Napisala je: „Kad postanem slavna, svima ću reći da poznajem heroja po imenu Marlon Piterson.“ Heroji uglavnom ne izgledaju kao ja. Zapravo, smeće obično izgleda kao ja. To baš i nije najlepši način da započnem govor ili počnem razgovor, i možda vam se neka pitanja motaju po glavi o tome. Zašto bi ovaj čovek rekao tako nešto o sebi? Na šta tačno misli? Kako neko može da ga vidi kao heroja kad on sebe vidi kao smeće? Mislim da više učimo od pitanja nego od odgovora. Jer kad nešto preispitujemo, predano upijamo neku novu informaciju, ili se rvemo sa nekakvim neznanjem zbog kojeg se osećamo neprijatno. I zato sam ja ovde: da postavim pitanje, čak i kad nam je zbog njega neprijatno. Moji roditelji su iz Trinidada i Tobaga, najjužnijeg ostrva u Karibima. Trinidad je domovina i jedinom akustičnom istrumentu koji je pronađen u 20. veku: čeličnom bubnju. On potiče od afričkih bubnjeva i razvio se iz genijalnosti jednog od getoa u Trinidadu, grada koji se zove Laventij, i neobaziranja na američku vojsku... Pa, da vam kažem, Amerika je tokom II svetskog rata imala vojne baze u Trinidadu, i kad se rat završio, otišli su sa ostrva krcatog praznim kantama od ulja - njihovim smećem. Tako su ljudi iz Laventija preradili te stare kante u punu hromatsku skalu: čelične bubnjeve. Sad sviraju muziku od Betovena do Boba Marlija i 50 Senta, ti ljudi su bukvalno napravili muziku od smeća. Dvanaest dana pre mog 20. rođendana, uhapšen sam zbog učešća u nasilnom pokušaju pljačke u donjem Menhetnu. Dok su ljudi sedeli u kafiću, četvoro je upucano. Dvoje je ubijeno. Nas petoro je uhapšeno. Svi smo bili proizvod Trinidada i Tobaga. Bili smo „loši imigranti“ ili „bebe sidra“ koje Tramp i milioni Amerikanaca olako kleveću. Bio sam odbačen, kao otpadni materijal - i to opravdano, prema mnogima. Na kraju sam odslužio 10 godina, dva meseca i sedam dana zatvorske kazne. Bio sam osuđen na deceniju kazne u popravnoj instituciji. Bio sam osuđen na beznačajnost - suprotnost čovečnosti. Ono što je zanimljivo, baš tokom tih godina u zatvoru mnoga pisma su me iskupila, pomogla mi da izađem iz mraka i krivice povezane sa najgorim trenutkom mog mladog života. Dala su mi osećaj da sam koristan. Ona je imala 13 godina. Napisala je da u meni vidi heroja. Sećam se kad sam to čitao, sećam se da sam plakao dok sam čitao te reči. Ona je bila jedan od preko 50 studenata i 150 pisama koja sam napisao tokom mentorskog programa prepiske koji sam osmislio s prijateljem koji je bio nastavnik u osnovnoj školi u Bruklinu, mom rodnom gradu. Nazvali smo ga Program mladih naučnika. Svaki put kad bi ti mladi ljudi podelili svoje priče sa mnom, svoje borbe, svaki put kad bi nacrtali sliku svog omiljenog crtanog lika i poslali mi je, svaki put kad bi rekli da zavise od mojih pisama ili mojih saveta, moj osećaj vrednosti je rastao. To mi je dalo osećaj da mogu doprineti planeti. To mi je promenilo život. Zbog tih pisama i onoga što su delili sa mnom, tih priča o tinejdžerskom životu, dali su mi dozvolu, dali su mi hrabrost da priznam sebi da su postojali razlozi - a ne izgovori - da su postojali razlozi za taj kobni dan oktobra 1999. godine; da trauma vezana za život u društvu gde su pištolji dostupniji nego patike; da trauma vezana za silovanje pod nišanom sa 14 godina; da su to moji razlozi zašto takva vrsta odluke, takva fatalna odluka, nije bila neverovatna opcija. Zato što su mi ta pisma toliko mnogo značila, zato što je slanje i primanje i komunikacija s tim ljudima tako jako uticala na moj život, odlučio sam da podelim priliku s nekim svojim prijateljima koji su bili tamo sa mnom. Moji prijatelji Bil, Kori i Aroks, svi u zatvoru zbog nasilnih zločina, takođe su delili mudrosti s mladim ljudima i dobijali osećaj značaja zauzvrat. Sada smo objavljivani pisci, inovatori programa za mlade, eksperti za traume zagovornici prevencije oružanog nasilja, TED govornici i - (Smeh) i dobre tatice. To je ono što nazivam pozitivnim povratkom investicije. Iznad svega drugog, stvaranje tog programa naučilo me da kad posejemo seme, kad ulažemo u čovečanstvo i ljude, gde god se nalaze, možemo da požnjemo neverovatne nagrade. U ovom najnovijem dobu reforme kriminalne pravde, često se pitam i čudim se zašto - zašto toliki ljudi veruju da samo oni koji su osuđeni za nenasilne prestupe sa drogom zavređuju empatiju i ljudskost? Reforma kriminalne pravde je ljudska pravda. Zar ja nisam čovek? Kad ulažemo u sredstva koja povećavaju značaj ljudi u društvima poput Laventija, delova Bruklina ili vašeg obližnjeg geta, bukvalno možemo da stvorimo društva koja želimo. Možemo bolje. Možemo bolje od isključivog ulaganja u primenu zakona kao sredstva, jer oni nam ne daju osećaj značaja koji je u srži razloga zašto mnogi od nas rade mnogo štetnih stvari tragajući za značajem. Vidite, oružano nasilje je samo vidni izraz skrivenih trauma. Kad ulažemo u vrednost značajnosti koja iskupljuje, možemo stvoriti povratak i lične odgovornosti i ozdravljenja. To je rad ljudi do koga mi je stalo, jer ljudi rade. Porodice, molim vas za mnogo rada, za težak rad, za iscrpljujući rad darivanja nezaslužene dobrote onima koje možemo proterati kao smeće, koje možemo lako zanemariti i odbaciti. Tražim od samog sebe. Tokom poslednja dva meseca, izgubio sam dva prijatelja zbog oružanog nasilja. Obojica su bili nevini prolaznici. Jedan je upucan u prolazu dok se vraćao kući. Drugi je sedeo u kafiću i doručkovao, na odmoru u Majamiju. Tražim od samog sebe da uvidim iskupljujuću vrednost značajnosti u ljudima koji su ih ubili, jer je neko teško radio da bi video vrednost u meni. Teram nas da izazivamo sopstveni kapacitet da potpuno iskusimo svoju ljudskost, razumevajući celu biografiju onih koje lako možemo izabrati da ne vidimo, jer heroji čekaju da ih prepoznaju i muzika čeka da se napravi. Hvala vam. (Aplauz)