Prvi put kada sam izustio molitvu
bio sam u katedrali mutnih stakala.

Klečao sam dugo nakon što je
kongregacija ustala,

obje sam ruke uronio u svetu vodu,

napravio znak križa na prsima,

moje maleno tijelo klonulo
u obliku upitnika

preko cijele crkvene klupe.

Molio sam Isusa da me popravi,

a kada mi nije odgovorio,

prigrlio sam tišinu nadajući se da će moj
grijeh spaliti

i zaliječiti moja usta

i da će nestati kao šećer na jeziku,

ali sram je ostao u ustima.

U pokušaju da me
vrati svetosti,

majka mi je rekla da sam čudo,

da mogu biti što god želim.

Odlučio sam

biti dječak.

Bilo je to slatko.

Imao sam šiltericu, bezubi osmijeh,

razderana koljena,

igrao sam skrivača s onim
što mi je ostalo od cilja.

Bio sam to.

Pobjednik u igri koju druga
djeca nisu mogla igrati.

Bio sam zagonetka anatomije,

pitanje bez odgovora,

hodao na granici između neprijatnog dečka
i djevojke koja se opravdava,

a kada sam navršio 12, dječačka faza
više nije viđena kao slatka.

Nostalgičnim su tetkama nedostajala
moja koljena u sjeni suknje,

podsjećale su da svojim ponašanjem
nikada neću pronaći muža,

da postojim za heteroseksualni brak
i rađanje djece.

Gutao sam njihove uvrede
zajedno s pogrdama.

Naravno, nisam sam
izašao iz ormara.

Djeca iz moje škole su ga
otvorila bez dopuštenja.

Nazivali su me imenom koje nisam prepoznao,

govorili "lezbijka",

ali više sam bio dečko nego cura,
više Ken nego Barbie.

Nisam mrzio svoje tijelo,

volio sam ga dovoljno da ga pustim,

tretirao sam ga kao kuću,

a kada vam se kuća raspada,

ne izlazite iz nje,

učinite ju udobnom za
svoju unutrašnjost,

dovoljno ju uljepšate da
možete pozvati goste,

pod napravite dovoljno čvrstim
da možete stajati na njemu.

Moja se majka brine da sam se
označio stvarima koje nestaju.

Dok broji odjeke koje su
za sobom ostavile Mya Hall,

Leelah Alcorn, Blake Brockington,

boji se da ću ja umrijeti bez glasa,

da ću postati temom "koja šteta"
razgovora na stanicama.

Tvrdi da sam se
pretvorio u mauzolej,

da sam hodajući lijes,

novinski su naslovi pretvorili
moj identitet u spektakl,

svima su puna usta Brucea Jennera
dok brutalnost života u ovom tijelu

postaje zvjezdica na dnu
stranica o jednakosti.

Nitko nas ne smatra ljudima

jer smo više duhovi nego meso,

jer se ljudi boje da je moje
rodno izražavanje trik,

da postoji zbog nastranosti,

da ih zarobljava bez
njihova pristanka,

da je moje tijelo gozba
za njihove oči i ruke

i jednom kada se zasite moje neobičnosti

povratit će sve dijelove
koji im se nisu svidjeli.

Vratit će me u ormar,
objesiti pored ostalih kostura.

Bit ću najbolja atrakcija.

Vidite li kako je lako
ljude smjestiti u lijesove,

krivo napisati njihova imena na spomenike?

A ljudi se još uvijek pitaju
zašto dječaci trunu,

nestaju u srednjoškolskim hodnicima,

boje se da ne postanu još jedan hashtag,

boje se rasprava u učionicama koje
nalikuju sudnjem danu,

a sadašnja trgovina ljudima bolje
prihvaća transrodnu djecu od roditelja.

Pitam se kada će

oproštajna pisma trans osoba
postati suvišna,

kada ćemo shvatiti da nas tijela
uče o grijesima

puno prije nego ih naučimo voljeti.

Kao da Bog nije spasio
sve udisaje i milosrđe,

kao da moja krv nije vino
koje zapljuskuje Isusove noge.

Molitve mi sada zapinju u grlu.

Možda sam konačno popravljen,

možda me jednostavno nije briga,

možda je Bog konačno uslišio moje molitve.

Hvala.

(Pljesak)