Možda nikada niste čuli 
za Kenemu iz Sierra Leone

ili Aruu iz Nigerije.

Ali ja ih znam kao dva 
izvanredna mjesta na zemlji.

U njihovim bolnicama postoji zajednica
sestara, liječnika i znanstvenika

koji su vodili tihu borbu

sa jednom od najsmrtonosnijih 
prijetnji čovječanstvu:

sa Lassa virusom.

Lassa virus je sličan Eboli.

Može izazvati tešku groznicu i 
često je smrtonosan.

Ali ovi pojedinci svakodnevno
riskiraju svoje živote

kako bi zaštitili druge
iz svoje zajednice,

a tako, zapravo štite i sve nas.

Ali jedna od najnevjerojatnijih stvari
koje sam naučila o njima

na jednom od mojih prvih posjeta
prije mnogo godina

je da svako jutro započnu --

te izuzetno zahtjevne i teške dane --
pjevanjem.

Svi zajedno se okupe i 
iskazuju svoju radost.

Pokazuju svoj duh.

I s vremenom,

iz godine u godinu, kako sam ih posjećivala,
a i oni mene,

i ja im se pridružim i pjevam

također i pišemo i volimo to,

jer nas podsjeća da se ne nalazimo
tu da bi zajedno progonili zanost;

mi smo povezani kroz
zajedničko čovječanstvo.

I naravno, kao što možete pretpostaviti, 
to postaje vrlo važno,

čak i bitno, kada se stavri
počinju mijenjati.

A mnogo se promijenilo, u ožujuku
2014. godine,

kada je u Gvinjeji proglašeno
da je izbila ebola.

To je bio prvi slučaj u zapadnoj Africi,

nadomak granica Sierra Leone i Liberije.

Bilo je zastrašujuće, zastrašujuće 
za sve nas.

Neko vrijeme smo sumnjali,

da su Lassa i Ebola raširenije i 
više nego što smo očekivali

i mislili smo da će jednog dana
zaraza doći i do Keneme.

Članovi moga tima su odmah otišli tamo

i pridružili se dr. Humarr Khanu
i njegovom timu,

i postavili smo dijagnozu kako bi 
mogli provoditi molekularne testove

koji bi mogli detektirati Ebolu, 
ukoliko prijeđe granicu

i dođe u Sierru Leone.

Već smo odredili kapacitet za Lassa virus,

i znamo kako to napraviti,

tim je izvanredan.

Samo smo im trebali dati alate
i mjesto za nadziranje Ebole.

I nažalost, došao je taj dan.

23. svibnja 2014. godine, žena je bila
na pregledu na odjeljenju za trudnice,

i tim je proveo te važne 
molekularne testove

i identificirali su prvi potvrđeni slučaj
Ebole u Sierri Leone.

Odradili su fantastičan posao.

Mogli su odmah postaviti dijagonzu,

kako bi sigurno mogli liječiti pacijenticu

i započeto je traganje kontakta, 
kako bi pratili što se događa.

Moglo je nešto zaustaviti.

Ali do tada,

virus se razmnožavao mjesecima.

Sa stotinama slučajeva, već je zasjenio 
sve prethodne epidemije

I u Sierru Leone nije stigao
kao samo jedini slučaj,

već kao plimni val.

Morali smo surađivati s 
internacionalnom zajednicom,

s Ministarstvom zdravlja, Kenemom, 
kako bi počeli rješavati slučajeve,

sljedeći tjedan ih je bilo 31,

zatim 92, nakon toga 147 slučajeva 
-- svi su dolazili u Kenemu

jedino mjesto u Sierri Leone, 
koje se moglo s time suočiti.

Radili smo neprestano, pokušavajući
sve što je u našoj moći,

pokušali smo pomoći ljudima, 
pokušali smo privući pažnju,

ali smo napravili nešto jako jednostavno.

Uzorak koji uzmemo iz krvi pacijenta 
oboljelog od Ebole,

možemo naravno odbaciti.

