Pozdrav svima. Moje ime je Mac.

Moj posao je lagati djeci,

ali to su iskrene laži.

Pišem dječje knjige,

i postoji citat Pabla Picassa,

"Svi znamo da umjetnost nije istina.

Umjetnost je laž koja 
nam pomaže spoznati istinu

ili barem istinu koju možemo razumjeti.

Umjetnik mora znati način kojim

uvjeriti druge u istinitost svojih laži."

Ovo sam prvo čuo kada sam bio dijete,

i svidjelo mi se,

ali nisam imao pojma što znači.

(Smijeh)

Pa sam pomislio, znate što, 
danas sam ovdje

da bih vam o tome pričao,

istina i laži, fikcija i stvarnost.

Kako mogu otpetljati

ovu zapetljanu gomilu rečenica?

I rekao sam si imam PowerPoint.
Napravimo Vennov dijagram.

["Istina. Laži."]
(Smijeh)

Evo ga, točno tu, bum.

Imamo istinu i laži

i onda ovaj mali prostor,

rub, u sredini.

Taj rubni prostor, to je umjetnost.

U redu. Vennov dijagram. 
(Smijeh) (Pljesak)

Ali ni to baš puno ne pomaže.

Ono što mi je omogućilo da shvatim

taj citat i zapravo tu vrstu umjetnosti,

barem umjetnost fikcije,

bilo je raditi s djecom.

Bio sam savjetnik u ljetnom kampu.

Radio sam to preko ljeta 
za vrijeme fakulteta,

i svidjelo mi se.

Bio je to sportski ljetni kamp

za djecu od četiri do šest godina.

Bio sam zadužen za četverogodišnjake,

što je dobro, jer

četverogodišnjaci se 
ne mogu baviti sportom, kao ni ja.

(Smijeh)

Bavim se sportom 
na razini četverogodišnjaka,

i dogodilo bi se da bi djeca

vodila loptu oko čunjeva, zagrijala se.

i onda bi sjela pod drvo

gdje sam ja već sjedio — (Smijeh) —

i izmišljao bih priče i pričao im ih

i pričao bi im priče o svom životu.

Pričao bih im kako vikendom

idem kući i špijuniram 
za kraljicu Engleske.

I uskoro, druga djeca

koja uopće nisu bila u mojoj grupi,

dolazila bi do mene, i rekla bi,

"Ti si Mac Barnett, zar ne?

Ti si tip koji špijunira 
za Kraljicu Engleske."

I čekao sam cijeli život da mi stranci

priđu i postave to pitanje.

U mojoj fantaziji, 
to su bile graciozne Ruskinje,

ali znate, četverogodišnjaci —

uzmete što možete u Berkeleyu, California.

Shvatio sam da priče koje pričam

su stvarne na način koji mi je bio poznat

i zaista uzbudljive.

Mislim da je vrhunac ovoga za mene 
— Ovo neću nikad zaboraviti —

bila mala djevojčica imena Riley. 
Bila je sitna

i uvijek je vadila svoj ručak

i bacila bi svoje voće.

Uzela bi voće,

mama joj je pakirala dinju,

i bacila bi je u bršljan

i onda bi jela grickalice od voća

i puding, i rekao sam joj, "Riley,

ne možeš to raditi, moraš jesti voće."

I pitala me, "Zašto?"

I ja sam rekao, 
"Pa kako bacaš voće u bršljan,

uskoro će biti pun dinja",

zbog čega mislim da sam završio

pričajući priče djeci 
a ne kao nutricionist za djecu.

I Riley je rekla: "To se nikad neće dogoditi.

To se neće dogoditi".

I tako sam zadnjeg dana u kampu,

ustao se rano i uzeo svarno veliku dinju

iz trgovine namirnicama

i sakrio je u bršljan,

i za vrijeme ručka rekao sam,

"Riley, zašto ne odeš 
tamo i pogledaš što si učinila."

I — (Smijeh) —

kopala je po bršljanu, i onda su njene oči

postale tako raširene, i pokazala je dinju

veću od njene glave,

i sva djeca su dotrčala 
i okupila se oko nje,

i jedno dijete je reklo, "Hej,

zašto je cijena na ovome?"

