Baba Rista je moja baka sa mamine strane. Ceo svoj život provela je u Bosni. Godine 1992, zbog rata, kao i mnogi tad, ostala je bez svega što je imala. Baba Rista je ostala bez svoje kuće, bez svojih krava i bez svog psa Mikija. Njega nije mogla da povede sa sobom. Na konjskim kolima sa ostalima iz sela krenula je na put na koji nije želela da krene. I verovatno je to bilo prvo njeno duže putovanje u životu. Moj deda i dva ujaka tada su bili na ratištu. A baba Ristin dom nakon te 1992. bila su ta konjska kola, tuđe kuće i sportske hale. Mi neko vreme nismo znali ništa o njima i nismo imali nikakve informacije gde su i šta se sa njima desilo. Tada nije bilo mobilnih telefona i mi čak u kući nismo imali ni fiksni telefon. Prva informacija koju smo dobili o njima jeste da su negde u okolini Brčkog. Sećam se da su tada mama i tata pozajmili prikolicu za kola i našu staru Ladu napakovali smo do vrha. Spakovali smo sve. Odeću, obuću, sudove, sve ono što nam je palo na pamet da bi moglo da im koristi. Mama i tata su seli u kola i zaputili se prema tom Brčkom. Tada su prvi put uopšte otišli u taj grad, i sećam se da su posle pričali da su ih našli u nekim barakama. Bilo je tu celo selo, jer su se celim putem držali svi zajedno, svi oni koji su bili tada komšije. Sećam se priče o nekoj staroj ženi koju niko od nas nije u stvari ni poznavao. Baba Rista je zamolila mamu da toj ženi pokloni jednu staru šerpu. Ona je bila sama i više nije imala nikog, izgubila je sve što je imala. A ta stara šerpa, u stvari, njoj je bila najveći poklon u kom je mogla da ugreje konzerve hrane koje je dobijala kao pomoć za izbeglice. U mojoj dečjoj percepciji reč "izbeglica", koja se tada jako puno koristila u mojoj okolini, to su bili neki ljudi koji su morali da beže od svoje kuće zbog rata. Nisam tada ni sumnjala da ću je posle toliko godina ponovo tako često koristiti. Ja sam danas aktivistkinja Novosadskog humanitarnog centra, nevladine organizacije koja je osnovana upravo sa ciljem da pomaže ljudima, odnosno izbeglicama koje su bežale iz svojih domova tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. Organizaciju su osnovali ljudi koji su i sami bili izbeglice, i upravo su znali u kakvoj se situaciji ti ljudi nalaze. Kako se vreme menjalo i kako se rešavalo pitanje izbeglica iz bivše Jugoslavije, tako je NSHC počeo da se bavi nekim drugim pitanjima, pa smo pomagali drugim socijalno ugroženim grupama kao što su Romi, žrtve trgovine ljudima, deca, mladi, stari, svi oni kojima je pomoć bila potrebna. U organizaciju sam ušla kao volonterka preko programa "Dečiji centar" gde smo deci iz socijalno ugroženih porodica pomagali u učenju, pomagali im da završe domaće zadatke. Za mene je to bio onako neki koristan i zanimljiv hobi, korisno potrošeno moje slobodno vreme. Onda je to postao i moj posao, i evo sada već pet godina radim ga sa ljubavlju. Nije nimalo lako i zna da bude vrlo nesigurno raditi ovako nešto. Danas imate projekat, sutra ga možda već nećete imati, a onom korisniku sa kojim radite sigurno nećete reći: "Mi od sutra ne radimo i nemojte više dolaziti po pomoć". Kao što sam rekla, zna da bude veoma nesigurno, i kada biste me danas pitali zašto se bavim ovim poslom, mislim da bih i sama stala i zapitala se. Mislim da je ovo ona vrsta posla u kojoj, kada dajete sve od sebe, duplo vam se vraća. Prošle godine, negde u avgustu 2015. godine, pozvala nas je partnerska humanitarna organizacija. Zamolili su nas da, ako možemo, u roku od jednog dana pripremimo 200 paketa humanitarne pomoći, samo ono najosnovnije: voda, hrana i higijena, i da odemo do Subotice zato što