Ali možemo učiniti i nešto drugo, ubaciti 
kemikaliju i deaktivirati ga,

samo ga treba spakirati u kutiju
i poslati brodom preko oceana

i upravo to smo i učinili.

Poslali smo ga u Boston, 
gdje moj tim radi.

Radili smo non-stop, u smjenama,
dan za danom,

i ubrzo smo proizveli 99 
genoma Ebola virusa.

Ovo je nacrt -- genom virusa je nacrt.

Svi posjedujemo jedan.

Govori o svemu što nas čini,

i daje nam mnogo informacija.

Rezultati ovog istaživanja su
jednostavni i moćni.

Mogli bi zapravo uzeti 
99 različitih virusa,

pogledati ih i usporediti,

i ono što bi vidjeli, je to, 
da ta tri genoma

koja su prethodno bila 
objavljena u Gvineji,

mogli smo pokazati da epidemija, 
koja je izbila u Gvineji mjesecima ranije

kada jednom dospije u ljudsku populaciju,

prenosi se s čovjeka na čovjeka.

Dakle, to je veoma važno,

kada pokušavate shvatiti
kako intervenirati,

ali ono što je važno, 
je kontakno praćenje.

Također smo mogli vidjeti, kako se virus
kretao među ljudima,

mutirao je.

I svaka ta mutacija, je jako važna,

jer dijagnoze, cijepiva,

terapije koje koristimo,

sve se temelje na nizu genoma, 
u suštini --

to je ono što ga pokreće.

I tako bi globalni zadravstveni 
stručnjaci trebali odgovoriti,

razviti,

ponovo rekalibrirati sve
na čemu su radili.

Ali način na koji znanost funkcionira, 
i pozicija na kojoj sam tada bila,

je da sam imala podatke,

i mogla sam raditi u silosu, 
mnogo, mnogo mjeseci,

analizirala sam podatke pažljivo i polako,

predala sam članak za objavu, 
koji je još nekoliko puta pregledan,

i kada je napokon bio objavljen, 
možda se objave i podaci.

Na taj način funkcionira satus quo.

Ali u tom trenutntku, to tako nije 
moglo funkcionirati, jesam li u pravu?

Imali smo prijatelje,

i bilo je više nego očito, 
da nam je potrebna pomoć,

velika pomoć.

Prva stvar što smo učinili je,

čim su analize bile gotove,

objavili smo ih na internetu.

Objavili smo ih, da ih cijeli svijet vidi
i rekli: "Pomozite nam."

I pomoć je stigla.

Prije nego što smo znali,

kontaktirali su nas ljudi 
iz cijeloga svijeta,

koji su bili iznenađeni 
što su podaci objavljeni.

Neki od najvećih istraživača virusa 
na svijetu

odjednom su postali dio naše zajednice.

Radili smo zajedno na virtualan način,

razmjenjivali pozive, komunicirali,

pokušavajući pratiti virus 
iz minute u minutu,

kako bi pronašli načine, da ga zaustavimo.

Ima toliko načina kako 
stvoriti takve zajednice.

Svi, osobito kada se epidemija
počela širiti globalno,

svi su htjeli naučiti, učestvovati 
i angažirati se.

Svi su htjeli biti dio toga.

Nevjerojatno je koliko ima ljudi,

a Internet nas sve spaja.

Umjesto da se bojimo jedni drugih,

mi smo samo rekli: "Ajmo to napraviti.

Ajmo raditi zajedno, 
i pokušajmo ovo ostvariti."

Ali problem su podaci s kojima 
se svi mi koristimo,

googlajući webom, podaci su limitirani, i 
ne omogućuju nam da napravimo 
to što trebamo.

A kada se to dogodi, propuste
se mnoge prilike.

U ranome dijelu epidemije iz Keneme,

imali smo 106 kliničkih 
podataka pacijenata,

i još jednom smo i to 
uspjeli objaviti svijetu.