(Smijeh)

I ja sam rekao, "To je razlog zašto govorim

ne bacajte svoje naljepnice u bršljan.

Bacajte ih u kantu. Ovako uništavate prirodu."

I Riley je sa sobom nosila dinju čitav dan,

i bila je tako ponosna.

I Riley je znala da nije 
uzgojila dinju u sedam dana,

ali je isto tako znala da jest,

i to je čudno mjesto,

ali nije samo mjesto za djecu.

To je bilo što. 
Umjetnost nas tamo može odvesti.

Bila je točno na tom mjestu u sredini,

tom mjestu koje 
možete zvati umjetnost ili fikcija.

Nazvat ću to čudo.

To je ono što je Coleridge 
nazvao suspenzija nevjerovanja,

ili poetska vjera,

za one trenutke kada priča, 
kako god čudna bila,

ima neke sličnosti s istinom,

i onda možete u nju vjerovati.

Nisu samo djeca ta koja mogu doći tamo.

Odrasli također mogu, 
i to postižemo čitanjem.

Zato će za dva dana ljudi

stići u Dublin da bi prošetali turom

Bloomsdaya i vidjeli sve što se dogodilo u "Uliksu",

iako se to nije dogodilo.

Ili ljudi idu u London 
i posjete Baker Street

da vide stan Sherlocka Holmesa,

iako je 221B samo broj koji je napisan

na zgradu koja nikad nije imala tu adresu.

Znamo da ti likovi nisu stvarni,

ali imamo stvarne osjećaje o njima,

i možemo to napraviti.

Znamo da ti likovi nisu stvarni,

a također znamo i da jesu.

Djeca tamo mogu doći lakše od odraslih,

i zato volim pisati za djecu.

Mislim da su djeca najbolja publika

za ozbiljnu književnu fikciju.

Kada sam bio dijete,

bio sam opsjednut knjigama o tajnim vratima,

stvari kao "Narnia,"

gdje bi otvorili ormar 
i ušli u čarobnu zemlju.

I bio sam uvjeren 
da tajna vrata zaista postoje

i tražio bi ih i pokušao proći kroz njih.

Želio sam živjeti i preći 
u taj fikcijski svijet, koji je

Otvarao bih ljudima vrata ormara. 
(Smijeh)

Gledao bih u ormar dečka moje majke,

i tamo nije bilo 
tajne čarobne zemlje ondje.

Bilo je drugih čudnih stvari
za koje mislim da bi majka trebala znati.

(Smijeh)

I bio sam sretan reći joj sve o tome.

Poslije fakulteta, moj prvi posao bio je

raditi iza tih tajnih vrata.

Ovo je mjesto imena 826 Valencia.

To je u Valencia ulici 826

u Misiji u San Franciscu,

i kad sam tamo radio, 
ondje je bila smještena

itdavačka kuća imena McSweeney's,

neprofitni centar 
za pisanje imena 826 Valencia,

ali ispred

nalazila se čudna trgovina.

Vidite, ovo je bila trgovinska zona,

i u San Franciscu, nisu radili iznimke,

i tako je pisac koji ih je osnovao, 
pisac imena Dave Eggers,

da bi se uskladio s pravilima, 
rekao je: "U redu,

otvorit ću trgovinu sa namirnicima za pirate."

I to je učinio. (Smijeh)

I prekrasno je. Cijela u drvu.

Imate ladice koje 
možete otvoriti i uzeti limun

da ne dobijete skorbut.

Imaju poveze za oči u puno boja,

jer kada je proljeće, gusari žele podivljati.

Ne znate. Crna je dosadna. Pastelna.

Ili oči, također u mnogo boja,

staklenih očiju, ovisno o tome

kako se želite nositi sa situacijom.

I trgovina, začudo,

ljudi su došli i kupovali stvari,

i na kraju su platili stanarinu

za naš centar za podučavanje, 
koji je bio iza trgovine.

ali za mene je važnija bila činjenica

da mislim da kvaliteta posla koji činite,

djeca bi došla i dobila poduku iz pisanja,

i kad morate prošetati čudnim, graničnim,
fikcijskim prostorom da biste pisali,

to će utjecati na vrstu rada koji stvarate.

To su tajna vrata kroz koja možete proći.

