuje društvo
na osnovu utopijske vizije.
Stoga, Islamizam je problematična ideja
koja je zapravo kreirala mnogo problema
u islamskom svijetu 20. stoljeća.
Čak i veoma ekstremni oblici Islamizma
su doveli do terorizma u ime Islama --
što je, po mom mišljenju, čin protiv Islama,
ali, očigledno, neki ekstremisti ne misle tako.
Zanimljivo je pitanje:
ako je islamski modernizam bio tako popularan
u 19. i ranom 20. stoljeću,
zašto je Islamizam postao tako popularan
u ostatku 20. stoljeća?
Ovo je pitanje, po mom mišljenju,
o kojem se treba pažljivo raspraviti.
U svojoj knjizi, tražio sam odgovor na to pitanje.
Ne morate biti naučnici da biste to razumjeli.
Dovoljno je da pogledate političku historiju 20. stoljeća,
i vidjećete da su se stvari mnogo promijenile.
Kontekst se promijenio.
U 19. stoljeću,
kada su muslimani vidjeli Evropu kao primjer,
bili su neovisni, više samouvjereni.
Početkom 20. stoljeća, padom Osmanskog carstva,
cijeli Srednji Istok bio je koloniziran.
A šta dolazi sa kolonizacijom?
Anti-kolonizacija.
Evropa nije samo primjer koji treba oponašati;
već neprijatelj protiv kojeg se treba boriti.
Dolazi do veoma naglog slabljenja
liberalnih ideja u muslimanskom svijetu,
to je veoma odbrambeni,
kruti, nazadnjački napor,
koji je doveo arape do socijalizma, arapskog nacionalizma
i na koncu do islamističke ideologije.
Kada se kolonijalni period završio,
umjesto toga
uglavnom su došli sekularni diktatori,
koju su govorili da vode državu,
ali nisu uvodili demokratiju,
već su uspostavili svoju diktaturu.
Mislim da je zapad, pogotovo neke sile sa zapada,
pogotovo Sjedinjene Američke Države,
napravo grešku podržavajući te diktatore,
misleći da odgovaraju njihovim interesima.
Ali činjenica da su ti diktatori
potisnuli demokratiju
i islamske grupe iz svojih država
je učinila islamiste još oštrijima.
Stoga u 20. stoljeću,
u arapskom svijetu postojao je začarani krug
gdje je diktatura potisla vlastiti narod
uključujući pobožne islamiste,
koji su reagovali na nazadnjački način.
Ipak bila je jedna zemlja
koja je uspjela pobjeći
iz tog začaranog kruga.
To je zemlja iz koje ja dolazim; Turska.
Turska nikada nije bila kolonizirana,
ostala je kao nezavisna zemlja nakon pada Osmanskog Carstva.
To treba imati na umu.
Oni nisu sprovodili anti-kolonijalnu kampanju
kao druge zemlje regiona.
Drugo, i najvažnije,
Turska je postala demokratija
ranije nego bilo koje druge zemlje o kojima govorimo.
Godine 1950. u Turskoj je održan prvi slobodan i pravedan izbor,
koji je okončao apsolutistički sekularni režim,
i koji je značio početak Turske.
Pobožni muslimani u Turskoj
vidjeli su da mogu promijeniti politički sistem glasanjem.
Shvatili su da je demokratija u skladu sa Islamom,
s njihovim vrijednostima,
i oni su podržavali demokratiju.
To je iskustvo
koje nisu svi muslimani Srednjeg Istoka imali
sve do nedavno.
Drugo, u posljednje dvije decenije,
zahvaljujući globalizaciji i tržišnoj ekonomiji,
zahvaljujući usponu srednje klase,
u Turskoj svjedočimo
ponovnom rađanju islamskog modernizma.
Postoji urbanija srednja klasa pobožnih muslimana
koji, opet, gledaju u svoju tradiciju
i vide da postoje određeni problemi.
Shvataju da se moraju promijeniti, ispitati i poboljšati.
Vide Evropu
kao primjer koji treba slijediti.
Vide barem primjer koji će ih inspirisati.
Zato je E.U. proces,
trud Turske da se prikljući Evropskoj Uniji,
bio podržan unutar Turske
od strane pobožnih vjernika,
dok su neke sekularne nacije bile protiv.
Taj proces je bio malo zamagljen
činjenicom da nisu svi Evropljani tako gostoljubivi --
ali to je za neku drugu diskusiju.
Ali naklonost ulasku Turske u E.U. u prošloj deceniji
je postao skoro pa islamski cilj,
i podržan od strane islamskih liberala
i seukularnih liberala, također.
Zahvaljujući tome,
Turska je mogla napraviti uspješnu priču
u kojoj su Islam i najpobožnija shvatanja Islama
postali dio demokratske igre,
i čak doprinelii demokratskom i ekonomskom
napretku zemlje.
Ovo je sada inspirativni primjer
jednog islamskog pokreta
ili neke od zemalja iz arapskog svijeta.
Svi ste vidjeli arapsko proljeće,
koje je počelo u Tunisu i u Egiptu.
Arapske mase
su se protivile svojim diktatorima.
Tražili su demokratiju; tražili su slobodu.
Nisu ispali islamistička strašila
koje su njihovi diktatori koristili
da opravdaju svoj režim.
Rekli su, "Želimo slobodu, želimo demokratiju.
Mi smo muslimani,
ali želimo da živimo kao slobodni ljudi u slobodnim društvima."
Naravno, ovo je dug put.
Demokratija se ne postiže preko noći;
to je proces.
Ali ovo je era koja obećava
u muslimanskom svijetu.
Ja vjerujem da se islamski modernizam
koji je počeo u 19. stoljeću,
ali je nazadovao u 20. stoljeću
zbog političkih teškoća u muslimanskom svijetu,
sada ponovo rađa.
Mislim da bi oproštajna poruka
bila da Islam,
uprkos nekim skepticima sa zapada,
ima potencijal
da stvori svoj put ka demokratiji, ka liberalizmu,
da stvori svoj put ka slobodi.
Samo im treba dozvoliti da to i postignu.
Hvala.
(Aplauz)