A u našem laboratoriju, smo dokazali 
da možete uzeti tih 106 podataka,

i da možemo osposobiti računala da 
predvide koje su prognoze za pacijente 
koji boluju od Ebole,

i to skoro do točnosti od 100%.

Izradili smo i aplikaciju,

koja bi bila dostupna i 
zdravstvenim djelatnicima na terenu.

Ali 106 jednostavno nije 
dovoljano snažan,

da to potvrdi.

Stoga smo čekali na još podataka,
kako bi objavili tu aplikaciju,

ali podaci još nisu stigli.

Još uvijek čekamo, podešavamo,

u silosima, umjesto da radimo zajedno.

A to -- ne možemo prihvatiti.

Je li tako? 
Vi, svi vi, to ne možete prihvatiti.

Naši životi su na kocki.

A zapravo,

mnogo je života izgubljeno, 
mnogi zdaravstveni radnici,

uključujući i moje voljene kolege,

pet kolega: Mbalu Fonnie, Alex Moigboi,

dr. Humarr Khan, Alice Kovoma
i Mohamed Fullah.

To je samo pet, od mnogih drugih
zdravstvenih radnika

u Kenemi i drugdje

koji su umrli kada je svijet čekao, 
a mi smo radili,

tiho i odvojeno.

Vidite, Ebola, kao i sve
druge prjetnje čovječanstvu,

je prepuna nepovjerenja,
odvlačenja pažnje i podjele.

Kada među sobom izgradimo zid, 
i borimo se jedni protiv drugih,

virus uspjeva.

Ali za razliku od drugih
prijetnji čovječanstvu,

Ebola, je ta, gdje smo svi isti.

Svi smo u toj borbi zajedno.

Kada Ebola pokuca na vrata jedne osobe, 
uskoro može i na naša.

I tako na ovome mjestu s istim slabostima,

snagom, istim stahovima i istim snovima,

nadam se da ćemo raditi skupa s radošću.

Moja apsolventica je čitala
knjigu o Sierri Leone,

i otkrila je da riječ "Kenema"

znači bolnica u kojoj radimo i grad 
u Sierri Leone u kojem radimo,

nosi ime po riječi iz Mende jezika 
"jasan poput rijeke, proziran

i otvoren za javnost."

To je bilo jako bitno za nas,

jer ako to ne bi znali,
uvijek bi se osjećali,

kako bi odali čast pojednicima u Kenemi,
gdje smo radili,

da moramo raditi otvoreno i 
dijeliti i raditi zajedno.

A to smo trebali i napraviti.

Svi to trebamo zahtjevati od
nas samih i od drugih --

biti otvoreni jedni prema drugima, 
kada epidemija izbije,

boriti se u toj borbi zajedno.

Zato što to nije prvo izbijanje Ebole,

a neće biti ni posljednje,

a postoje i mnogi drugi mikrobi,
koji čekaju,

poput Lassa virusa i drugih.

A sljedeći put kada se to dogodi,

moglo bi se dogoditi u gradu, 
gdje žive milijuni ljudi, 
moglo bi početi tamo.

Moglo bi se pojaviti nešto,
što se prenosi zrakom.

Također bi se moglo i 
diseminirati namjerno.

I znam da je to zastrašujuće, razumijem,

ali znam i da nam je iskustvo pokazalo,

da imamo tehnologiju i sposobnost

da to pobijedimo,

da to pobijedimo i imamo
prednost spram virusa.

Ali to možemo učiniti, 
samo ako radimo zajedno

i s radošću.

Za dr. Khana

i za sve koji su žrtvovali svoje živote

u ovoj su borbi s nama uvijek,

i budimo u ovoj borbi s njima uvijek.

I nemojmo dopustiti da 
nas svijet definira,

po destrukciji koja je izazvana 
jednim virusom,

već po prosvjetljenju
milijardi duša i umova,

koji rade u jedinstvu.

Hvala vam.

(Pljesak)