Vodio sam 826 u Los Angelesu,

i bio je moj posao 
da izgradim tu trgovinu dolje.

Tako da imamo 
Trgovinu Putovanja kroz vrijeme Echo Park.

To je naš moto, 
"Kad god ste vi, mi smo već tada."

(Smijeh)

I nalazi se na Sunset Bulevaru u Los Angelesu.

Naše prijateljsko osoblje 
spremno je pomoći vam.

Oni su iz svih era,

ukljućujući i 1980-te, onaj tip na kraju,

on je iz nedavne prošlosti.

Ono su naši zaposlenici mjeseca,

uključujući Džingis Kana, Charlesa Dickensa.

Neki veliki ljudi prošli 
su kroz naše redove.

Ovo je naša farmacijska sekcija.

Imamo patentirane lijekove,

Kanpoejske posude za organe,

komunistički sapun koji kaže:

"Ovo je tvoj sapun za ovu godinu."
(Smijeh)

Naš aparat za ledeni sok se pokvario

na večer otvaranja 
i nismo znali što činiti.

Naš arhitekt bio je 
pokriven crvenim sirupom.

Izgledalo je kao da je upravo nekoga ubio.

što nije bilo isključeno

za ovog arhitekta,

i nismo znali što učiniti.

To je trebala biti atrakcija.

Tako da smo stavili znak koji kaže,

"Ne radi. Dođite jučer."
(Smijeh)

I to je na kraju bila bolja šala od soka,

tako da smo je ostavili ondje zauvijek.

Komadi mamuta. Ove stvari 
su teške tri kilograma svaka.

Rastjerivač barbara. Pun je salate

i potpurija — stvari koje barbari mrze.

Mrtvi jezici.

(Smijeh)

Pijavice, maleni doktori iz prirode.

I Vikinški dezodorans, 
koji dolazi u puno odličnih vrsta:

nožni nokti, znoj i pokvareno povrće, 
pepeo s lomače.

Jer vjerujemo da Axe (sjekira) 
sprej za tijelo

je nešto što trebate naći samo na bojištu,

ne ispod vaših ruku.
(Smijeh)

I ovo su emocijski čipovi robota,

tako da roboti 
mogu osjetiti ljubav ili strah.

Najprodavaniji je zluradost,

što nismo očekivali.

(Smijeh)

Nismo mislili da će se to dogoditi.

Ali iza toga je neprofitna udruga,

i djeca prođu kroz vrata 
"Samo za zaposlenike"

i završe u ovom prostoru

gdje rade zadaću i pišu priče

i rade filmove i ovo je zabava 
zbog objave knjige

gdje će djeca čitati.

Postoji tromjesečnik koji se objavljuje

sa radovima koje pišu djeca

koja dolaze poslije škole,

i imamo zabave objavljivanja

i jedu kolače i čitaju svojim roditeljima

i piju mlijeko iz čaša za šampanjac.

I to je vrlo posebno mjesto,

jer je to ovaj čudni prostor ispred.

Šala nije šala.

Ne možete naći šavove fikcije,

i volim to. To je ta mala količina fikcije

koja je kolonizrala stvarni svijet.

Vidim to kao knjigu u tri dimenzije.

Postoji termin koji se zove metafikcija,

i to su samo priče o pričama,

i meta sada ima svoj trenutak.

Njen posljednji veliki 
trenutak je bio 1960.

sa piscima kao John Barth i William Gaddis,

ali postoji.

Stara je kao i pričanje priča.

I jedna metafikcijska tehnika

je razbijanje četvrtog zida. Zar ne?

To je trenutak 
kada se glumac okrene publici

i kaže, "Ja sam glumac,

a ovo su samo daske."

I taj navodno iskreni trenutak,

rekao bih, je u službi laži,

ali treba najaviti umjetnost

fikcije.

Za mene, ja volim obrnuto.

Kako bih srušio četvrti zid,

želim da fikcija pobjegne

i dođe u stvarni svijet.

Želim da knjige budu 
tajna vrata koja se otvaraju

i puštaju priče u našu stvarnost.

Tako da to pokušavam 
činiti u svojim knjigama.

I ovdje je samo jedan primjer.

Ovo je prva knjiga koju sam napravio.