su tamo izbeglice. Spakovali smo mi tih 200 paketa, natovarili naš kombi i krenuli u Suboticu. Iskreno, nismo znali šta nas tamo očekuje. Znali smo da su to ljudi sa Bliskog istoka, da se sakupljaju u Subotici na staroj ciglani, staroj razrušenoj fabrici, da ih ima na autobuskoj stanici u tom gradu, i da su u kampu za izbeglice u Kanjiži. Tokom prošle godine najviše izbeglica bilo je iz Sirije, oko 264 000, iz Avganistana 133 000, iz Iraka 48 000. Ali bilo je tu ljudi iz Irana, Pakistana, Somalije, Maroka, Bangladeša, Eritreje, Konga, ne možete ni da zamislite iz kojih sve zemalja. Bili su to ljudi koji su isto tako bežali zbog rata. Koji su napustili svoje kuće i kojima je očajnički bila potrebna naša pomoć. Bilo je čak dana kada je kroz Srbiju prolazilo i do 10 hiljada izbeglica dnevno. Onih 200 paketa koje smo imali planuli su u sekundi. Mi kada smo došli do te Subotice zatekli smo mnogo ljudi kako na otvorenom, na +40 spavaju pored puta, u staroj razrušenoj fabrici ili u sred neke njive. I svako od njih je bio tu u staroj pocepanoj odeći, u pocepanim cipelama i sa samo jednom torbom. Kao što sam rekla, onih 200 paketa delovalo je jako puno. Mi smo posle Subotice krenuli ka Horgošu i, onako, pored puta, smo ponovo zaticali cele porodice kako sa decom pešače u isto tako pocepanim pantalonama i pocepanim cipelama i sa jednom torbom. 200 paketa planulo je u samo dve sekunde. Sećam se da je moj muž i kolega koji je tada bio sa mnom, koji je i sam bio izbeglica 90-ih i izbegao iz Tuzle ovamo u Srbiju, rekao da je za njega to sve bio flešbek u devedesete i sve ono što je on tada preživeo. Nakon tog famoznog dana kada smo mi počeli da radimo ponovo sa izbeglicama, krenuli smo sa svakodnevnim odlascima na teren. Radili smo u Subotici, na Paliću, u Horgošu, Kanjiži, a onda kada se zatvorila i mađarska granica, izbeglička ruta se okrenula ka Hrvatskoj. Tako da smo i mi promenili naše mesto rada, i sada smo bili na granici sa Hrvatskom. Prvo na Berkasovu, pa na Tovarniku, posle toga u Šidu i Adaševcima. Situacija je bila ista kao i tu. Mnogo ljudi je dolazilo i očajnički im je bila potrebna pomoć. Sećam se da je tada već počelo da bude jako hladno i da su ljudi dolazili, iako je napolju bilo svega par stepeni, u nekim kratkim pantalonicama, u papučama i bez tople odeće. Mi smo, pošto smo i dalje nosili samo pakete hrane, higijene i vode, setili se da bi bilo lepo da za te ljude uradimo i nešto drugo. Kolege koje su i same bile izbeglice pričale su kako je njima, kada su oni bili u toj situaciji, nedostajalo nekih sitnica, nekih malih stvari koje će im pomoći da se osećaju kao ljudi u toj situaciji u kojoj su se našli. Zato smo mi uvek nosili sa nama čaj, kafu i ratluk. Mislim da ne mogu ni da vam opišem kako su se ti ljudi osećali kada bi u sred neke njive na granici između neke tamo Hrvatske i Srbije naišli na kafu i na ratluk. Ono što je tim ljudima bilo potrebno jeste da neko bude tu uz njih. Kao što sam rekla, bilo je već mnogo hladno i tada se već počelo pričati da će se zatvoriti hrvatska granica. Mi smo stajali uvek onako pored puta i ljudi su nailazili u grupicama. Kako su izlazili iz autobusa, tako bi krenuli peške ka hrvatskoj granici. Iako smo mi bili tu sa hranom, a oni jako gladni, ljudi su trčali pored nas, nisu hteli ni da stanu zato što su se plašili da više neće moći da prođu dalje i da će se zatvoriti i ova granica. Sećam se da je tada naišla neka porodica sa dvoje ili troje dece. Meni je, u stvari, otac iz te porodice privukao pažnju. Trčao je ispred i bodrio porodicu da ne staju i da nastave dalje, i onako samo u prolazu, uzeo je jedan sendvič sa našeg štanda. Mislim da ga je pojeo u dve sekunde, i mislim da ja gladniju osobu u životu nisam videla. Nastavio je dalje, i mi smo potrčali za njim da mu damo još par sendviča da ponese. On je bio presrećan, i čak u toj situaciji, on se smejao. Videlo se na njegovom licu da mu je stvarno značilo to. A meni je taj momenat ostao... I danas kada pričam o tome ne mogu da se ne naježim. Za mene je to bilo nešto jako gorko i jako strašno. Mogli ste da čujete da se naša država mnogo angažovala po ovom pitanju, i mnogo domaćih i stranih nevladinih organizacija bilo je tu za te ljude, na terenu svaki dan. I danas su tamo. Uradili smo mnogo, ali bilo je tu stvari koje je možda trebalo bolje da uradimo. Svi ti ljudi prolazili su sa željom da dođu do nečeg boljeg i da nađu sebi mir i neki novi život gde ih niko neće ugrožavati. Ono što je za sve njih usledilo jeste neka neizvesnost i nešto za šta ne znaju gde će da završe. Kada se počelo pominjati da će ti ljudi malo duže da ostanu ovde, kada su se i oni, u stvari, zadržavali malo duže jer su granice počele da se zatvaraju, pojavila su se pitanja i komentari da li su ti ljudi teroristi, i zašto su to sve muškarci, ratno sposobni muškarci, i posebno jedno vrlo, možemo reći sada i smešno pitanje: kako mogu da budu izbeglice kada svi imaju pametne telefone? Ovo nas natera, u stvari, da se zapitamo koliko smo mi spremni da pomognemo. Da li pomažemo tim ljudima samo dok oni prolaze, neće ovde da ostanu, dok su u prolazu i ne remete našu svakodnevnu rutinu? Da li smo mi tako sebični pa možemo da kažemo da smo i mi sami siromašni i nemamo dovoljno ni da pomognemo našim ljudima, a kamoli sad da pomažemo neke muslimane koji su verovatno teroristi? Objasniti ljudima ko su izbeglice, zašto beže, od čega beže, zašto hoće baš u tu Evropu, a nisu ostali u nekoj tamo prvoj sigurnoj zemlji, jako je teško. Možda sad da zastanemo ovde i zamoliću vas samo da za minut zamislite vašu kuću. Krenite onako polako od ulaza, pa iz sobe u sobu. Dodajte toj slici sve one sitnice koje vašu kuću čine domom. Pokušajte da se setite svih vaših obaveza, sitnih zadovoljstava koje ispunjavaju svaki vaš dan. Dodajte toj slici i vaše prijatelje, sve one ljude do kojih vam je stalo, i stanite tu još jednom. Krenite polako unazad, i sada imate samo 30 sekundi da iz svih tih uspomena u samo jednu torbu spakujete sve ono do čega vam je stalo. Morate da bežite jer vam je život ugrožen i sve što ostaje niste sigurni da ćete ikad više videti u svom životu. Pokušajte sada da samo sebi date odgovore na nekoliko pitanja. Kako ste se osećali u tom momentu? Gde ste vi krenuli? I da li ste u tu jednu torbu spakovali svoj pametni telefon? Izbeglice koje beže sa Bliskog istoka i svih tih zemalja idu u Evropsku uniju prošli su upravo kroz sve to. Svako od njih izgubio je nekog na najstravičniji mogući način. Svaka druga osoba koja je krenula na ovaj put izgubila je svaku buduću šansu da se ponovo vrati u svoju kuću jer će u zemlji iz koje je došla biti osuđena kao izdajica. Svaki ratno sposobni muškarac je u stvari maloletno dete, ima 14 godina i preuzeo je ulogu glave porodice zato što je njegov otac verovatno poginuo za tamo nečiji rat koji nije njegov, a on sada mora da se brine o svima koji su ostali. Svaka devojka koja putuje u nečijoj pratnji ili sama, onog momenta kada ostane bez novca, ima najveće moguće šanse da postane žrtva trgovine ljudima, da bude primorana na seks sa bilo kim, samo da bi sebi i svojoj porodici obezbedila prelazak granice sa krijumčarem ili možda mesto u čamcu koji će verovatno da potone na moru. Kao i vi, svi oni