Zove se "Billy Twitters 
i njegovi problemi s plavetnim kitom."

Radi se o dječaku 
koji dobije plavetnog kita za ljubimca

ali to je kazna

i uništava mu život.

Dostavljen je preko noći putem FedUp-a.

(Smijeh)

I mora ga voditi u školu.

Živi u San Franciscu —

gadan grad za imati plavetnog kita.

Puno brda, skupe nekretnine.

Ovo tržište je ludo.

Ali ispod korica je ovo spremište,

i to su korice ispod knjige,

i tu je oglas

koji nudi probni rok od 30 dana

za plavetnog kita.

I možete samo poslati adresiranu omotnicu

i poslat ćemo vam kita.

I djeca pišu.

Ovdje je pismo. Kaže: "Dragi ljudi,

kladim se u 10 dolara da
mi nećete poslati plavetnog kita.

Eliot Gannon (6 godina)."

(Smijeh) (Pljesak)

To što Eliot i druga djeca

koja šalju ta pisma dobiju

je pismo sitnih slova 
od pravne tvrtke iz Norveške —

(Smijeh) —

koje kaže da zbog promjene 
u carinskim zakonima,

njihov kit zaglavio je u Sogenfjordu,

koji je zaista lijep fjord,

i onda priča o Sogenfjordu

i norveškoj hrani neko vrijeme. 
Odvlači im pažnju.

(Smijeh)

Ali završava govoreći da

bi vas vaš kit volio čuti.

Ima broj telefona,

i možete ga nazvati i ostaviti mu poruku.

I kada ga nazovete i ostavite mu poruku,

samo, to je odlazna poruka,

to su zvuci kita i onda beep,

koji zapravo zvuči kao zvuk kita.

I dobiju fotografiju svog kita.

Ovo je Randolph,

i Randolph pripada dječaku imena Nico

koji je jedan od prvih koji je nazvao,

i pustit ću vam neke njegove poruke.

Ovo je prva poruka koju sam dobio od Nicoa.

(Audio) Nico: Zdravo, ovdje Nico.

Ja sam tvoj vlasnik Randolphe. Zdravo.

Ovo je prvi put da mogu pričati s tobom,

i možda ću jednog dana ponovno. Zdravo.

Mac Barnett: Tako je Nico nazvao ponovno, 
za sat vremena.

(Smijeh)

I ovdje je još jedna Nicoova poruka.

(Audio) Nico: Zdravo Randolphe, Nico ovdje.

Nismo dugo pričali,

ali pričao sam s tobom 
u subotu ili nedjelju,

da, subotu i nedjelju,

tako da te ponovno zovem

da bih te pozdravio 
i zanima me što sada radiš,

i vjerojatno ću te zvati ponovno

sutra ili danas,

tako da se čujemo kasnije. Zdravo.

MB: I tako je nazvao ponovno taj dan.

Ostavio je 25 poruka za Randolpha

u ove četiri godine.

Saznate sve o njemu

i baki koju voli

i baki koju voli nešto manje —

(Smijeh) —

i križaljke koje rješava,

i ovo je — pustit ću vam 
još jednu poruku od Nicoa.

Ovo je Božićna poruka od Nicoa.

[Beep] (Audio) Nico: Zdravo, Randolphe,

žao mi je što nismo dugo pričali.

Ali bio sam zauzet

jer je škola počela,

kao što možda znaš, vjerojatno,

ne znaš zato što si kit,

i zovem te samo kako bih ti rekao,

kako bih ti zaželio sretan Božić.

Imaj lijep Božić,

i bok, Randolphe. Zbogom.

MB: Zapravo dobio sam Nicoa,

nismo se čuli 18 mjeseci,

i ostavio je poruku prije dva dana.

Njegov glas je skroz drugačiji,

ali dao je telefon dadilji,

i ona je isto bila 
vrlo ljubazna prema Randolphu.

Ali Nico je najbolji 
čitatelj kojem se mogu nadati.

Htio bih da svatko za koga pišem

bude na tom emocionalnom mjestu

sa stvarima koje stvaram.

Sretan sam. 
Djeca poput Nicoa su najbolji čitatelji,

i ona zaslužuju najbolje priče koje im možemo dati.

Hvala vam puno.

(Pljesak)