imali su svoje kuće, imali su karijere i prijatelje, bili su kuvari, frizeri i doktori, ili tek studenti pred kojima je život. I svi oni morali su sve to da ostave i da krenu na taj neki put. Baš zato poneli su svoje pametne telefone kako bi bili u kontaktu sa ljudima koji su im dragi i kako bi mogli da se snađu u svim tim zemljama za koje nikad nisu ni čuli verovatno. Mogli ste da čujete u medijima da mi znamo kako je biti izbeglica, da smo to osetili na svojoj koži i da baš zato mi sad želimo da pomognemo. Mislim da smo puno toga uradili i mnogo smo pomogli ovim ljudima, ali mnogo toga tek moramo da uradimo. Mnogo toga predstoji u budućem nekom periodu. Prošle godine, 2015, kroz Srbiju je prošlo 600 hiljada izbeglica. Do marta ove godine, za samo tri meseca, prošlo je još 100 hiljada. Sada kada je zatvorena Balkanska ruta ili kada je "zatvorena", kroz Srbiju, odnosno u Beograd, u Miksalište, dnevno dođe oko 1000 ljudi da dobije pomoć. Dok mi danas ovde pričamo, u Adaševcima je podeljeno isto tako oko 1000 toplih obroka. Zato i upravo zbog toga ne smemo da prestanemo da pakujemo pakete hrane za one ljude koji prolaze kroz Srbiju. Ali isto tako ne smemo da zatvorimo svoje oči i da zatvorimo naša vrata za one koji će možda želeti tu da ostanu. Treba već sada da se zapitamo kako ćemo pomoći onim ljudima koji će u budućnosti ovde ostati. Srbija, kao država, preuzela je na sebe ulogu da primi 6000 izbeglica. Taj momenat još uvek nije došao, ali verovatno će uskoro da se desi i mislim da je krajnje vreme da krenemo sistematski da razmišljamo o tome. Gde će svi ti ljudi da žive i kako će da žive ovde, u kom statusu? Gde će deca da idu u školu i kako ćemo da izbegnemo diskriminaciju te dece u školi? Kako ćemo školski program da prilagodimo deci koja govore drugi jezik i dolaze iz druge kulture? Kako ćemo razbiti predrasude o tim ratno sposobnim muškarcima i dati im priliku da ponovo rade i ponovo stvore svoj dom? I kako ćemo da obezbedimo svim tim ženama sve ono što je trebalo mojoj baba Risti 1992. ili vašoj komšinici koja je izgubila celu porodicu u ratu u Bosni? Puno toga je na državi, ali puno toga je i na nama. I meni i vama. Ne morate da radite u nekoj nevladinoj organizaciji da biste pomogli ovim ljudima. Možda radite u školi i u kontaktu ste sa mladima. Okupite ih i organizujte tribinu. Pričajte sa njima o ovome o čemu sam ja danas pričala sa vama. Objasnite im ko su izbeglice i zašto je jako važno da budemo tolerantni i da im pomognemo. Ako imate sat-dva vremena slobodno otiđite do neke organizacije poput Miksališta u Beogradu i pomozite da se taj dan podeli ručak. Budite i vi volonter na par sati. Možda kod kuće imate staru garderobu i obuću, i rešili ste da sada spremite svoj orman. Odnesite to do neke organizacije poput NSHC-a. Vama možda taj stari džemper više ne koristi, ali, verujte, nekom će biti od velike koristi. Kada vam sledeći put neko priđe na ulici i počne da priča na arapskom, nemojte pobeći glavom bez obzira, malo je verovatno da ta osoba ispod jakne ima bombu i da je terorista, verovatno jadan čovek samo pokušava da vas pita gde je apoteka ili gde je autobuska stanica u tom gradu. Pretpostavljam, malo vas govori arapski, ili možda niko, ali verujte, svašta se i rukama može objasniti. Nemojte sebi dozvoliti sledeći put kada vidite nekog ko je izbeglica i nosi mobilni telefon da za njega kažete da on ne može biti izbeglica. I setite se sledeći put kada budete hteli da bacite neku staru pohabanu šerpu da ona nekome može da bude najveći poklon u kom će ugrejati konzerve hrane koje je dobio kao pomoć za izbeglice. Hvala. (Aplauz)